U novom ciklusu slika Eugena Varzića prepoznatljiva je nota angažiranosti, ali u isto vrijeme i odmak od svakodnevnoga, koji se očituje u filozofskom promišljanju svijeta koji ga okružuje. Svojim darom, očitovanim u lakoći stvaranja figuralnog svijeta umjetnik Varzić otvorio je prozor u novi svijet ljudske duše.
Veliki pjesnik i telog Armenske apostolske crkve sv. Grgur iz Nareka veli: “Nije riječ o njegovim darovima nego o Darovatelju za kojim uvijek čeznem. Ne težim slavi, nego Proslavljenome kojega želim zagrliti. Nije odmor ono što tražim, nego lice Onoga koji dariva odmor koji moleći ištem.” Poput armenskoga duhovnika, Varzić je preorao tvrdu zemlju svoga srca, kako bi mogao prihvatiti Riječ, odnosno spoznaju svijeta koji nas okružuje, koji nastoji raspršiti zablude i tamu, kako bi odvojio svoje srce od tame materijalnog svijeta i njegovih zabluda našeg okruženja.
Papa Ivan XXIII. je kazao: “Nikad ne bismo smjeli zanemariti štovanje anđela koji se nalaze uza svakog od nas.” Papa je znao istaći: “Moj dobri anđeo nadahnuo mi je ovo i ovo. Često s njim razgovaram.” Papa Pavao VI. naučavao je kako anđeli i blaženi sudjeluju u upravi svijeta. Stoga se trebamo nadati kako će anđeli sletjeti u veselju na nova platna umjetnika Varzića, poput nebeske arke. Lahor ćemo osjetiti i čuti šum krila. Umjesto anđela, umjetnik Varzić prorokuje kako nas očekuju konjanici apokalipse koji nadiru s drugog diptiha pred izgubljenim čovjekom.
U Psalmu petom stoji:”Čuj, Gospodine, riječi moje/ jecaj moj osluhni!/Osvrni se naglas mog priznavanja,/ o Kralju moj i Bože moj,/ jer tebe vruće zazivam!.” Umjetnik, sam položen na tlu zaborava, kraj dugovječne ceste slonova uz obrazinu tigra, razmišlja o nacionalnom simbolu – stijegu s djetetom – plodom zemaljske ljubavi. Uz konjanike, animalistički Varzićev svijet uključio je i pse dalmatince, nekada ratničke pse koji su hrvatske plemiće pratili u borbama s Turcima, sve do Mohača. Psi – jedine životinje koje su mogli ući u crkvu, prijatelje sv. Roka – čudotvornog lječnika u razdoblju kuge i sv. Dominika koji je bakljom duha zapalio cijeli svijet. Istarska napaćena zemlja u uskočkim ratovima prepuna je crkava sv. Roka, profilaktičkog sveca. Varzić u svojem likovnom izričaju nosi i potku istarske baštine – pse na slikama prikazuje čuvarima Dobra. Slikarstvo Varzićeva novog ciklusa nosi i suvremenu ikonografiju kodova, košmar otuđenja, hladnoću u kojoj Pavlova Ljubav izražena u pohvali Ljubavi u poslanici Korinćanima nestaje poput snijega na vrhuncima planina. Ljubav, ljubav, jedina je koja nas može spasiti. Pogaženi simboli nacije – trobojnica na slikama progovara o surovoj stvarnosti rasprodane domovine.
Možda će samo imaginarna Hrvatska o kojoj je pisao pjesnika August Harambašić u pjesmi Hrvatskoj: “Sa tebe su strgli kraljevsko odjelo, izranili tvoje božanstveno tijelo, Robinja si tužna, mučenica prava; Izdajom i zlobom svezali ti ruke, Stvorili te žrtvom sebičnosti puke Al te moje srce ipak obožava (…).” , preživjeti u budućnosti na Varzićevim slikama. Sve je podložno kritici, sve i snovi u kojima umjetnik leži na stazi slonova, utabanoj stoljetnoj stazi istine. Umjetnika je prekrila trava zaborava. Kodovi koji dehumaniziraju sve, jer je sve označeno žigom, kodificirano, bezdušno. Gubitak privatnosti, svođenja na kodni broj novog sužanjstva, i neimanje privatnosti očituje se kroz promišljanje krinki – borbe protiv ACTA-e. Čovjek koji u suglasju s Božjim zakonima lebdi u sreći istinitih vrijednosti nudi ipak Nadu. Košmarni svijet snova u kojima se odražava tužna sadašnjost gubitka apsoluta i podložnost opasnom relativitetu. Čuvanje vrijednosti kršćanske civilizacije ljubavi ižarava iz naoko posve otuđenog likovnog ciklusa bliskog sada hvaljenom slikarstvu mrtve europske kulture. Eugen Varzić slikar katoličkog svjetonazora sačuvao je sve vrijednosti dvije tisuće godina univerzalne kršćanske civilizacije na hrvatskom tlu, koja nas okružuje sve od starokršćanske bazilike, biskupa Mavra iz Poreča do naših dana. Ovo je umjetnost sadašnjeg trenutka kršćanske civilizacije i sami se možemo pitati, zašto su nam nestali mistični svjetovi pozlata i anđela s prikazima svetaca – prikazi Nebeskog Jeruzalema. Ovaj ulomak likovne sadašnjice jest najrječitija kritika društva u kojem se nalazimo. Domovina, Istina, Ljubav, Vjera, Ponos – svi ti pojmovi su nazočni u ovom ciklusu. Eugen Varzić kroz ikone kulturne baštine i kršćanske civilizacije kritički je progovorio o sadašnjosti i njezinim problemima. Na kraju ponavljamo riječi sv. Grgura iz Nareka, kako ne težimo slavi, nego već Proslavljenome kojeg ćemo uzljubiti u Novom Jeruzalemu na Novom Nebu.