Sve su ti slike OK – dr.sc.Vinicije B.Lupis

MOJE LICE

»(…) Moje lice

duša vaših spržena pustinja

Neprestance raznošena duhom umornog sna (…).«

Karol Wojtyła, Pjesma o skrivenom Bogu

UVOD

Pišući ovaj tekst o slikaru Eugenu Varziću, iznimnoj likovnoj osobnosti hrvatske likovne scene, pristupio sam sa stajalištem kako ga treba promatrati kroz prizmu autonomne likovnosti, neoslonjene na ikakav likovni smjer, interesnu skupinu u likovnom životu Hrvatske. On je osamljen i sebi svojstven. Slikar je koji poštuje tradiciju, u svojim lutanjima vođen je od klopki takozvane suvremenosti do naoko tradicionalnog slikarstva, ali posve suvremenoga i kritički usmjerenoga na svakidašnjicu, društveno osjetljiv na procese dezintegracije europske civilizacije, ponajviše razvalina mitteleuropäische kulture, na kojima smo svi odrasli. Varzić – likovni put kojega pratim godinama – umnogome autodiktat u traženju likovnog smjera, dovodio me je svojim stvaralaštvom do brojnih pitanja o tome kako tumačiti nečije umjetničko djelo, likovni poticaj, ma koliko se to banalnim činilo. Slikarski put, odnosno kreativnost počesto je labirint uspomena, umjetnikova školovanja, osjetilnih i duhovnih reagiranja na prethodne životne situacije. Filozof Plotin (205.–270. p. Kr.), koji je djelovao u sutonu grčko-rimske civilizacije, drži kako je umjetnost lijepa jer sadržava iskru duhovnoga, a uvodi u nju i pojam oblika. Oblik je nešto što umjetnik podaruje neobrađenoj materiji. Zapravo, oblik je ono u čemu se sastoji taj element duhovnosti i duše. Prema tome, lijepo je nešto što je unutarnja stvar čovjeka, to je nešto što umjetnik podaruje neobrađenom objektu. Za onoga koji gleda umjetničko djelo to je lijepo jer se uspostavlja, kako Plotin kaže, usuglašenost s njegovom dušom. Ako je nešto stvoreno iz duše – a lice je zrcalo duše i tema ove izložbe – onaj koji promatra djelo to prepoznaje i uspostavlja suglasje s onostranim ja.

Umjetnost, prema Plotinu, oplemenjuje djela prirode. Umjetnik prirodi daje duhovni momenat i uobličuje ju u lijep oblik. Plotin isto tako određuje umjetnost: umjetničko djelo nije lijepo po svojom obliku, nego je lijepo po duši umjetnika. Umjetničko djelo nije lijepo zbog simetrije ili izgleda, jer je izgled nekog kipa ostvaren s pomoću materije, a materija ne može iz ružnoga i neoblikovanoga prijeći u lijepo i oblikovano sama po sebi, nego po umjetnikovoj duši koja već posjeduje tu ljepotu. Ova Plotinova teorija umnogome vrijedi i za Varzićev likovni opus, i upravo za ovaj najnoviji ciklus.

 Posebnost nekog umjetnika vrlo često razvidna je u njegovoj komunikaciji s promatračem, te sa samom porukom koju nosi njegovo djelo. Snažne osobnosti izrazitoga i snažnoga likovnog izraza nisu omiljene u svojoj sredini i često bivaju izolirane, te za njih vrijede stihovi pjesnika Konstantina Kavafisa (1863.–1932.), u pjesmi Che fece … il gran rifiuto: »(…) Tko zaniječe, ne kaje se. Još jednom / da budem pitan, opet bi Ne pravedno / rekao, makar će ga to Ne upropastiti.«

EUGEN VARZIĆ – UMJETNIK LIJEPOGA

Promišljajući Eugena Varzića u okvirima umjetnikâ izvan likovnih struja, trebamo se prisjetiti ambivalentnoga dubrovačkog slikara Milovana Stanića (1929.–1989.), a nadasve slikara i ilustratora Arsena Roje (1937.–2007.), koji je godinama živio i djelovao u New Yorku i Los Angelesu, kada se na američkoj umjetničkoj sceni, od sedamdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, odvijaju burna zbivanja nastanka i brze smjene niza vodećih smjerova, poput pop arta, minimalizma, postslikarske apstrakcije, hiperrealizma, konceptualne umjetnosti, performansa, primjene fotografije, eksperimentalnog filma i videa u novim umjetničkim praksama, no on ostaje svoj i prepoznatljiv. Arsen Roje stvara unutar vrlo moćnoga muzejsko-galerijskog, tržišnog i masmedijskog sustava koji grubo prevladava nad svakom, čak i najistaknutijom pojedinačnom umjetničkom pozicijom. Isto vrijedi i za Varzićevu likovnu svakidašnjicu, jer treba se (s)naći u takvim bespoštedno konkurentskim umjetničkim prilikama – za svakoga aktera u tom sustavu izazov je proboja, uspjeha, afirmacije i opstanka. Slikar Varzić trajno je u likovnom traganju, te stvara fresko cikluse, velike murale, javne mozaike, zatim štafelajno slikarstvo i skulpture; dakle, riječ je o umjetniku velikih potencijala. Poput ostalih »autsajdera« hrvatske likovne scene, on je dobro znao u što se upušta, prihvatio je nametnutu mu životnu borbu, nadasve svjestan da od nje ne može i ne smije biti nikakvog uzmicanja. Varzić nije osamljen, jer više je umjetnika u Hrvata koji su ostvarili svjetsku karijeru, no nikada nisu bili prepoznati u domovini.

