U Maloj galeriji porečkoga Otvorenog učilišta Eugena Varzić izložio je desetak trodimezionalnih ilustracija, skulptura, frizova i reljefa skupnim imenom nazvanih Trashart ( umjetnost smeća ). Pred valikim brojem zainteresiranih gledatelja izložbu je, počtkom tjedna nadahnuto otvorila Gorka Ostojić Cvajner. Za ovu prezentaciju viđenoga i snažno doživljena art brutovskog vizualnog identiteta ovakvog nepoznatog Varzića istinski opisno deklarira Steinbergiov citat; “Ništa nije izgledno tako privlačno kao postati što moguće brže udovcem samoga sebe”.
Naime, suptilni i brižljivi slikar gotovo renesansnih odjeka crvenih i zlatnih baršunastih preljeva s biranim tragovima reljefnih aplikacija naglo se laća odbačenih plastičnih boca svkodnevne potrošnje koje su ljetos zatrpale njegov atelier. Preformira ih ljepljenjem i bojanjem u objekte skulpturalnih formi ingeniozno organizirajući jednu sceničnu prostorno svjetlosnu plastiku.Te tvorbe zrače dopadljivim vizualnim subjektivitetom i novoimpostiranim identitetom vrlo prihvatljivu korpusa efektne razložnosti.
Varzić obogaćuje tako pluralističku pozornicu likovne sredine predano i snalažljivo pokazujući naličje banalnih artefakata koji realno dosežu vrijednost visokih kriterija, daleko od ružne sirovosti svakodnevnog potrošnoga materijala. Izlošci izmiču jednodimenzijskoj klasifikaciji i zaokruženi posjeduju kodove koji se mogu dešifrirati , otvoriti vehementno i dojmljivo prema novome i začudnom . Maštovito preispituje vulgarne terete svakodnevice potrošačkoga društva koje preobličuje u šifre intrigantnih preobrazbi.
Njegovi kvazi aktovi, ograde, kompozicije…žilavo opstoje i postoje, namećući se i likovno zadovoljavaju ludističkom igrom neke potpuno neočekivane poetike.Iako u trasiranoj putanji tkivo izložbe apsolutno je individualni prinos Varzićevih nemira, kretanja, traženja i uspjelih transfiguracija. Razvrgnuti i preoblikovani otpad postaje elementom zaigranoga utemeljenja lucidnoga, invencijskog novuma. Zanjihani, crno mat obojani oblici, ludistički svrhovito nazoče unutar lapidarne, pak i minimalističe oblikovnosti. Zaokuplja nas, jer je teatralizirana s mjerom i ukusom umjetnika, ravnotežom i prostudiranom sintezom eksperimenta. Duhovit je i uspješan taj novi Varzić. Možda se i šeretski smije, ali nikada ne rasplinjuje u dosjetke ispraznih oporosti ni vulgarnosti.
Dopada mi se u konkretizaciji bitnoga stilsko-formalnoga iskoraka, u dinamičnosti snage pretvorbe koja uspostavlja njegovu karakterističnu dekorativnost, sada novog medija, na drugačiji način. Apsolutno je poželjan u nonšalantnome stavu generacije koja je odustala od uzvišenih načela, ali se nije srozala niti izgubila u intelektualnoj ironiji.
Tom plasticitetu nije bitan niti primaran osnovni sirovinski korpus već isključivo intervencija.Iz ružnog i prljavog pačeta nastaje labudovski prihvatljiva nekonvencionalnost kojom se danas, u današnjici degutantnih riješenja, elegantno uspostavlja sofisticirani artizam vrijedne konačnice alternacijskih izazova.