MOJE LICE
»(…) Moje lice
duša vaših spržena pustinja
Neprestance raznošena duhom umornog sna (…).«
Karol Wojtyła, Pjesma o skrivenom Bogu
UVOD
Pišući ovaj tekst o slikaru Eugenu Varziću, iznimnoj likovnoj osobnosti hrvatske likovne scene, pristupio sam sa stajalištem kako ga treba promatrati kroz prizmu autonomne likovnosti, neoslonjene na ikakav likovni smjer, interesnu skupinu u likovnom životu Hrvatske.
On je osamljen i sebi svojstven. Slikar je koji poštuje tradiciju, u svojim lutanjima vođen je od klopki takozvane suvremenosti do naoko tradicionalnog slikarstva, ali posve suvremenoga i kritički usmjerenoga na svakidašnjicu, društveno osjetljiv na procese dezintegracije europske civilizacije, ponajviše razvalina mitteleuropäische kulture, na kojima smo svi odrasli. Varzić – likovni put kojega pratim godinama – umnogome autodiktat u traženju likovnog smjera, dovodio me je svojim stvaralaštvom do brojnih pitanja o tome kako tumačiti nečije umjetničko djelo, likovni poticaj, ma koliko se to banalnim činilo.
Slikarski put, odnosno kreativnost počesto je labirint uspomena, umjetnikova školovanja, osjetilnih i duhovnih reagiranja na prethodne životne situacije. Filozof Plotin (205.–270. p. Kr.), koji je djelovao u sutonu grčko-rimske civilizacije, drži kako je umjetnost lijepa jer sadržava iskru duhovnoga, a uvodi u nju i pojam oblika. Oblik je nešto što umjetnik podaruje neobrađenoj materiji. Zapravo, oblik je ono u čemu se sastoji taj element duhovnosti i duše. Prema tome, lijepo je nešto što je unutarnja stvar čovjeka, to je nešto što umjetnik podaruje neobrađenom objektu. Za onoga koji gleda umjetničko djelo to je lijepo jer se uspostavlja, kako Plotin kaže, usuglašenost s njegovom dušom. Ako je nešto stvoreno iz duše – a lice je zrcalo duše i tema ove izložbe – onaj koji promatra djelo to prepoznaje i uspostavlja suglasje s onostranim ja.
Umjetnost, prema Plotinu, oplemenjuje djela prirode. Umjetnik prirodi daje duhovni momenat i uobličuje ju u lijep oblik. Plotin isto tako određuje umjetnost: umjetničko djelo nije lijepo po svojom obliku, nego je lijepo po duši umjetnika. Umjetničko djelo nije lijepo zbog simetrije ili izgleda, jer je izgled nekog kipa ostvaren s pomoću materije, a materija ne može iz ružnoga i neoblikovanoga prijeći u lijepo i oblikovano sama po sebi, nego po umjetnikovoj duši koja već posjeduje tu ljepotu. Ova Plotinova teorija umnogome vrijedi i za Varzićev likovni opus, i upravo za ovaj najnoviji ciklus.
Posebnost nekog umjetnika vrlo često razvidna je u njegovoj komunikaciji s promatračem, te sa samom porukom koju nosi njegovo djelo. Snažne osobnosti izrazitoga i snažnoga likovnog izraza nisu omiljene u svojoj sredini i često bivaju izolirane, te za njih vrijede stihovi pjesnika Konstantina Kavafisa (1863.–1932.), u pjesmi Che fece … il gran rifiuto: »(…) Tko zaniječe, ne kaje se. Još jednom / da budem pitan, opet bi Ne pravedno / rekao, makar će ga to Ne upropastiti.«
EUGEN VARZIĆ – UMJETNIK LIJEPOGA
Promišljajući Eugena Varzića u okvirima umjetnikâ izvan likovnih struja, trebamo se prisjetiti ambivalentnoga dubrovačkog slikara Milovana Stanića (1929.–1989.), a nadasve slikara i ilustratora Arsena Roje (1937.–2007.), koji je godinama živio i djelovao u New Yorku i Los Angelesu, kada se na američkoj umjetničkoj sceni, od sedamdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, odvijaju burna zbivanja nastanka i brze smjene niza vodećih smjerova, poput pop arta, minimalizma, postslikarske apstrakcije, hiperrealizma, konceptualne umjetnosti, performansa, primjene fotografije, eksperimentalnog filma i videa u novim umjetničkim praksama, no on ostaje svoj i prepoznatljiv.