Hrvatski studenti povijesti umjetnosti nikada neće učiti ni o Kristijanu Krekoviću (1901.–1985.), istaknutomu hrvatskom slikaru i arhitektu koji je veći dio života proveo u Peruu, školovao se u Beču i Parizu, a posljednji dio života bio je nastanjen u Palma de Mallorci, utemeljivši Museo Kreković. Slikar Kreković jedan je od zasigurno najvažnijih hrvatskih slikara koji su se bavili portretistikom. Likovni kritičari drže ga jednim od najvećih portretista XX. stoljeća. Portretirao je, među ostalim, Mahatmu Gandhija, s kojim je bio osobni prijatelj, britansku Kraljicu Majku, švedskoga kralja Gustava V., i mnoge druge. Neće učiti ni o slikarici svjetskog ugleda Justini Cici Tommaseo-Sursock (1923.–2015.). Ta je umjetnica jedinstvena na hrvatskoj likovnoj sceni i svojom se životnom sudbinom može prispodobiti jedino slikarici Idi Veroni s Prčanja. Tijekom svojega umjetničkog puta Cici Tommaseo naslikala je portrete brojnih okrunjenih glava i uglednika – primjerice, članova obitelji Rockefeller i Farah Dibe. Slikarica je i portreta jedne od najslavnijih libanonskih pjevačica Nouhad Haddad, poznate kao Fairuz, a ispred njezina portreta u Beirutu francuski predsjednik Macron joj je 2020. uručio visoko francusko odličje za zasluge u kulturi. Ovi primjeri dvoje umjetnika, čiji je rad bio zaključan u intimi njihovih atelijera uza sav glamour svjetskoga jet seta, u hrvatskoj povijesti umjetnosti neće nikada biti vrjednovani poput »kanoniziranih umjetnika«, jer je ponajprije riječ o selektivnom tumačenju povijesti umjetnosti.

Selektivno vrjednovanje konstanta je ideološke podvojenosti društva, pa je sličan problem i s hrvatskom povijesti književnosti, koja nije uklopila zabranjene književnike ili hrvatske pjesnike iz inozemstva u školski program, ne stvarajući integralnu povijest umjetnosti i povijest književnosti hrvatskog naroda, nego samo slijedeći već uhodane totalitarističke primjere u državnim kulturnim strukturama. Tako uopće nećemo spominjati ime velikoga hrvatskog estetičara dominikanca Rajmunda Kuparea svjetskog ugleda, koji je svojim novumom uveo novu podjelu cjelokupne umjetnosti na umjetnost riječi, umjetnost crte i umjetnost pokreta. Na području estetike, odnosno teorije i kritike umjetnosti, objavio je jednu knjigu na latinskom, pet knjiga na španjolskom (od kojih je središnje djelo El valor del arte – axiologia estetica, Santiago de Chile, 1964.) i tri knjige na hrvatskom (Umjetnik i zagonetka života: ogledi, 1982.; Govor umjetnosti: ogledi iz estetike, 1987.; Čovjek i umjetnost – ogledi iz estetike, 1993.), te niz članaka. U ogledu Umjetnost kao posebna ljudska vrijednost po Tomi Akvinskome Rajmund Kupareo jasno je naznačio: »Umjetnost se bitno razlikuje od bogoslovlja, koje se po Tomi metaforama služi iz ‘potrebe i koristi’, dok se umjetnost njima služi radi postizanja ‘umjetničke ugode’.«[1] U toj postavci Rajmund Kupareo nazvao je »modernu teoriju o nezainteresiranosti umjetnosti«. Držao je da umjetnost i onda kada oslikava zlo izoštruje smisao za dobro i oplemenjuje čitatelja i gledatelja, a upravo »autsajderi« hrvatske likovne scene cijeloga svojeg života težili su umjetnosti s ciljem i svrhom sljavljenja životne radosti prema svijetu koji ih je okruživao.

U kanonu nove sekularističke hijerahije vrijednosti, od spomenutoga Rajmunda Kuparea nije bolje prošao ni dubrovački biskup i kulturolog Pavao Butorac – autor kapitalnoga kulturološkog djela Problem kulture iz 1966. godine.

Treba navesti jedan citat iz ove knjige, koji je amblematičan i za današnjicu: »(…) Moderni su ideološki i društveni pokreti označeni skrajnim radikalizmom i, što je još teže, ekskluzivizmom. Sve je to na svoj način upreglo, da čovjeka, u sukobu s osnovnim mislima kršćanstva, izmelje u stroj. Već je sama ta riječ ‘čovjek – stroj’ crimen protiv naravnog poretka, ali je magnum crimen, kad se provodi u život tako nesmiljeno, da se čovjek ne može suprotstaviti, a da ne ostane smrvljen. Samo vrlina i istina mogu da pokrijepe slobodu i da promaknu kulturu. Moderni su društveno-politički pokreti proglasili vrlinu za slabost, a istinu za obmanu … Ne bude li naš naraštaj živio od soka prošlosti, a budućnost od naših napora, od kulture će preostati samo blistava uspomena (…).«[2] Već je sama ta umjetnost građanskog nadahnuća bila, i jest, onaj zapostavljeni dio hrvatske povijesti umjetnosti, odnosno njezin stožerni dio tijekom stoljećâ. Šutnja, mučna šutnja i prijezir, te ponižavajući odnos nelustriranih u njihovu procesu da sustavno rade na tome da se veliki građanski intelektualci ušutkaju ili stjeraju u kut, vodeći vrlo smišljeno prema njihovu zaboravu. Slikar Varzić, usprkos marginalizaciji umjetnika hrvatskog branitelja koji je utkao svoje mladenaštvo u stvaranje boljeg društva, gradi svoj svijet.

