Lica su poput knjiga. Životni vijek ispunjava lice, ta nemilosrdna plima života, i prije nego što se voda povuče, zabilježim sve u boji.
Nakon velebne izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na kojoj je Eugen Varzić predstavio bogati opus nastao u periodu od 2016. do 2021. godine, radovi na izložbi The End čine intimnu selekciju djela nastalih isključivo za vrijeme trajanja lockdowna. Pandemija COVID-19 globalno je promijenila dinamiku cijelog svijeta, a život kakav smo poznavali doslovce je stavljen na čekanje. No, unatoč brojnim negativnim posljedicama, lockdown nas je primorao da „zastanemo i pomirišimo cvijeće”. U jurnjavi za velikim ciljevima i željenim dostignućima često smo znali zaboraviti na ono najvažnije – kako živjeti. Lockdown nas je doslovce nagnao da prestanemo juriti glavom bez obzira i obavljati poslove po inerciji te nas potaknuo da sagledamo vlastiti život, obitelj i prijatelje te da sve ono što imamo, materijalno i nematerijalno, ne uzimamo zdravo za gotovo, već cijenimo svaki trenutak, posve svjesni činjenice kako u novonastalim okolnostima doslovce sve može nestati preko noći. U kontekstu plodnog i bogatog djelovanja Eugena Varzića, pandemija se negativno odrazila na umjetnikov rad kroz odgađanje niza planiranih domaćih i inozemnih projekata, ali je istovremeno otvorila mogućnost razrade vlastite slikarske priče. Naime, u posljednje dvije godine života u izmještenim okolnostima Eugen Varzić nije prestao sa svojim umjetničkim djelovanjem, već je promijenio pristup i predano nastavio s radom. Nove okolnosti koje je donijela svjetska pandemija formirale su novu viziju svijeta, nova pravila i nove načine komunikacije, interakcije, druženja i razmjene informacija, dojmova i mišljenja. Vrijeme lockdowna Eugen Varzić je iskoristio za svakodnevno slikanje, dok je nametnuta izolacija išla na ruku umjetniku, jer je samoća nužna za stvaranje, a sâm stvaralački proces uvelike je pomogao autoru u distanciranju od šuma krajnje kontradiktornih i negativnih vijesti te informacija kojima smo bili izloženi na dnevnoj bazi. I dok su nove tehnologije i društvene mreže omogućile maksimalnu virtualnu povezanost i umreženost, Eugen Varzić je nastavio stvarati i komunicirati primarno putem svojih djela. Dok je u ranoj fazi predstavljenog ciklusa odabirao i slikao nepoznate ljude koje bi pronašao putem društvenih mreža, u vrijeme pandemije, umjetnik se fokusirao na obitelj, prijatelje i poznanike koje bi pozvao u svoj atelje i fotografski zabilježio njihova lica koja bi potom, u daljnjem radu, postala ishodišna točka za nastanak novog djela. Promjena u pristupu i selekciji modela se itekako osjetila u konačnom radu. Slike s početka ciklusa predstavljaju bilješku često nepoznatih pojedinaca pri čemu je autor sâm utkivao značenja i sadržaj na temelju pruženih vizualnih, odnosno fizičkih smjernica, no odabirom članova obitelji te poznatih i bliskih osoba kroz druženje i interakciju u stvarnom, a ne virtualnom prostoru, otvorio se posve novi svijet u kojem umjetnik upija energiju, pamti izraženu mimiku lica i fotoaparatom bilježi željeni kadar te u rad utkiva osobnost, priču i sadržaj koji se realizirao prilikom druženja u ateljeu. Važno je istaknuti kako je zabilježeni kadar, tj. selekcija fotografija, tek ishodišna točka iz koje Eugen Varzić stvara djelo. Naime, autor bira lica koja mogu ispričati njegovu priču, ali izbjegavajući pritom doslovno tumačenje. Hrabri pojedinci tako postaju glavni akteri u eksperimentu pri čemu umjetnik modele stavlja u različite uloge, fotografira ih i kroz komunikaciju i gestikulaciju prima njihovu energiju i upoznaje osobnu priču. Vizualna polazišna točka se razvija i posta- je kompleksnija tijekom samog procesa