Mistični svijet Eugena Varzića – Ma de – dr.sc. Vinicije B. Lupis

Godinama pratim likovni put Eugena Varzića, osamljenog slikara na hrvatskoj likovnoj sceni, autonomne osobnosti, izvan likovnih skupina i pravaca, koji iz godine u godinu napreduje u likovnosti, rastući iz njegove potrebe da nadilazi granice zadanog. Slikar Eugen Varzić novim ciklusom krenuo je u novo propitivanje stvarnosti, novog nadrealnog svijeta osjećaja, emocija, sakrivenih duboko u nama. Izložba kroz koju prolazimo svojevrstan je hodnik i hodogram osjećaja i emocija koje su vodile umjetnika od dubrovačke izložbe u Umjetničkoj galeriji u Dubrovniku 2021. godine: Sve su ti slike OK, do danas.

Umjetnik stvara u svijetu koji se dinamično mijenja, koji pandemijom Covida-19, klimatskim promjenama, društvenim raslojavanjima, krizom međuljudskih odnosa, ukazuje na ubrzano mijenjanje svijeta. Sve vanjske manifestacije okruženja u kojem živimo ostavljaju traga na njegovom likovnom promišljanju, jer je slikarstvo više nego li ikoji drugi vid umjetnosti ogledalo realnosti u kojem živimo. Slike su ogledalo unutrašnje borbe kroz koju umjetnik prolazi u osami svog ateljea, a obitelj je njegov otok u struji Besani anđeo, djevojka koja iz tame noći pojavljuje se, a na licu nosi tragove besane i divlje noći u ranu zoru poslije provoda, Bella ciao, druga je djevojka tetovirane ruke, koja odlazi u veliki i nepoznati svijet, noseći tragove mladosti i maske koje će joj trebati u budućem životu, a tetovaže su poput kodova zagonetki života. Covid-19 pandemija sve nas je otuđila i pokušala da se preispitamo, otklonimo sve suvišno, balast površnih prijateljstava. U magnovenjima pandemijskih jutara nastaje jedan od dva izložena pejzaža na ovoj izložbi — Strane zemlje, to je likovna tema svijeta u kojoj se susreću migranti, zemlja koja im je obećana, a nama prokleta. Manji, mračni pejzaž, kasnog sutona u šumi osvijetljenoj električnom svjetiljkom, svjedoči o nemiru, nespokojnosti u kojoj živimo. Jednostavno nije išlo s krajobrazima, umjetnik je propitivao ljudska lica u vremenima zbunjenosti i straha. Tinejdžer QuaranTeen — portret umjetnikova sina Ega oslikava začuđenost mladih — bez redovne nastave, već samo otuđenog elektronskog praćenja lekcija, dok umjetnikovi znanci Ivana i Ivan, u kompoziciji Crna rijeka, odaju iskrenu nadrealnost trenutka. Voda, Prazne vene — propituju strahove, poroke u krizi, dok ciklus manjih portreta staraca: Warm up for October, glave starca, te Ta muzika, Zvuk, Fluctus, Banka, Matador, Slurp, blah, blah, blah, Utišani, Večer, Vidimo se u travnju i Dron, govori o konfuziji u kojoj smo živjeli. Dron je otvorio novo poglavlje rata u Ukrajini, magični je stroj za nadzor neba i borbu, jer više nemamo svoju skrovitost. Nadgledani smo iz treće dimenzije, gubeći jedan dio svoje slobode, otvoreni iznenadnim udarima na svoju intimu. Ciklus od četiri portreta staraca, Warm up for October, podsjeća nas na portrete Helge Testorf — modela američkog slikara Andrewa Wyetha, odajući ruku velikog virtuoza portretistike. Večer — slika koja prikazuje covid testiranje, dijabolični ritual koji je prethodio svakom izlasku na slobodu — hladni je podsjetnik na proživljeno, što predočava i hladna paleta boja. Pitanja o državnom totalitarizmu, ukidanju građanskih i vjerskih sloboda i nemogućnosti da se ostvari sloboda u zagonetnoj neprirodnoj pandemiji — sve je to ostavilo traga na novi ciklus umjetnika Varzića. Slike Air, Svarožić, Izlaz, Ulaz, nastaju u trenutcima koji prethode još jednoj pogubi ljudske naravi — kako bi rekao hrvatski komediograf Marin Držić — a to je rat. Svarožić — mali bog Svarog, stari vrhovni bog slavenskog panteona — predočava nam Svarogov trenutak, trenutak mira prije sukoba dva borca na bojištu, dok se gledaju oči u oči. Došao je rat, slavenski rat — novo doba smutnje, poput razdoblja na početku 17. stoljeća na slavenskom ozemlju današnje Ukrajine i Rusije. Model za Svarožića je Ivan, model za središnju sliku dubrovačke izložbe, kojom se označio kraj starog i traženje novog puta u novi otuđeni svijet gubitka svih vrijednosti u kojima smo odgojeni.