Malcolm Gee u svojoj knjizi Dealers, Critics, and Collectors of Modern Painting: Aspects of the Parisian Art Market between 1910 and 1930, napisao je 1981. kako je tržište glavna arena gdje se vrjednuje neakademsko slikarstvo.[3] Europa je prolazila intenzivno razdoblje dehumanizacije, i to s obiju strana »željezne zavjese«. Isto tako, 1948. godine Barnett Newman napisao je: »(…) Impuls moderne umjetnosti bila je ta želja za uništavanjem ljepote, odbacujući, međutim, renesansne predodžbe o ljepoti, i bez odgovarajuće zamjene za uzvišenu poruku (…). Umjesto da katedrale napravimo od Krista, čovjeka ili ‘života’, mi ih stvaramo od sebe, od vlastitih osjećaja. Slika koju proizvodimo sama po sebi je očito otkriće, stvarno i konkretno, i može ju razumjeti svatko tko će ju gledati bez nostalgičnih naočala povijesti (…)«.[4] Zapravo, što je uopće modernost? Pojam modernost u povijest umjetnosti uveo je Baudelaire u svojem eseju Slikar suvremenog života, objavljenom u francuskim novinama Le Figaro, 1863. godine.[5]

Povijest umjetnosti ponajviše je utemeljena na likovnoj kritici uništavanja ljepote, te nam se često dogodi da od umjetnika građanske umjetnosti ne tražimo uklopljenost u mnoge druge vidove sakralnosti u svakidašnjem životu, a upravo takve teme veliki slikari transformirali su u novu kvalitetu.

 Iskreno, kao usporedbu trebamo spomenuti primjer dizajna Chapelle du Rosarie umjetnika Henrija Matissea (1869.–1954.) u mjestu Vence na francuskoj rivijeri. Ovaj sakralni prostor koji slovi kao jedan od poznatijih modernih sakralnih prostora, osvijetljen dizajniranim vitrajima velikoga francuskog umjetnika, nastao je u gotovo istom desetljeću u kojem Ivo Dulčić u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj stvara daleko kvalitetnija i čudesnija rješenja vitraja i fresaka u hrvatskim crkvama – sjetimo se samo crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, odnosno revolucije u sakralnoj umjetnosti s druge strane »željezne zavjese«. Sve smo to izložili da bismo bolje razumjeli umjetnika Eugena Varzića.

On se ugledao, i ugleda se, na stare majstore, pokušavajući u muzejima Europe doći u izravan dodir s velikim majstorima i njihovim slikarskim tehnikama. U istraživačkom fokusu Varzićeva zanimanja za dosezanje likovne vrsnoće zasigurno posebno mjesto zauzimaju Rubens i Velázquez. Las Meninas, Velázquezovo remek-djelo, uvijek je pobuđivalo veliko zanimanje likovne kritike, tako da je Fritz Saxl napisao: »Zbunjeni smo jer osjećamo da je Velázquez odjednom ovu genere temu transformirao u reprezentativnu dvorsku sliku.«[6] Postizanje reprezentativnosti iz običnih motiva, običnih ljudi, te transformacija u novu kategoriju vrijednosti odlika je Varzićeva stila slikarstva.

Već smo naveli više povjesničara umjetnosti i njihove dijagnoze o konstanti uništavanja ljepote. Tako i Guy Sircello u eseju Nova teorija ljepote postavlja tezu, odnosno skreće pozornost čitatelja na stanje u 20. stoljeću: »Zapadna civilizacija dvadesetog stoljeća paradoksalna je, jer iako je stvorila ljepote u izobilju, nije obraćala ozbiljnu pozornost prema razumijevanju ljepote. Mnogi njezini umjetnici ili ignoriraju ljepotu ili ju odbacuju. Iako to nisu uspjeli posve postići – ljepota ne tako često biva uklonjena iz svakidašnjice.« Sircello je ustvrdio da se ljepota nekog predmta ne može sagledati samo u njegovom svojstvu. Ljepota se ne može svesti samo na fizička svojstva nego se mora promatrati u svojem prirodnom okruženju, nematerijalnoj supstanciji, odnosno, da se pri definiciji ljepote ona ne treba suziti samo na fizičku satavnicu.[7]

 Varzić je nasljednik starih vrijednosti i bez opterećenja stvara osobni svijet, kada od portreta neke osobe transformira svoju osobnu poruku u poruku upućenu promatraču svoje umjetnine.

EUGEN VARZIĆ – MOJE LICE

Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća, koje je oblikovano na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[8] Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno k naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u literalističkom duhu trompe-l’oeila, oslanjajući se na pragmatizam – američku filozofsku struju, konstanta je u američkoj umjetnosti tijekom cijeloga XX. stoljeća.[9] Ovdje nije riječ o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici.

U ovoj neizvjesnoj svakidašnjici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula, pitamo se postoje li ljudi koji su sposobni promijeniti se. S ciničnim osmijehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno »obraćenje« koje je iz temelja izazvalo mijenjanje duhovnih vrjednota i pisanje novih stranica povijesti. Umjetničko »obraćenje« posve je drukčije – to je obraćenje materijalne naravi, no razvojem duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje »obraćenje«, a novi likovni ciklus njegova je ispovijest. Slikar Varzić svojom snažnom težnjom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva, posve slijedi nauk sv. Ivana Damaščanskog (676.–749.): »(…) Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje.«[10] Umjetnici su u trajnoj borbi, u hrvanju s anđelima duha kako bi zadržali duh, znajući da se starozavjetni patrijarh Jakov u Knjizi Postanka hrvao s anđelom kako bi zadržao Boga uza se. Na kontinuum koji se stoljećima održao u povijesno-umjetničkom kontekstu, u XX. stoljeću javljaju se različite reakcije: pobuna protiv tradicije, eksperimentiranje s medijima, tehnikama, formama i sadržajima, radikalnost u svim vidovima stvaralaštva, u kojem novu ulogu dobivaju i umjetnik i njegovo djelo. Kršćani su, poput Jakova, u stalnoj borbi – hrvanju s anđelom ega.