Arsen Roje stvara unutar vrlo moćnoga muzejsko-galerijskog, tržišnog i masmedijskog sustava koji grubo prevladava nad svakom, čak i najistaknutijom pojedinačnom umjetničkom pozicijom. Isto vrijedi i za Varzićevu likovnu svakidašnjicu, jer treba se (s)naći u takvim bespoštedno konkurentskim umjetničkim prilikama – za svakoga aktera u tom sustavu izazov je proboja, uspjeha, afirmacije i opstanka. Slikar Varzić trajno je u likovnom traganju, te stvara fresko cikluse, velike murale, javne mozaike, zatim štafelajno slikarstvo i skulpture; dakle, riječ je o umjetniku velikih potencijala. Poput ostalih »autsajdera« hrvatske likovne scene, on je dobro znao u što se upušta, prihvatio je nametnutu mu životnu borbu, nadasve svjestan da od nje ne može i ne smije biti nikakvog uzmicanja. Varzić nije osamljen, jer više je umjetnika u Hrvata koji su ostvarili svjetsku karijeru, no nikada nisu bili prepoznati u domovini.
Hrvatski studenti povijesti umjetnosti nikada neće učiti ni o Kristijanu Krekoviću (1901.–1985.), istaknutomu hrvatskom slikaru i arhitektu koji je veći dio života proveo u Peruu, školovao se u Beču i Parizu, a posljednji dio života bio je nastanjen u Palma de Mallorci, utemeljivši Museo Kreković. Slikar Kreković jedan je od zasigurno najvažnijih hrvatskih slikara koji su se bavili portretistikom. Likovni kritičari drže ga jednim od najvećih portretista XX. stoljeća. Portretirao je, među ostalim, Mahatmu Gandhija, s kojim je bio osobni prijatelj, britansku Kraljicu Majku, švedskoga kralja Gustava V., i mnoge druge. Neće učiti ni o slikarici svjetskog ugleda Justini Cici Tommaseo-Sursock (1923.–2015.). Ta je umjetnica jedinstvena na hrvatskoj likovnoj sceni i svojom se životnom sudbinom može prispodobiti jedino slikarici Idi Veroni s Prčanja.
Tijekom svojega umjetničkog puta Cici Tommaseo naslikala je portrete brojnih okrunjenih glava i uglednika – primjerice, članova obitelji Rockefeller i Farah Dibe. Slikarica je i portreta jedne od najslavnijih libanonskih pjevačica Nouhad Haddad, poznate kao Fairuz, a ispred njezina portreta u Beirutu francuski predsjednik Macron joj je 2020. uručio visoko francusko odličje za zasluge u kulturi. Ovi primjeri dvoje umjetnika, čiji je rad bio zaključan u intimi njihovih atelijera uza sav glamour svjetskoga jet seta, u hrvatskoj povijesti umjetnosti neće nikada biti vrjednovani poput »kanoniziranih umjetnika«, jer je ponajprije riječ o selektivnom tumačenju povijesti umjetnosti.
Selektivno vrjednovanje konstanta je ideološke podvojenosti društva, pa je sličan problem i s hrvatskom povijesti književnosti, koja nije uklopila zabranjene književnike ili hrvatske pjesnike iz inozemstva u školski program, ne stvarajući integralnu povijest umjetnosti i povijest književnosti hrvatskog naroda, nego samo slijedeći već uhodane totalitarističke primjere u državnim kulturnim strukturama. Tako uopće nećemo spominjati ime velikoga hrvatskog estetičara dominikanca Rajmunda Kuparea svjetskog ugleda, koji je svojim novumom uveo novu podjelu cjelokupne umjetnosti na umjetnost riječi, umjetnost crte i umjetnost pokreta. Na području estetike, odnosno teorije i kritike umjetnosti, objavio je jednu knjigu na latinskom, pet knjiga na španjolskom (od kojih je središnje djelo El valor del arte – axiologia estetica, Santiago de Chile, 1964.) i tri knjige na hrvatskom (Umjetnik i zagonetka života: ogledi, 1982.; Govor umjetnosti: ogledi iz estetike, 1987.; Čovjek i umjetnost – ogledi iz estetike, 1993.), te niz članaka. U ogledu Umjetnost kao posebna ljudska vrijednost po Tomi Akvinskome Rajmund Kupareo jasno je naznačio: »Umjetnost se bitno razlikuje od bogoslovlja, koje se po Tomi metaforama služi iz ‘potrebe i koristi’, dok se umjetnost njima služi radi postizanja ‘umjetničke ugode’.«[1] U toj postavci Rajmund Kupareo nazvao je »modernu teoriju o nezainteresiranosti umjetnosti«. Držao je da umjetnost i onda kada oslikava zlo izoštruje smisao za dobro i oplemenjuje čitatelja i gledatelja, a upravo »autsajderi« hrvatske likovne scene cijeloga svojeg života težili su umjetnosti s ciljem i svrhom sljavljenja životne radosti prema svijetu koji ih je okruživao.