izrade djela tako što Eugen Varzić u ispričanu priču utkiva vlastiti sadržaj oblikujući pritom jedinstveni kontekst i misao. U konačnici, autor, kako sâm ističe, slika život. Stara narodna poslovica kaže kako je „spoznaja sebe početak mudrosti”, a spoznati sebe te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Jedan od rijetkih primjera autoportreta na ovoj izložbi je rad First days of madness koji svjedoči o procesu samospoznaje. Autoportret, koji se multiplicira dok glavni centralno pozicionirani lik s krunom na glavi prati niz drugih, manjih, nestajućih i nastajućih interpretacija s dijapazonom najrazličitijih izraza lica, progovara o nizu emocionalnih i duševnih stanja koje je pojedinac sposoban proći i proživjeti u izvanrednim okolnostima. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja, a prolazeći taj proces kroz komunikaciju sa samim sobom, ali i s modelima i njihovim osobnim pričama, Eugen Varzić doista slika život u njegovoj iskrenosti i ogoljenosti s ciljem izmještanja promatrača izvan vlastite komfor zone i navodeći ga na niz pitanja koja je i autor sâm sebi postavio, a odgovore je pronašao kroz proces stvaranja. Portreti su većinom frontalno pozicionirani s direktnim pogledom u promatrača. Čak i kada je glava blago uzdignuta ili u poluprofilu, kontakt očima je prisutan, a široka paleta izraženih mimika lica neverbalno komunicira s promatračem kroz utjelovljene emocije, stanja i razmišljanja. Autor najčešće odabire krupni kadar pri čemu u fokus stavlja ključni segment lica dok se preostali dio nastavlja u misaonom procesu promatrača. Portreti variraju od krajnje mirnog lica i usmjerenog fokusiranog pogleda (Yohanan Ha’Matbil, Merjema, Last Nights, Crossfade, Sleeples Angel, Star of the Sea, Rock and Roll) pa sve do vrlo često maksimalno potencirane mimike i gestikulacije modela (Davide, Sirens, Coming back to life, Heroin). Široki raspon interpretacija nastavlja se kroz akromatske i krajnje minimalističke prikaze (Bella Ciao, Christian, Missed) preko gotovo monokromatskih rješenja s pojedinim akcentom u drugoj boji (Last lights, Testa matta, Crossfade, Star of the Sea) pa sve do potpuno kolorističkih ekspresija (Merjema, Sirens, Heroin). Bogatstvo boja, oblika i različitih tekstura izraženih kroz odjeću, šminku i modne dodatke čini svojevrsnu likovnu i značenjsku nadopunu utjelovljenog karaktera i interpretirane priče. U usporedbi s ranijim portretima razvidno je bogatstvo prenaglašene šminke, nakita, tetovaža i ostalih elemenata koji obogaćuju priču, odmiču se od realnosti te grade vlastiti svijet mogućnosti i doživljaja zadirući u ono podsvjesno i potisnuto. I dok su nekada davno u povijesti službeni portreti označavali status, ugled i poziciju moći u društvu, portreti Eugena Varzića su slobodni, iskreni, eksperimentalni te prikazuju drugu stranu naše ličnosti – ne samo onu pristojnu i uglađenu, tj. svojevrsnu masku koju nosimo i s kojom nastupamo u javnosti, već i onu otkačenu, opuštenu, šašavu, smiješnu, ironičnu, razočaranu, tužnu, rezigniranu, ljutu, melankoličnu, zamišljenu, buntovnu, vrckavu, drsku i zaigranu stranu… tj. sva lica i sve slojeve osobnosti koji nas čine jedinstvenim. S jedne strane, radovi su svojevrsna nostalgija za prošlim vremenima koja pamtimo po upoznavanjima, druženjima i stjecanju novih iskustava prožetih osjećajem bezbrižnosti i slobode. Većina modela nosi auru izlaska iz mraka, tj. izlaska iz glasnih i zadimljenih prostora klubova kojih više nema u ovom „novom” svijetu. Elementi poput šminke, nakita i odjeće bunt su protiv velikog sociološkog problema nastalog u doba pandemije, a koji je ponajviše pogodio mlade zakinute za najljepše doba odrastanja uz glazbu, izlaske, prve simpatije i ljubavi. Kao model