Tin Ujević je u jednom svojem eseju o umjetnosti napisao: »Umjetnost je, ipak, opozicija redu bez duše, i opozicija bez reda (…).« Poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik, Varzić je ostvario zapaženi sakralni ciklus, no u svojem je slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i njime impulzivno upućuje kritiku društvu u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje je razlogom samom sebi, nego je vid slikarskog otpora društvu u krizi.

Na svojem likovnom putu Varzić je zasigurno nosio razne naplavine likovnog školovanja, težnji i traženja, a okvirno američki usmjerena struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjega likovnog ciklusa začetoga 2016. godine, čiji stupnjevit razvoj ide do ovdje predstavljenog ciklusa. Sve je započelo s portretom None, koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noire. No lik None – osobe s kojom je umjetnik imao poseban emotivan odnos, otvorio mu je posve nove svjetove i poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga, kao što je arkanđeo Rafael vodio malenoga Tobiju, k slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati kako je Nona postala umjetnina koja je hrvatsko suvremeno slikarstvo, u osobnosti Eugena Varzića, uvela u novi pothvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća – od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, do komunizma koji je ušao u Istru hrvatskom oslobodilačkom borbom za slobodu i ugušio sveopći katolički humanizam umorstvom blaženoga Miroslava Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre – promatrala, oslonjena na perilicu na kojoj se nalazila obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost: taložine od grdoselskog natpisa, Istarskog razvoda, kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sjećanja »Svete Mudrosti«. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je, poput Granta Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – očima žene, čuvarice ognjišta i tradicije. Nije to umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svevremenske duhovnosti.

Ta slika ključ je za razumijevanje novoga likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod stasanja u likovnoj radionici Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnoga samostalnog nadograđivanja likovnih sposobnosti i promišljanja trenutka u kojem se živi i stvara. Poučen iskustvima Antonija Lópeza Garcije i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja suvremenom uljanom tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog područja pojedinca. Eloy Morales ponudio je suvremeni realizam, i transformaciju običnoga u neobično, na klasičan način, a ujedno suvremeni portret. Morales je prenio klasične slikarske zasade – arte figurativosa – na internacionalnu slikarsku zajednicu koja je pohađala njegove likovne radionice.[11] Varzić je profitirao u španjolskom okruženju shvativši ponajprije kako postoji jedan poseban svijet koji selektivna likovna kritika u Hrvatskoj ne poznaje, pa taj fenomen niti ne zna vrjednovati na vjerodostojan način.

Moramo podcrtati kako je sadašnja likovna i kritičarska scena nastala na uništavanju građanske Hrvatske i negiranju tradicije građanskog slikarstva. Upravo je za mnoge od njih figuralno slikarstvo određeni elitizam, katkad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[12] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izdvojena iz brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovine XX. stoljeća. Varzićev likovni put određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza sa suvremenom europskom likovnom avangardom, i to u krugovima najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Varzića kao antikomformista i perfekcionista moramo promatrati kao primjer izvrsnosti hrvatske likovne scene, odnosno antipoda velikoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana[13] i njegova poimanja suvremenog portreta, kroz transformaciju lica s rukama – zrcalom duše. Tsitoghdzyan generacijski pripada Varziću – obojica su imala svoj poseban likovni put i na drugim krajevima svijeta stvorila svoj likovni jezik suvremene figuralizacije, novog i životnog portreta u mistici umjetničkog stvaranja.

Pietro Annigoni (1910.–1988.), koji je 1947. oko svojega manifesta Moderno realističko slikarstvo okupio slikare Gregorija Sciltana, Carla Guarientija, Xaviera Buena i Giovannija Accija, ponudio je novi realizam, organski nastao na tradiciji renesansne likovnosti, kao antipod avangardi koja je rušila sve mostove tradicije i estetike. Kako je rekao povjesničar umjetnosti Bernard Berenson, Pietro Annigoni je slikar koji je razumljiv svima, jer je njegov likovni jezik jednostavan i jezikom čista srca otvoren svima.[14] Stoga je on slikar okrunjenih glava, umjetnik kojega su poštovali slikari, umjetnik koji se suprotstavljao tiraniji protuestetičara, izmišljenog elitizma umjetnosti za uzak krug odabranih – progresista, za kojega su stalno postavljali pitanja je li on verist, naturalist ili realist. On je, poput Varzića, bio samo slikar lijepoga, razumljivoga – slikar kod kojega se svi žele portretirati.

EUGEN VARZIĆ I NJEGOVA LICA

Eugen Varzić pripada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu novog realizma i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije Drugoga svjetskog rata, kako smo već istaknuli, i čiji je najpoznatiji predstavnik Jamie Wyeth. Obojica su imala i ratno iskustvo, jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu. Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu, više je nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet oko sebe te želi zabilježiti stvari koje ga zanimaju, jer je slikarstvo način bilježenja svijeta, ono je njegov svijet. Slikarstvo je, zapravo, njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua jasno je rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje – svaki dan treba vježbati, boriti se s prazninom platna. Za slikara Varzića također možemo reći da je slikar istine, poput teze koju je Romain Rolland iznio u svojem romanu o Michelangelu: »Znanost istine i umjetnost istine postojale su i postojat će uvijek!«[15]