U kanonu nove sekularističke hijerahije vrijednosti, od spomenutoga Rajmunda Kuparea nije bolje prošao ni dubrovački biskup i kulturolog Pavao Butorac – autor kapitalnoga kulturološkog djela Problem kulture iz 1966. godine.
Treba navesti jedan citat iz ove knjige, koji je amblematičan i za današnjicu: »(…) Moderni su ideološki i društveni pokreti označeni skrajnim radikalizmom i, što je još teže, ekskluzivizmom. Sve je to na svoj način upreglo, da čovjeka, u sukobu s osnovnim mislima kršćanstva, izmelje u stroj. Već je sama ta riječ ‘čovjek – stroj’ crimen protiv naravnog poretka, ali je magnum crimen, kad se provodi u život tako nesmiljeno, da se čovjek ne može suprotstaviti, a da ne ostane smrvljen. Samo vrlina i istina mogu da pokrijepe slobodu i da promaknu kulturu. Moderni su društveno-politički pokreti proglasili vrlinu za slabost, a istinu za obmanu … Ne bude li naš naraštaj živio od soka prošlosti, a budućnost od naših napora, od kulture će preostati samo blistava uspomena (…).«[2] Već je sama ta umjetnost građanskog nadahnuća bila, i jest, onaj zapostavljeni dio hrvatske povijesti umjetnosti, odnosno njezin stožerni dio tijekom stoljećâ. Šutnja, mučna šutnja i prijezir, te ponižavajući odnos nelustriranih u njihovu procesu da sustavno rade na tome da se veliki građanski intelektualci ušutkaju ili stjeraju u kut, vodeći vrlo smišljeno prema njihovu zaboravu. Slikar Varzić, usprkos marginalizaciji umjetnika hrvatskog branitelja koji je utkao svoje mladenaštvo u stvaranje boljeg društva, gradi svoj svijet.
Malcolm Gee u svojoj knjizi Dealers, Critics, and Collectors of Modern Painting: Aspects of the Parisian Art Market between 1910 and 1930, napisao je 1981. kako je tržište glavna arena gdje se vrjednuje neakademsko slikarstvo.[3] Europa je prolazila intenzivno razdoblje dehumanizacije, i to s obiju strana »željezne zavjese«. Isto tako, 1948. godine Barnett Newman napisao je: »(…) Impuls moderne umjetnosti bila je ta želja za uništavanjem ljepote, odbacujući, međutim, renesansne predodžbe o ljepoti, i bez odgovarajuće zamjene za uzvišenu poruku (…). Umjesto da katedrale napravimo od Krista, čovjeka ili ‘života’, mi ih stvaramo od sebe, od vlastitih osjećaja. Slika koju proizvodimo sama po sebi je očito otkriće, stvarno i konkretno, i može ju razumjeti svatko tko će ju gledati bez nostalgičnih naočala povijesti (…)«.[4] Zapravo, što je uopće modernost? Pojam modernost u povijest umjetnosti uveo je Baudelaire u svojem eseju Slikar suvremenog života, objavljenom u francuskim novinama Le Figaro, 1863. godine.[5]
Povijest umjetnosti ponajviše je utemeljena na likovnoj kritici uništavanja ljepote, te nam se često dogodi da od umjetnika građanske umjetnosti ne tražimo uklopljenost u mnoge druge vidove sakralnosti u svakidašnjem životu, a upravo takve teme veliki slikari transformirali su u novu kvalitetu.
Iskreno, kao usporedbu trebamo spomenuti primjer dizajna Chapelle du Rosarie umjetnika Henrija Matissea (1869.–1954.) u mjestu Vence na francuskoj rivijeri. Ovaj sakralni prostor koji slovi kao jedan od poznatijih modernih sakralnih prostora, osvijetljen dizajniranim vitrajima velikoga francuskog umjetnika, nastao je u gotovo istom desetljeću u kojem Ivo Dulčić u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj stvara daleko kvalitetnija i čudesnija rješenja vitraja i fresaka u hrvatskim crkvama – sjetimo se samo crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, odnosno revolucije u sakralnoj umjetnosti s druge strane »željezne zavjese«. Sve smo to izložili da bismo bolje razumjeli umjetnika Eugena Varzića.
