Došavši na studij u Rijeku, Eugen je u samom početku kazao i pokazao svoj osobni stav, želju, opredjeljenje, težnju ka određenom likovnom – vanlikovnom nazoru. A taj zor spada u obzorje obično zvano iracionalno, podsvjesno, nadrealno…a u obrascu likovnog izraza koji nalikuje naivnom. Osjetljivo doba prvih godina studiranja ( primanja mnoštva inforacija ) dokaao je iskrenost i izvornostsvojih nagnuća. Osobenjacima i svojeglavcima obično smeta formalni obrazovni program umjetničkih visokih škola. Neki program uopće ne usvoje, neki samo djelomično. Eugen, čini se, u pravoj mjeri uspjeva spajati svoju fiksaciju na vlastitost svjetonazora, formalni program slikarstva, te svijest, iskutvo o konačnici, rezultatu, a to je posebnost, osobitost nečeg složenog kao što je likovnost – likovni prostor – likovni jezik. Unutar likovnog koristi dva globalno suprotna načina: jake tonske svijetlo – tamne kontraste i jake bojane ( komplementarne ) kontraste; snažna je vizualna dinamika. Suprotno, po organizaciji elemenata čista je statičnost, ravnoteža ostvarena simetrijom. A opet, po količini i vrsti likovnih elemenata ( ton, boja, crta, modelacija ) slike su složene i kompleksne. Nadam se da Eugen neće prerano, poput većine likovnjaka, pasti u obrazac, uzorak iznenađenih, usvojenih načina slikarskog izraza. Puno je teže biti otvoren, tražiti znači otkrivati – postavljati sebi pitanja. Marijan Pongrac
Likovni umjetnik