Eugen Varzić, kao i Jamie Wyeth, trajno su u traženju novih likovnih tehnika, te okrenuti eksperimentu. Eugenov autoportret pripada u same vrhunce toga žanra u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a Jamie Wyeth je portretima Andyja Warhola iz 1976. i Johna F. Kennedyja iz 1967. portretistiku postavio na istaknuto mjesto američkog slikarstva, kao slikarski odgovor na društvena pitanja. Poput Pietra Annigonija, Varzić hijeratski i osamljenički oblikuje svijet lica, koja transformira u društveno angažirane poruke. Varzić je na svojem portretu iznimnom likovnom tehnikom prikazao zabrinutost za sutrašnjicu, te svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još neriješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončani. Slikarski su autoportreti od razdoblja renesanse, baroka, pa do naših dana, najzanimljiviji, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Yohanan Ha’Matabil – mladi hrvatski intelektualac, odnesen valovima nakaradnog društva u inozemstvo, satrven je svojim duševnim lomovima, ispitivanjima sebe, samoćom daljine. Pustinja daljine – nježno tkivo neshvaćena čovjeka, postaje jednom od ključnih slika završnog dijela ciklusa koji se rodio na dubokoj mudrosti None – te velike slike hrvatskoga suvremenog slikarstva. Krvave oči neprospavanih noći osuda su ovoj i sadašnjoj Hrvatskoj povlaštenih, nakaradne političke strukture i licemjerja ravnopravnosti. Andagrathia / Ndrangheta / ἀνδραγαθία – heroizam, njegove posljedice koje ostavljaju lomove duše, na umjetnikovu autoportretu naslikane na način ostavljanja ožiljaka, svojevrsna su reminiscencija, i to posve schiavoneskne snage, na portrete Eloya Moralesa.

Umjetnik svojim licem na autoportretima Aswir shakhsi’, Asshole, F20, War in my head, First days of madness, 45, angažirano promatra svijet. Autoportretom Trieste – pokriven kapuljačom – progovara o procesu traženja prvoga Grada, civilizacijskog susretišta, mjesta razmjene ideja, kulture i okrenutosti sebi, a ne samo mjesta gdje se kupuje svakidašnja hrana, jer je jeftinija od hrvatskih trgovina uhvaćenih u čelični zagrljaj stranog kapitala, koji siše snagu hrvatskog čovjeka. Aswir shakhsi’ (arapski: portret) prikazuje umjetnika zakrabuljenoga u crnu krinku, poput komandosa, spremnoga da se uhvati u koštac s nepravdama vremena. Portret 45 lirski je portret, unutrašnjeg spleena, konstatacija prolaznosti života. First days of madness možemo promatrati kao suvremenu reminiscenciju na Tizianovu kompoziciju Alegorija Vremena kojom upravlja Razboritost, gdje umjetnik naslikavši sebe kao kralja ludosti, isto kao i Tizian, razmišlja može li se bijegom od svakidašnjice postići ispunjenje pravde. Tko može biti kralj vremena?

                  Umjetnikova supruga Romana, njihova djeca i poznanici, stalni su modeli te bivaju transformirani u nove imaginarne svjetove – portrete: Christine, Winter, Night, my love, Night. Dva portreta Romane, kao Romane orans i Romane femme fatal, zasigurno tvore zanimljiv diptih u njegovu novom ciklusu. Romana – očiju uprtih u nebo, ruku sklopljenih u maniri suvremenoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se stvarnost majke i supruge ističe u gruboj realnosti – poput Varzićeve None, odraz je istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova popartovska impostacija nadogradnja je suvremene sakralnosti, nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja, koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda, fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svakog dana, od korumpiranoga državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svojega svijeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, svojim totalima portreta slikar Varzić postavio je nove kanone postmoderne ikonografije.

Bosna, Srbija, Hrvatska – svojevrstan triptih, u likovima triju pulskih studentica razmatra usude triju zemalja, njihove navade, strahove, povijesni balast i nesiguran zalog budućnosti. Triptih po prvi put aktivno propituje alegorije triju zemalja i sudbine iscrtane poput glasovitog portreta Sharbat Gule – afganistanske djevojke sa stranice časopisa National Geographic fotoreportera Stevea McCurryja iz 1984. godine. Razmazana šminka govori o samoći tih djevojaka u ranim jutarnjim satima, kada su se vratile s noćnog provoda. Što poslije noći? Dolazi novi dan, a vrijeme leti i donosi neizvjesnu budućnost. Isto tako, nježna i krhka Slavonija, pogleda izravno uprtoga u promatrača, propituje naše jadne političare, sluge slugu nevidljivih moćnika, što su učinili sa žitnicom Hrvatske, zašto je siromašna i napuštena – ta zemlja plemenita? Nova božica Flora – Merjema, ovjenčana cvijećem, razlivene šminke, u kompoziciji Sleepless Angel ili Last Night, nova je ljepota – otkrhnute nevinosti, dok se latice otvaraju u ranu zoru s prvim prosjajima sunca.

