Eugen Varzić je slikar koji se neprestano iskazuje radeći na čitavom nizu tematika kojima je zajednički nazivnik visoka svijest o likovnom trenutku, odnosno postmoderni iskorak koji figurom, te insertima raznih figurativnih epizoda iskazuje sekvence ili dijelove pojedinih scena od kojih su sazdane kompozicije. Nije posebno teško autora shvatiti kao figurativca čiji su temelji vizualno sazdani od značajnih iskustava kojima je prebogata povijest umjetnosti. Njegov je rad, međutim, daleko od toga da citira. Autor se ogleda u temama koje pristupom i razradama dobivaju potpuno jasan novi karakter vezan uz umjetnikova razmišljanja, život i sadašnjost.
U toj sadašnjosti, a to je već tradicionalno za Eugenovo slikarstvo, tematike i motivi koji na različite načine ocrtavaju autora i osobe koje ga okružuju, također sadrže vizualne naracije što su već ranije iščitavane kao proročke, pa taj element prisutan u značajnoj mjeri u autorovim kompozicijama posebno većeg formata još od vremena samostalne izložbe u porečkoj palači Zuccato, treba navesti kao kontinuiranu kolorituru koja je sadržana i povezuje autorovu tematiku. Eugen je autor generacije nove slike (new image painting, nuova imagine), te ga po tome prepoznajemo u užem lokalnom i širem slikarskom okruženju.
Različita iskustva koje u stvaralaštvu umjetnik koristi, spriječavaju da ga preciznije definiramo, no svakako njegovo slikarstvo ovog ciklusa sadrži mnoge od elemenata značajnih za suvremeni likovni trenutak. Od novog ekspresionizma prema neobaroku, mnogi se elementi različitih stilova mogu prepoznavati u autorovom stvaralaštvu, pa i oni transavangardni, koje bi zbog karaktera Eugenova stvaralaštva bilo dobro nazvati posttransavangardnim. Od svega toga, znatno je bitnije umjetnikovo nagnuće istraživanju koje dopušta stalno obogaćivanje repertorija i figurativnih vizija dojmljivog likovnog govora. Jedan od tih elemenata su bitne ikone i momenti moderne masovne kulture što se utiskuju svojim značenjem u suvremeni društveni kontekst. Nadalje, autor kakav je Eugen, zanima se tradicionalno za odnose figurativnog i nepredmetnog, etike i estetike, te posebice odnosa prema kiču. U tom je smislu ovaj ciklus veoma značajan jer obuhvaća problematike s kojima se vizualni umjetnici veoma rijetko hvataju u koštac, ali takove datosti mogu biti presudne za razumijevanje determinističkog kaosa koji nas okružuje.
Vizualni Cirkus Eugena Varzića nije kaos, već među ostalim, govori o kaosu. Sve, pa i one najmanje glave kojima je to u likovnoj naraciji potrebno imaju rep. Iz tog drugog plana uzdižu se likovi junaka i junakinja što personalizirano svjedoče o intimističkoj i relevantnoj društvenoj vrijednosti autorove umjetnosti.