za interpretaciju emocija i bunta mladih Eugen Varzić najčešće uzima kćer kao simbol današnje mladeži koja odrasta zatvorena i lišena ljudskog dodira i socijalne interakcije. Kroz niz radova interpretiran je gnjev i ljutnja mladih te žudnja za životom koja je preko noći blokirana. I dok Last Lights likovno dočarava atmosferu posljednjih svjetla prije jutra reflektirajući se na licu osobe koja izlazi iz noći, monokromatski rad Crossfade ide i korak dalje te predstavlja psihološki trenutak prelaska iz čiste sreće i zadovoljstva u tugu, tj. transformaciju, do koje dolazi kada mladež uronjena u noć i njegove magične čari s jutrom i dolaskom svjetlosti napušta taj opijajući svijet. Iako se radovi referiraju na stanje preobraženog svijeta, oni istovremeno govore o ljudskosti, životu, mladosti, starosti, nadi, težnjama i mogućnostima. Valja istaknuti i rad Future koji, kao što sâm naziv govori, interpretira viziju budućnosti kako je vidi autor. Iz mraka izranja zelenkasto-plavičasto hladno osvjetljeno lice. Oči kao zrcalo duše zrcale našu budućnost. Ona je krvava, bremenita i ogoljena te kao takva razbija iluzije koje uporno nastojimo izgraditi te nas potiče na realno sagledavanje onoga što nas čeka.
Uz niz portreta i pokoji autoportret, valja se referirati i na stalno prisutne pejzaže u opusu Eugena Varzića. Pejzaž u autorovom djelovanju najčešće predstavlja svojevrsnu stanku, tj. misaonu pauzu u procesu završetka jednog i nastanka idućeg ciklusa radova. Noćni prizor krajolika osvjetljenog automobilskim svjetlima uz cestu, kao što i sâm naziv kaže, obilježava trenutak povratka kući, dok rad Life kroz krajnje prigušene, mračne crno-sive tonove uz tek povremeni priliv crvenkaste boje prikazuje pogled iznutra prema van. Kroz poluotvoreni prozor, ali i rešetke gledamo prirodu. Ona je tako blizu, a opet tako daleko. Priroda koju percipiramo kao povratak samima sebi u situaciji svjetske pandemije i konstantni poziv da „ostanemo doma” djeluje kao nedostižni san. Ono što intrigira kod ciklusa The End interpretiranog kroz temu portreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. „Ne pripadam baš nigdje. Barem se tako osjećam, a osjećaj je savršen. Nema ladice u koju ću biti utrpan…“ riječi su kojima Eugen Varzić definira sebe, ali i modele koje odabire za svoje slike. Oni su atipični, karakterni i međusobno posve različiti čime autor ističe bogatstvo i raznolikost ljudskosti. Kao što samopoimanje poput „mentalnog ogledala” odražava kako sami sebe vidimo, tako i Eugenovi portreti nisu samo puki skup fizičkih osobina. Oni odražavaju emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Svaki pojedini portret je jedna priča, jedna stranica intimnog dnevnika autora, a ona uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici portretirane osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u vlastiti proces vrednovanja samog sebe. Radovi Eugena Varzića nisu umirujući, već iniciraju i potenciraju kretanje, angažman te razmjenu misli i dojmova. U njima se ne krije konačni odgovor, već poticaj za razvoj, kretanje i izmještanje iz sigurnog i poznatog te otisnuće u nepoznato. Jer svaki kraj je ujedno i novi početak.
Naziv izložbe The End ne označava doslovce kraj, već promjenu. Svaki proces, pa tako i ciklus radova, ima svoj razvojni tijek. The End je nastao u izvanrednim okolnostima te je iznjedrio i zabilježio jedinstvenost i specifičnost situacije u kojoj smo se našli kao pojedinci, ali i kao čovječanstvo. Svakako će biti zanimljivo ponovno promotriti, upiti i sagledati ovaj ciklus kako vrijeme bude odmicalo i kada ćemo moći s distancom upiti njegov sadržaj u koji smo trenutno i sami u potpunosti uronjeni.
Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.