Kći Eva čest je motiv u Varzićevu slikarstvu, bilo da su to Crossfade, Davide, Rock and Roll, Sirens, Heroin, Eva, Comming back to life. Teme su to propitivanja suvremenog roditeljstva, svih zamki, opasnosti u kojima se nalazi suvremena obitelj. Isto tako, sin Ego na kompozicijama Dyslexia, Ego i Starcatcher, nosi poruku zagonetke suvremenog odgoja, strahova roditeljske skrbi i brige o dobrobiti djece. Portreti: Paris, Seagull (her name is Greta), Adam, Testamatta, YR, Future, R(p)ain, I woke up like this, Christian, Star of the Sea (najmat albahr), Missed, Death – frightening, liberating and inevitable, Professor, Closer, Summer kisses, winter tears, Morning sky i Vasputnik, tvore skupinu koja se rađala iz memorije umjetnika. Ružnoća francuskog modela afričkog podrijetla ima svoju poruku – kao da je došao s neke od umjetnina španjolskih slikara koji su slikali svijet patuljaka, dvorskih luda. Fizionomijom nas podsjeća na glavu kornjače, jer se ovdje umjetnik, poput manirističkog slikara Giuseppea Arcimbolda, poigrava s asocijacijama iz prirode. Kompozicija Alice, samo svojim neuobičajenim izgledom, potvrđuje to umjetnikovo zanimanje za modele, za kojima su posezali kako Velázquez tako i Caravaggio. Zanimljivi u svojoj posebnosti, nude nam se modeli ljudi sa svojim životnim pričama. Portreti nastaju strpljivim radom osvajanja bjeline prostora, brojnim skicama, među kojima Skyll Khárybdis – studija oka, potvrđuje Varzića virtuozom crteža.

Svi modeli podsjećaju na neki događaj, trenutak umjetnikova života. No majka – Room ima svoju duboku lirsku snagu, jer su na njoj vidljivi emocije i unutrašnje bȉlo majčinstva, iskazano u sfumatu jutarnjeg svjetla. Kompozicija Mother (signing), te Doused, na izvjestan način odskaču, ali nose poetiku sumraka, koja isijava i iz kompozicije Bella Ciao – mlade djevojke u prepoznatljivoj S-liniji gotičkih Madona. Kiss i 100 zasigurno su teme na tragu baroknih tema krilatice Sic transit gloria mundi. Prolaznost Emocija, odsjaj iz očiju Varzićevih portreta – lica naše svakidašnjice, situacija u kojima smo se svi nalazili, govore o duboko humanom slikaru velikoga slikarskog naboja, koji nas vodi k istini ljepote svakodnevlja. Iznimno je važno potvrditi činjenicu o visokoj tehničkoj spretnosti našega umjetnika, koja dominira na svim portretima, a jedan od njih pretočio je u veliki mural u Vukovaru, s porukom mira i tolerancije u ovom svijetu nemira.

Serija portreta vlastite obitelji, poznanikâ, sugerira trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativan suodnos. Američki slikar Jamie Wyeth, slikajući svojega oca Andrewa, istim je putem prolazio šezdesetih godina XX. stoljeća. Slikarstvo je zapravo Varzićev dnevnik, stalna borba s bjelinom platna i traženje novih izazova. Time je on otvorio novo poglavlje hrvatskoga suvremenog slikarstva u posve odvojenom smjeru. On ga je, samostalnim razvojem koji je nosio u sebi, odveo u američke likovne tijekove, te je okružen prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

KRAJOLICI

 Na ovoj izložbi izloženi su krajolici koji tvore posebnu cjelinu u umjetnikovu stvaralaštvu. Navedimo, ponajprije, Varzićeva dva krajolika: Odlazak u grad (Going to a town) i Običan dan (Ordinary day), rađena u maniri američkih precizionista, oslonjenih na kubistički realizam. Istoj skupini pripadaju i krajolici Casisa, Šibenska, Life, Morning has broken (the silence of night). Taj američki likovni smjer bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici toga smjera su Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[16] Poput pop-art umjetnika, precizionisti su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, kao metafore moralnog integriteta, slikali skromne objekte, ulice … Linija realne skromnosti, poniznosti i likovne iskrenosti konstanta je Varzićeva slikarstva. U likovnim temama iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu američkog slikarstva Andrewa Wyetha koji je, u osamljenosti i izoliranosti, iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[17]

Andrew Wyeth, slikar koji je živio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[18] po svojem istraživačkom nervu blizak je slikaru Varziću. Tako su i Forest sword, Kaotičan dan, a na slici mir, Babina Greda, Slika za Romanu/prvi suton i Contia, slike statične atmosfere i unutrašnje poetike kakve nalazimo u brojnih američkih likovnih škola, poput škole Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih krajolika.[19] Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejsaža, ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu.[20] Od istarskog krajolika Contia do slavonskoga Babina Greda razvidni su melankolija, zagasiti tonovi, neko traženje mira. Tmasti, zagasiti krajolici karakteristični su kako za Andrewa Wyetha tako i za Pietra Annigonija. Eugen Varzić oslanja se na tradiciju američkog slikarstva pa tako u likovnoj dinastiji Wyeth možemo pronaći misao vodilju s pomoću koje on izgrađuje svoju likovnost. Ovdje je ponajprije riječ o Andrewovu sinu Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posmrtnim portretom Johna F. Kennedyja (1967.), nastalim temeljitim izučavanjem pokojnoga američkog predsjednika.[21]

Ovim likovnim ciklusom lica i snenih pejsaža Eugen Varzić zaokružio je razdoblje od pet godina, katkad politički proskribiranoga naziva »petoljetka«, no broj pet uistinu je oznaka širenja i dinamičnosti razvoja velikoga likovnog talenta – širokoga slavonskog duha, napojenoga i oslonjenoga na tradiciju novog figuralizma hispano-američke likovne tradicije.

dr.sc.Vinicije B.Lupis


[1] Zdravko GAVRAN, Ljepota kao prosjaj vrijednosti i umnosti, u: Rajmund KUPAREO, Um i umjetnost: eseji, Zagreb, 2007., i pretiskano u: Rajmund KUPAREO, Prebivao je među nama. Tri suvremena prikaza o jednom davnom događaju, Zagreb, 2019., 179–181.

[2] Pavao BUTORAC, Problem kulture, Dubrovnik, 1966., 7–8.

[3] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism: Art between the Wars, Hong Kong, 1994., 3.