On se ugledao, i ugleda se, na stare majstore, pokušavajući u muzejima Europe doći u izravan dodir s velikim majstorima i njihovim slikarskim tehnikama. U istraživačkom fokusu Varzićeva zanimanja za dosezanje likovne vrsnoće zasigurno posebno mjesto zauzimaju Rubens i Velázquez. Las Meninas, Velázquezovo remek-djelo, uvijek je pobuđivalo veliko zanimanje likovne kritike, tako da je Fritz Saxl napisao: »Zbunjeni smo jer osjećamo da je Velázquez odjednom ovu genere temu transformirao u reprezentativnu dvorsku sliku.«[6] Postizanje reprezentativnosti iz običnih motiva, običnih ljudi, te transformacija u novu kategoriju vrijednosti odlika je Varzićeva stila slikarstva.
Već smo naveli više povjesničara umjetnosti i njihove dijagnoze o konstanti uništavanja ljepote. Tako i Guy Sircello u eseju Nova teorija ljepote postavlja tezu, odnosno skreće pozornost čitatelja na stanje u 20. stoljeću: »Zapadna civilizacija dvadesetog stoljeća paradoksalna je, jer iako je stvorila ljepote u izobilju, nije obraćala ozbiljnu pozornost prema razumijevanju ljepote. Mnogi njezini umjetnici ili ignoriraju ljepotu ili ju odbacuju. Iako to nisu uspjeli posve postići – ljepota ne tako često biva uklonjena iz svakidašnjice.« Sircello je ustvrdio da se ljepota nekog predmta ne može sagledati samo u njegovom svojstvu. Ljepota se ne može svesti samo na fizička svojstva nego se mora promatrati u svojem prirodnom okruženju, nematerijalnoj supstanciji, odnosno, da se pri definiciji ljepote ona ne treba suziti samo na fizičku satavnicu.[7]
Varzić je nasljednik starih vrijednosti i bez opterećenja stvara osobni svijet, kada od portreta neke osobe transformira svoju osobnu poruku u poruku upućenu promatraču svoje umjetnine.
EUGEN VARZIĆ – MOJE LICE
Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća, koje je oblikovano na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[8] Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno k naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u literalističkom duhu trompe-l’oeila, oslanjajući se na pragmatizam – američku filozofsku struju, konstanta je u američkoj umjetnosti tijekom cijeloga XX. stoljeća.[9] Ovdje nije riječ o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici.
U ovoj neizvjesnoj svakidašnjici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula, pitamo se postoje li ljudi koji su sposobni promijeniti se. S ciničnim osmijehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno »obraćenje« koje je iz temelja izazvalo mijenjanje duhovnih vrjednota i pisanje novih stranica povijesti. Umjetničko »obraćenje« posve je drukčije – to je obraćenje materijalne naravi, no razvojem duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje »obraćenje«, a novi likovni ciklus njegova je ispovijest. Slikar Varzić svojom snažnom težnjom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva, posve slijedi nauk sv. Ivana Damaščanskog (676.–749.): »(…) Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje.«[10] Umjetnici su u trajnoj borbi, u hrvanju s anđelima duha kako bi zadržali duh, znajući da se starozavjetni patrijarh Jakov u Knjizi Postanka hrvao s anđelom kako bi zadržao Boga uza se. Na kontinuum koji se stoljećima održao u povijesno-umjetničkom kontekstu, u XX. stoljeću javljaju se različite reakcije: pobuna protiv tradicije, eksperimentiranje s medijima, tehnikama, formama i sadržajima, radikalnost u svim vidovima stvaralaštva, u kojem novu ulogu dobivaju i umjetnik i njegovo djelo. Kršćani su, poput Jakova, u stalnoj borbi – hrvanju s anđelom ega.
Tin Ujević je u jednom svojem eseju o umjetnosti napisao: »Umjetnost je, ipak, opozicija redu bez duše, i opozicija bez reda (…).« Poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik, Varzić je ostvario zapaženi sakralni ciklus, no u svojem je slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i njime impulzivno upućuje kritiku društvu u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje je razlogom samom sebi, nego je vid slikarskog otpora društvu u krizi.