Posljednji ciklus ostavlja nas začuđenim — imamo osjećaj, na prvu, da se nalazimo u ateljeu manirističkog slikara Giuseppea Arcimbolda (?1527.–93.), koji godišnja doba prikazuje na groteskni način slaganjem voća u oblik antropomorfnih portreta. Odmahnemo glavom, iznova otvorimo oči i nalazimo se u magičnom svijetu novog realizma nove duhovne dimenzije: Majko jesam li još tvoj sin?, Svekrva, Opium Mother, Majka Istok, Majčin labirint, No Mother, Ima li Boga Majko?, Colmena, Substitute Mother, M(other), Harbouring your secrets, mother, Eye of the Mother. Sto godina samoće unutrašnjih previranja umjetnika na razmeđi zbilje i sna postavlja u središte novog ciklusa srca — majčino srce, koje se u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti stavljalo u središte razumijevanja, ljubavi, pobožnosti i radosti. Majčino srce gleda nutrinu, a ne vanjštinu. Srce koje bukti označava krajnji vjerski žar, a u srce se zabada mač boli. Varzićevo srce okrunjeno je s dvostrukim križem. Slikar propituje majčinsko srce, izranjeno i okrunjeno u osobnom iskustvu sebi samo poznatom.

Slikar Varzić ovim likovnim ciklusom maestrale likovnosti predočava duhovne izazove našeg života, kao što je talijanski književnik Italo Calvino u romanu Naši preci razvio sklonost atipičnom i začudnom te alegoriji u povijesnim likovima svog djela. Izazovi neistinitih Majki zrcale se u Opium Mother i Majka Istok, kao simboli onostranog od kulta Majke čuvarice ognjišta i budućnosti. Ova slika istražuje položaj žena u istočnim kulturama, prikazujući ženu s bolnom ekspresijom na licu i praznim pogledom — simbolizirajući kompleksnosti i izazove s kojima se suočavaju žene u istočnim društvima. Prazan pogled sugerira osjećaj rezignacije uslijed društvenih normi ponašanja nametnutih ženama. Simbolični ispovjednik — Harbouring your secrets, mother — znani umjetnikov model uobličen u nadrealnog vjerskog poglavara, čiji ožiljci na licu koje je ispisao život odaju dvoličnost odnosa prema ženama i majkama. Kostimirani lik simboličnog ispovjednika kao da je iskoračio iz scene filma Franca Zeffirellija, nudi se da preuzme iskaz grijeha i oslobodi Majku tereta. Surogat majke, koje služe za rasplod bogatašima, paradoks su vrijednosti koji Zapad, duhovno prazan, nameće propitivanjima ništavila majčinskih emocija. Slika Eye of the Mother zaranja u psihički svijet majke opčinjene potrebom za kontrolom, nudeći dirljiv uvid u kompleksnosti majčinskih instinkata dovedenih do krajnosti. Kroz diskretnu paletu boja, izraz i jasnu kompoziciju, umjetnik vješto osvjetljava nijansirano preplitanje moći i osjećaja unutar majčinske veze. Slika Ima li Boga Majko? — nova je Bogorodica ogrnuta modrim maforionom i bajkovitom žutom pozadinskom izmaglicom, te srcem na čelu, mislima koje nas bole, izmučenih duša. Blijedi zlatni elementi simboliziraju prolaznost života i svjetovnog posjeda. Kontrastna tamna pozadina odražava turobnost i nesigurnost iskazanu sjenama — suprotnost blijedog zlata nasuprot tamnosti ističe dvojnost života, gdje se istinska ljubav može ostvariti i usred teških vremena.