[4] Ann Eden GIBSON, Abstract Expressionism; Other Politics, Yale, 1997., 9.

[5] Briony FER, Introduction, u: Francis FRASCINA, Nigel BLAKE, Briony FER, Tamar GARB, Charles HARRISON, Modernity and Modernism. French Painting in the Nineteenth Century, edicija  Modern Art Practices and Debates, tiskano u Italiji, 1993., 9.

[6] Jonathan BROWN, Images and Ideas in Seventeenth-Century Spanish Painting, Princenton, 1978., 87.

[7] Guy SIRCELLO, New Theory of Beauty, Princeton, 1975., 3.

[8] Jules David PROWN, American Painting: From Its Beginnings to the Armory Show, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1987., 7–9.

[9] Barbara ROSE, American Painting. The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1986., 7.

[10] Contra imaginum calumniatores, I., 16, izd. Kotter, 89–90.

[11] Santiago SÁNCHEZ ECHEBERRÍA, Ciclos, procesos y consciencia, u: Eloy Morales Dibujos y pinturas 1996–2011, Madrid, 2011., 3.

[12] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven & London, 1993., 1.

[13] Rebecca KILLMAN, Tigran Tsitoghdzyan: Reflections in the Age of Technology, u: Visual Language Magazine, 3 (7), New York, 2014.

[14] Bernard BERENSON, Annigoni, Pagliai Polistampa, Firenca, 2000., 1.

[15] Romain ROLLAND, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.

[16] Barbara ROSE, nav. dj., 34.

[17] Barbara ROSE, nav. dj., 48–49.

[18] E. P. RICHARDSON, Painting in America: From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1967., 420.

[19] Jules David PROWN, Nancy K. ANDERSON, William CRONON, Brian W. DIPPIE, Martha A. SANDWEISS, Susan PRENDERGAST SCHOELWER, Howard R. LAMAR, Discovered Lands, Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992., 190–192.

[20] Betsy JAMES WYETH, Wyeth at Kuerners, Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976.

[21] James H. DUFF, An American Vision: Three Generations of Wyeth Art, Little Brown & Company, Boston, 1987., 57.

Ludus – Sonja Švec Španjol

Postoje različite vrste ljubavi i strasti. One su najčešće usmjerene prema drugim živim bićima. No, emocionalno se možemo vezati i uz predmete i mjesta koji nas asociraju na određene ljude ili događaje, dok je strast često nit vodilja u radu, hobiju ili pozivu kojem smo posvetili svoj život. Ljubav može biti romantična, uzvišena ili opsesivna, no postoji i zabavna vrsta ljubavi – ludus. Takvu ljubav poimamo kao igru. Ona je oslobođena očekivanja i dodatnih opterećenja, te se u njoj istinski uživa. Duh ludusa pronalazimo i u novim radovima Eugena Varzića.

Slikarstvo kao način života. Život u kojem je slikanje kao disanje. Život u kojem se odgovor na vanjska i unutarnja, pozitivna i negativna iskustva stvarnosti uvijek pronalazi u slici. Eugen Varzić živi svoje slikarstvo. Ono je obilježeno kontinuiranim istraživanjem, eksperimentiranjem i razvojem. Nerv koji uvijek propituje, te tjera i gura umjetnika prema naprijed rezultirao je novim radovima objedinjenim pod nazivom Ludus. Ime karakterizira osjećaj prisutan prilikom stvaranja – trenutka unutar kojeg je slikarstvo Eugena Varzića doseglo stupanj kada slikanje postaje užitak, a igra proces u vremenu. Tematsko područje i dalje ostaje isto – svijet figuracije s motivima ljudskog lika u formi portreta ili autoportreta, no pristup u obradi motiva i sadržaja se značajno mijenja. Svaka slika postaje slika-koncept, te svojom snagom može stajati samostalno u prostoru, neovisno od drugih djela nastalih u istom periodu. Svaka slika je istovremeno traganje, propitkivanje i zauzimanje stava. Poučen iskustvima Antonia Lópeza Garcie i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog polja pojedinca. Ranija “poetika tišine” prisutna u urbanim vedutama i šumama poput “Forest Swords” u novim radovima zamijenjena je glasnim unutarnjim krikom. Uz perfekciju tehnike, u prvi plan izbija ekspresija lišena cenzure i suzdržavanja. Kao što su u ludusu važniji osjećaji koje pojedinac posjeduje od osobe koja potiče te osjećaje, tako je kod novih radova portret samo polazište za vlastitu interpretaciju, odnosno temelj za razradu i formiranje posve novog djela. Slika postaje područje slobode gdje je i dalje prisutna fizička sličnost s modelom, no dolazi do značajne transformacije u psihološkoj interpretaciji. Stapanje vizualno prepoznatljive vanjštine i posve nove utisnute nutrine stvara novi identitet čime započinje život slike. Transformacija postaje okidač za cijeli dijapazon reakcija i emocija – od oduševljenja do vidljive uznemirenosti.