Na svojem likovnom putu Varzić je zasigurno nosio razne naplavine likovnog školovanja, težnji i traženja, a okvirno američki usmjerena struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjega likovnog ciklusa začetoga 2016. godine, čiji stupnjevit razvoj ide do ovdje predstavljenog ciklusa. Sve je započelo s portretom None, koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noire. No lik None – osobe s kojom je umjetnik imao poseban emotivan odnos, otvorio mu je posve nove svjetove i poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga, kao što je arkanđeo Rafael vodio malenoga Tobiju, k slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati kako je Nona postala umjetnina koja je hrvatsko suvremeno slikarstvo, u osobnosti Eugena Varzića, uvela u novi pothvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća – od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, do komunizma koji je ušao u Istru hrvatskom oslobodilačkom borbom za slobodu i ugušio sveopći katolički humanizam umorstvom blaženoga Miroslava Bulešića.
Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre – promatrala, oslonjena na perilicu na kojoj se nalazila obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost: taložine od grdoselskog natpisa, Istarskog razvoda, kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sjećanja »Svete Mudrosti«. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je, poput Granta Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – očima žene, čuvarice ognjišta i tradicije. Nije to umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svevremenske duhovnosti.
Ta slika ključ je za razumijevanje novoga likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod stasanja u likovnoj radionici Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnoga samostalnog nadograđivanja likovnih sposobnosti i promišljanja trenutka u kojem se živi i stvara. Poučen iskustvima Antonija Lópeza Garcije i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja suvremenom uljanom tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog područja pojedinca. Eloy Morales ponudio je suvremeni realizam, i transformaciju običnoga u neobično, na klasičan način, a ujedno suvremeni portret. Morales je prenio klasične slikarske zasade – arte figurativosa – na internacionalnu slikarsku zajednicu koja je pohađala njegove likovne radionice.[11] Varzić je profitirao u španjolskom okruženju shvativši ponajprije kako postoji jedan poseban svijet koji selektivna likovna kritika u Hrvatskoj ne poznaje, pa taj fenomen niti ne zna vrjednovati na vjerodostojan način.
Moramo podcrtati kako je sadašnja likovna i kritičarska scena nastala na uništavanju građanske Hrvatske i negiranju tradicije građanskog slikarstva. Upravo je za mnoge od njih figuralno slikarstvo određeni elitizam, katkad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[12] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izdvojena iz brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovine XX. stoljeća. Varzićev likovni put određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza sa suvremenom europskom likovnom avangardom, i to u krugovima najkvalitetnijih likovnih umjetnika.
Varzića kao antikomformista i perfekcionista moramo promatrati kao primjer izvrsnosti hrvatske likovne scene, odnosno antipoda velikoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana[13] i njegova poimanja suvremenog portreta, kroz transformaciju lica s rukama – zrcalom duše. Tsitoghdzyan generacijski pripada Varziću – obojica su imala svoj poseban likovni put i na drugim krajevima svijeta stvorila svoj likovni jezik suvremene figuralizacije, novog i životnog portreta u mistici umjetničkog stvaranja.
Pietro Annigoni (1910.–1988.), koji je 1947. oko svojega manifesta Moderno realističko slikarstvo okupio slikare Gregorija Sciltana, Carla Guarientija, Xaviera Buena i Giovannija Accija, ponudio je novi realizam, organski nastao na tradiciji renesansne likovnosti, kao antipod avangardi koja je rušila sve mostove tradicije i estetike. Kako je rekao povjesničar umjetnosti Bernard Berenson, Pietro Annigoni je slikar koji je razumljiv svima, jer je njegov likovni jezik jednostavan i jezikom čista srca otvoren svima.[14] Stoga je on slikar okrunjenih glava, umjetnik kojega su poštovali slikari, umjetnik koji se suprotstavljao tiraniji protuestetičara, izmišljenog elitizma umjetnosti za uzak krug odabranih – progresista, za kojega su stalno postavljali pitanja je li on verist, naturalist ili realist. On je, poput Varzića, bio samo slikar lijepoga, razumljivoga – slikar kod kojega se svi žele portretirati.