Colmena, osmijehom obdarena plavičasta žena okrunjena stiliziranom glavom pčele poput vilinske krune, simbol je kaosa nemoći stvaranja novih slika. Po ikonografiji starih vremena košnica je nagrada vjernih i upornih. Priroda nas točnim znakom upozorava da smo dosegli naš cilj — taj znak je radost. Radost se obznanjuje uvijek kada život pobijedi. Gdje ima radosti, ima i stvaranja, a što je stvaranje bogatije, radost je dublja. Onaj tko je siguran da je stvorio djelo koje će opstati i trajati, ne treba pohvalu — on to sam spoznaje. Slikar Varzić ovim slikarskim ciklusom obznanio je puku i svijetu svoju likovnu confessionis, emocionalne i društvene dvojbe, svoje viđenje svijeta i budućnosti. Majčino srce je veliko i u svim dvojbama je svjetionik vjere da postoji novi dan: „After all, tomorrow is another day!” — kako izgovara Scarlett O’Hara u završnoj sceni filma Zameo ih vjetar.

Na kraju, moramo istaknuti kako je u prošlom ciklusu okončanom dubrovačkom izložbom umjetnik istraživao vanjštinu likova, njihove mijene. I ovdje bi ponovio ranije izrečenu tvrdnju: „Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća, koje je oblikovano na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja. Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno k naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu trompe-l’oeil, oslanjajući se na pragmatizam — američku filozofsku struju, konstanta je u američkoj umjetnosti tijekom cijeloga XX. stoljeća. Ovdje nije riječ o opsjeni — magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici.”

Eugen Varzić ostaje podsvjesno vjerni sljedbenik Andrewa Wyetha, možda njegov najveći sljedbenik s ove strane Atlantika. Posljednji ciklus posve je naslikan u maniri mističnog realizma — a to je, po definiciji, naziv za naturalistički način slikanja pri kojem slikar nastoji što vjernije prikazati objekt i osvijetliti ga takvim efektima da dobije privid irealnog i vizionarskog. Mistični realizam nastaje uvijek u trenutcima društvenih kriza, kao odgovor na besmisao trenutka, pa se tako razvio u drugom desetljeću XX. st. pod utjecajem metafizičkog slikarstva. Taj likovni pravac, različito likovno artikuliran u pojedinim sredinama, manifestirao se različito: u Italiji smjer Valori plastici (Giovanni De Chirico, Giorgio Morandi), u Njemačkoj nova stvarnost — Neue Sachlichkeit (Georg Schrimpf, Alexander Kanoldt, Carlo Mense). Oko 1930. godine mistični realizam autonomno se pojavio u Americi na slikama ponajviše Andrewa Wyetha i Petera Blumea. U Hrvatskoj su tako slikali Marino Tartaglia i Vladimir Varlaj. Mistični realizam visoko je sofisticirano slikarstvo iznimne tehnike u rukama slikara intelektualca koji promišlja svijet oko sebe, a ne slikara zanatlije. Eugen je svjestan da umjetnost u sebi nosi odsjaj savršenstva, kojemu teži plemenita duša. Osjećaji prate naše opažanje: oni su kao most između nagonskog i psihičkog života. Novi ciklus mističnog realizma nudi suprotnost racionalnog i nadnaravnog kao prozaičnu stvarnost, gradeći jednu novu ikonografiju na hrvatskoj likovnoj sceni — bolje reći na ozemlju sredozemne i internacionalne scene, jer moramo iznova naglasiti da je Varzić izdvojen iz hrvatskih likovnih kretanja, okrenut stranim likovnim krugovima i središtima, gdje uživa zavidan ugled. Surađuje s Galería Artelibre, koja ga zastupa i vodi na izložbu u newyorškoj galeriji Pictor. Na izložbi koja okuplja ponajbolje slikare realizma i hiperrealizma u svijetu, Algo más que realismo u Zaragozi, dva puta je izlagao kao pozvani umjetnik. Kao jedini hrvatski predstavnik izlaže u MEAM-u / Museo Europeo de Arte Moderno u Barceloni s najboljim svjetskim portretistima, surađuje kroz razne platforme IBEX Insiders i Poetas Artis iz Chicaga. Predstavio ga je Beautiful Bizarre Magazine iz Sydneya, Australija, koji se bavi suvremenom umjetnošću, a predstavljen je i na njihovoj platformi Beautiful Bizarre Artist Directory. Svi navedeni međunarodni likovni kontakti omogućili su mu trajnu likovnu autonomnost i objektivnost.

Dr. sc. Vinicije B. Lupis

Upit o ovom radu ← Natrag