EUGEN VARZIĆ I NJEGOVA LICA
Eugen Varzić pripada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu novog realizma i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije Drugoga svjetskog rata, kako smo već istaknuli, i čiji je najpoznatiji predstavnik Jamie Wyeth. Obojica su imala i ratno iskustvo, jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu. Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu, više je nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet oko sebe te želi zabilježiti stvari koje ga zanimaju, jer je slikarstvo način bilježenja svijeta, ono je njegov svijet. Slikarstvo je, zapravo, njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua jasno je rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje – svaki dan treba vježbati, boriti se s prazninom platna. Za slikara Varzića također možemo reći da je slikar istine, poput teze koju je Romain Rolland iznio u svojem romanu o Michelangelu: »Znanost istine i umjetnost istine postojale su i postojat će uvijek!«[15]
Eugen Varzić, kao i Jamie Wyeth, trajno su u traženju novih likovnih tehnika, te okrenuti eksperimentu. Eugenov autoportret pripada u same vrhunce toga žanra u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a Jamie Wyeth je portretima Andyja Warhola iz 1976. i Johna F. Kennedyja iz 1967. portretistiku postavio na istaknuto mjesto američkog slikarstva, kao slikarski odgovor na društvena pitanja. Poput Pietra Annigonija, Varzić hijeratski i osamljenički oblikuje svijet lica, koja transformira u društveno angažirane poruke. Varzić je na svojem portretu iznimnom likovnom tehnikom prikazao zabrinutost za sutrašnjicu, te svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još neriješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončani. Slikarski su autoportreti od razdoblja renesanse, baroka, pa do naših dana, najzanimljiviji, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.
Yohanan Ha’Matabil – mladi hrvatski intelektualac, odnesen valovima nakaradnog društva u inozemstvo, satrven je svojim duševnim lomovima, ispitivanjima sebe, samoćom daljine. Pustinja daljine – nježno tkivo neshvaćena čovjeka, postaje jednom od ključnih slika završnog dijela ciklusa koji se rodio na dubokoj mudrosti None – te velike slike hrvatskoga suvremenog slikarstva. Krvave oči neprospavanih noći osuda su ovoj i sadašnjoj Hrvatskoj povlaštenih, nakaradne političke strukture i licemjerja ravnopravnosti. Andagrathia / Ndrangheta / ἀνδραγαθία – heroizam, njegove posljedice koje ostavljaju lomove duše, na umjetnikovu autoportretu naslikane na način ostavljanja ožiljaka, svojevrsna su reminiscencija, i to posve schiavoneskne snage, na portrete Eloya Moralesa.
Umjetnik svojim licem na autoportretima Aswir shakhsi’, Asshole, F20, War in my head, First days of madness, 45, angažirano promatra svijet. Autoportretom Trieste – pokriven kapuljačom – progovara o procesu traženja prvoga Grada, civilizacijskog susretišta, mjesta razmjene ideja, kulture i okrenutosti sebi, a ne samo mjesta gdje se kupuje svakidašnja hrana, jer je jeftinija od hrvatskih trgovina uhvaćenih u čelični zagrljaj stranog kapitala, koji siše snagu hrvatskog čovjeka. Aswir shakhsi’ (arapski: portret) prikazuje umjetnika zakrabuljenoga u crnu krinku, poput komandosa, spremnoga da se uhvati u koštac s nepravdama vremena. Portret 45 lirski je portret, unutrašnjeg spleena, konstatacija prolaznosti života. First days of madness možemo promatrati kao suvremenu reminiscenciju na Tizianovu kompoziciju Alegorija Vremena kojom upravlja Razboritost, gdje umjetnik naslikavši sebe kao kralja ludosti, isto kao i Tizian, razmišlja može li se bijegom od svakidašnjice postići ispunjenje pravde. Tko može biti kralj vremena?
Umjetnikova supruga Romana, njihova djeca i poznanici, stalni su modeli te bivaju transformirani u nove imaginarne svjetove – portrete: Christine, Winter, Night, my love, Night. Dva portreta Romane, kao Romane orans i Romane femme fatal, zasigurno tvore zanimljiv diptih u njegovu novom ciklusu. Romana – očiju uprtih u nebo, ruku sklopljenih u maniri suvremenoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se stvarnost majke i supruge ističe u gruboj realnosti – poput Varzićeve None, odraz je istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova popartovska impostacija nadogradnja je suvremene sakralnosti, nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja, koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda, fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svakog dana, od korumpiranoga državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svojega svijeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, svojim totalima portreta slikar Varzić postavio je nove kanone postmoderne ikonografije.
Bosna, Srbija, Hrvatska – svojevrstan triptih, u likovima triju pulskih studentica razmatra usude triju zemalja, njihove navade, strahove, povijesni balast i nesiguran zalog budućnosti. Triptih po prvi put aktivno propituje alegorije triju zemalja i sudbine iscrtane poput glasovitog portreta Sharbat Gule – afganistanske djevojke sa stranice časopisa National Geographic fotoreportera Stevea McCurryja iz 1984. godine. Razmazana šminka govori o samoći tih djevojaka u ranim jutarnjim satima, kada su se vratile s noćnog provoda. Što poslije noći? Dolazi novi dan, a vrijeme leti i donosi neizvjesnu budućnost. Isto tako, nježna i krhka Slavonija, pogleda izravno uprtoga u promatrača, propituje naše jadne političare, sluge slugu nevidljivih moćnika, što su učinili sa žitnicom Hrvatske, zašto je siromašna i napuštena – ta zemlja plemenita? Nova božica Flora – Merjema, ovjenčana cvijećem, razlivene šminke, u kompoziciji Sleepless Angel ili Last Night, nova je ljepota – otkrhnute nevinosti, dok se latice otvaraju u ranu zoru s prvim prosjajima sunca.
Kći Eva čest je motiv u Varzićevu slikarstvu, bilo da su to Crossfade, Davide, Rock and Roll, Sirens, Heroin, Eva, Comming back to life. Teme su to propitivanja suvremenog roditeljstva, svih zamki, opasnosti u kojima se nalazi suvremena obitelj. Isto tako, sin Ego na kompozicijama Dyslexia, Ego i Starcatcher, nosi poruku zagonetke suvremenog odgoja, strahova roditeljske skrbi i brige o dobrobiti djece. Portreti: Paris, Seagull (her name is Greta), Adam, Testamatta, YR, Future, R(p)ain, I woke up like this, Christian, Star of the Sea (najmat albahr), Missed, Death – frightening, liberating and inevitable, Professor, Closer, Summer kisses, winter tears, Morning sky i Vasputnik, tvore skupinu koja se rađala iz memorije umjetnika.
Ružnoća francuskog modela afričkog podrijetla ima svoju poruku – kao da je došao s neke od umjetnina španjolskih slikara koji su slikali svijet patuljaka, dvorskih luda. Fizionomijom nas podsjeća na glavu kornjače, jer se ovdje umjetnik, poput manirističkog slikara Giuseppea Arcimbolda, poigrava s asocijacijama iz prirode. Kompozicija Alice, samo svojim neuobičajenim izgledom, potvrđuje to umjetnikovo zanimanje za modele, za kojima su posezali kako Velázquez tako i Caravaggio. Zanimljivi u svojoj posebnosti, nude nam se modeli ljudi sa svojim životnim pričama. Portreti nastaju strpljivim radom osvajanja bjeline prostora, brojnim skicama, među kojima Skyll Khárybdis – studija oka, potvrđuje Varzića virtuozom crteža.
Svi modeli podsjećaju na neki događaj, trenutak umjetnikova života. No majka – Room ima svoju duboku lirsku snagu, jer su na njoj vidljivi emocije i unutrašnje bȉlo majčinstva, iskazano u sfumatu jutarnjeg svjetla. Kompozicija Mother (signing), te Doused, na izvjestan način odskaču, ali nose poetiku sumraka, koja isijava i iz kompozicije Bella Ciao – mlade djevojke u prepoznatljivoj S-liniji gotičkih Madona. Kiss i 100 zasigurno su teme na tragu baroknih tema krilatice Sic transit gloria mundi. Prolaznost Emocija, odsjaj iz očiju Varzićevih portreta – lica naše svakidašnjice, situacija u kojima smo se svi nalazili, govore o duboko humanom slikaru velikoga slikarskog naboja, koji nas vodi k istini ljepote svakodnevlja. Iznimno je važno potvrditi činjenicu o visokoj tehničkoj spretnosti našega umjetnika, koja dominira na svim portretima, a jedan od njih pretočio je u veliki mural u Vukovaru, s porukom mira i tolerancije u ovom svijetu nemira.
Serija portreta vlastite obitelji, poznanikâ, sugerira trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativan suodnos. Američki slikar Jamie Wyeth, slikajući svojega oca Andrewa, istim je putem prolazio šezdesetih godina XX. stoljeća. Slikarstvo je zapravo Varzićev dnevnik, stalna borba s bjelinom platna i traženje novih izazova. Time je on otvorio novo poglavlje hrvatskoga suvremenog slikarstva u posve odvojenom smjeru. On ga je, samostalnim razvojem koji je nosio u sebi, odveo u američke likovne tijekove, te je okružen prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.
KRAJOLICI
Na ovoj izložbi izloženi su krajolici koji tvore posebnu cjelinu u umjetnikovu stvaralaštvu. Navedimo, ponajprije, Varzićeva dva krajolika: Odlazak u grad (Going to a town) i Običan dan (Ordinary day), rađena u maniri američkih precizionista, oslonjenih na kubistički realizam. Istoj skupini pripadaju i krajolici Casisa, Šibenska, Life, Morning has broken (the silence of night). Taj američki likovni smjer bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici toga smjera su Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[16] Poput pop-art umjetnika, precizionisti su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, kao metafore moralnog integriteta, slikali skromne objekte, ulice … Linija realne skromnosti, poniznosti i likovne iskrenosti konstanta je Varzićeva slikarstva. U likovnim temama iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu američkog slikarstva Andrewa Wyetha koji je, u osamljenosti i izoliranosti, iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[17]
Andrew Wyeth, slikar koji je živio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[18] po svojem istraživačkom nervu blizak je slikaru Varziću. Tako su i Forest sword, Kaotičan dan, a na slici mir, Babina Greda, Slika za Romanu/prvi suton i Contia, slike statične atmosfere i unutrašnje poetike kakve nalazimo u brojnih američkih likovnih škola, poput škole Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih krajolika.[19] Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejsaža, ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu.[20] Od istarskog krajolika Contia do slavonskoga Babina Greda razvidni su melankolija, zagasiti tonovi, neko traženje mira. Tmasti, zagasiti krajolici karakteristični su kako za Andrewa Wyetha tako i za Pietra Annigonija. Eugen Varzić oslanja se na tradiciju američkog slikarstva pa tako u likovnoj dinastiji Wyeth možemo pronaći misao vodilju s pomoću koje on izgrađuje svoju likovnost. Ovdje je ponajprije riječ o Andrewovu sinu Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posmrtnim portretom Johna F. Kennedyja (1967.), nastalim temeljitim izučavanjem pokojnoga američkog predsjednika.[21]
Ovim likovnim ciklusom lica i snenih pejsaža Eugen Varzić zaokružio je razdoblje od pet godina, katkad politički proskribiranoga naziva »petoljetka«, no broj pet uistinu je oznaka širenja i dinamičnosti razvoja velikoga likovnog talenta – širokoga slavonskog duha, napojenoga i oslonjenoga na tradiciju novog figuralizma hispano-američke likovne tradicije.
dr.sc.Vinicije B.Lupis
[1] Zdravko GAVRAN, Ljepota kao prosjaj vrijednosti i umnosti, u: Rajmund KUPAREO, Um i umjetnost: eseji, Zagreb, 2007., i pretiskano u: Rajmund KUPAREO, Prebivao je među nama. Tri suvremena prikaza o jednom davnom događaju, Zagreb, 2019., 179–181.
[2] Pavao BUTORAC, Problem kulture, Dubrovnik, 1966., 7–8.
[3] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism: Art between the Wars, Hong Kong, 1994., 3.
[4] Ann Eden GIBSON, Abstract Expressionism; Other Politics, Yale, 1997., 9.
[5] Briony FER, Introduction, u: Francis FRASCINA, Nigel BLAKE, Briony FER, Tamar GARB, Charles HARRISON, Modernity and Modernism. French Painting in the Nineteenth Century, edicija Modern Art Practices and Debates, tiskano u Italiji, 1993., 9.
[6] Jonathan BROWN, Images and Ideas in Seventeenth-Century Spanish Painting, Princenton, 1978., 87.
[7] Guy SIRCELLO, New Theory of Beauty, Princeton, 1975., 3.
[8] Jules David PROWN, American Painting: From Its Beginnings to the Armory Show, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1987., 7–9.
[9] Barbara ROSE, American Painting. The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1986., 7.
[10] Contra imaginum calumniatores, I., 16, izd. Kotter, 89–90.
[11] Santiago SÁNCHEZ ECHEBERRÍA, Ciclos, procesos y consciencia, u: Eloy Morales Dibujos y pinturas 1996–2011, Madrid, 2011., 3.
[12] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven & London, 1993., 1.
[13] Rebecca KILLMAN, Tigran Tsitoghdzyan: Reflections in the Age of Technology, u: Visual Language Magazine, 3 (7), New York, 2014.
[14] Bernard BERENSON, Annigoni, Pagliai Polistampa, Firenca, 2000., 1.
[15] Romain ROLLAND, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.
[16] Barbara ROSE, nav. dj., 34.
[17] Barbara ROSE, nav. dj., 48–49.
[18] E. P. RICHARDSON, Painting in America: From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1967., 420.
[19] Jules David PROWN, Nancy K. ANDERSON, William CRONON, Brian W. DIPPIE, Martha A. SANDWEISS, Susan PRENDERGAST SCHOELWER, Howard R. LAMAR, Discovered Lands, Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992., 190–192.
[20] Betsy JAMES WYETH, Wyeth at Kuerners, Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976.
[21] James H. DUFF, An American Vision: Three Generations of Wyeth Art, Little Brown & Company, Boston, 1987., 57.