Portreti bliskih i poznatih osoba poput djela “Winter” i “Slavonia” s naglašenim toplim inkarnatom dodatno su istaknuti uhvaćenom svjetlošću koja oblikuje detalje dajući završni karakter licu lišenom tenzija i uznemirenosti. Raniji portreti postupno ustupaju mjesto gotovo akromatskim portretima “I woke up like this” i “Mirror” gdje tonska gradacija definira osobe koje asociraju na likove iz starih filmova, tj. one intrigantne ličnosti s pričom koju tek treba otkriti. U konačnici nastaju krajnje ekspresivni portreti skriveni iza maski, vrišteći iznutra u težnji da nam ispričaju priču jednog naroda, ideje, emocije ili ljubavi. Ključnu ulogu u transformaciji izraza imaju tzv. prijelazne slike koje nastaju između ciklusa. Riječ je o urbanim vedutama ili motivima šume koje terapeutski asistiraju u nepoznatom području traženja i stvaranja novog. Postoji nešto intrigantno i pomalo zastrašujuće u tim prijelaznim radovima, posebice u slici “Contia” i “Babina Greda”. Dok ogoljuju dušu autora one istovremeno omogućuju direktnu spoznaju kroz ranjivo i procesualno. Igra je dovela do oslobađanja boja, motiva i simbolike u radovima nijemog krika, utapanja i portreta zatvorenih očiju, pa sve do motiva ruku koje jednako snažno pričaju priču i prenose poruku. Nazivi radova podjednako su važni kao i sama djela. Oni dolaze iz realnog života i prenose poruke koje daje sam model. Nikada nisu doslovni, već pričaju priču ili objedinjuju utisnuti sadržaj. Mogu biti prva ili konačna informacija o radu. Često neočekivani, provokativni ili simbolični, nazivi su ponekad i brutalni, no uvijek ostavljaju tračak nade.

Novi radovi svojevrsna su dijagnoza naše stvarnosti. Eugen Varzić pažljivim promatranjem, velikom prodornošću i bogatom imaginacijom bilježi stanje čovjeka i vremena. Prvi rad koji je nastao kao slika-koncept je “Andragathia”. Kako sam umjetnik ističe slika prikazuje lice Europe danas. Počevši od grčkih i rimskih ideala na kojima počiva kultura, filozofija i umjetnost Zapadnog svijeta, preko devastacija, pa sve do moralnih prodaja i degradacije ljudskog bića kada smo svi postali roba za zamjenu ili što bolju prodaju sažeto je u licu kojim dominira prodoran pogled s izmjenjujućim emocijama strasti, gnjeva, hladnoće i otriježnjenosti proživljenim. Portret direktno, fokusirano i trezveno komunicira s promatračem pritom u potpunosti negirajući izbrazdano i okrvavljeno lice s kojeg kaplje pulsirajuća krv. Bijela maska pojačava dojam hladnoće, te dodatno ističe ogoljeni pogled. Oči zrcale našu prošlost, a potencijalno i našu budućnost kao pojedinca, zajednice, nacije ili u konačnici cjelokupnog čovječanstva. Nijemi krik prisutan je u još jednom zamaskiranom autoportretu pod nazivom “Asshole”. Lice utjelovljuje psihološku evokaciju svih osjećaja i duševnih stanja jednog naroda. To je bol i razočaranje ljudi koji odlaze, ali i snažna kritika sustava, društva i politike koja polako, ali sigurno vodi do samouništenja vlastite države. Nije riječ o drami koja se raspršila na sve strane, već o ekspresiji koncentriranoj u duši pojedinca koji nosi breme cijelog naroda. Osjećaj svjesnosti situacije i nemogućnosti mijenjanja realnosti na bolje mučnija je od bilo kakvog fizičkog maltretiranja. Za vrijeme fizičkog nanošenja ozljeda pojedinac se može mentalno isključiti, ali kada stanje izjeda čovjeka iznutra, psihička bol veća je od bilo kakve fizičke boli. To stanje potvrđuje nevjerojatno snažan izraz lica zamaskiranog u hrvatski nacionalni simbol.

Prikazan u krupnom planu, kao i dva ranija autoportreta, rad “Night, my love” portret je slikareve supruge, no umjesto nijemog krika dolazi do koncentracije sadržaja unutar uma ženskog lika. Zatvaranjem očiju prekida se komunikacija s promatračem i dolazi do stanja kontemplacije unutar same duše, dok blago uzdignuta glava, niz sitnih, ali jasno vidljivih detalja iscrtanih po licu, snažno osjenčani kapci, te boja trule višnje na usnama i kosa u duginim bojama jasno izražavaju pritajeni bunt. Iskrenost koja prožima svako djelo Eugena Varzića u vizualno i emocionalno snažnim kritikama društva ne podržava očajavanje, već poziva na djelovanje, a svako djelovanje počinje s idejom, promišljanjem ili reakcijom. U suprotnome, indiferentnost je najočitija potvrda izgubljene bitke.

Ostajući u području figuracije i realističnih prikaza Eugen Varzić ponovno otkriva ono što nikada nismo znali ili nismo imali hrabrosti uočiti. U bilježenju vidljive i psihološke stvarnosti bitan je proces koji oslobađa i potiče na nove načine izražavanja. Nerv koji ne da mira i stalno tjera dalje poduprt istinom i novostečenom slobodom, te sigurnošću u izričaju otvara cijeli dijapazon novih mogućnosti. U procesu eksperimentiranja nastao je i rad “Mother” u kojem dominira intenzivno plava boja usmjeravajući pažnju promatrača na gestu koja je spontanim kretnjama dlanova i prstiju formirala znakovni izraz po kojem je rad i nazvan. Slika “Sunday” nagovijestila je zrelost i početak novog poglavlja. Lik starice izvire iz mraka dok tamna pozadina dodatno ističe prikaz ljudskosti. Meka sijeda kosa, lice obasjano suncem, ruka oslonjena na stol i zamišljen pogled u stranu. Svaki detalj na licu, tijelu i odjeći starice dio je slagalice proživljenog života. Riječi Paola Segnerija kako je lice prijestolje na kojem stoluje duša i očituje svima svoje dostojanstvo kao da su pisane za Eugenov prikaz none. Namreškana koža otkriva godine, a lice ispisano životom priča priču koja postaje dio kolektivne memorije. Nit poveznica svih recentnih radova je slojevitost prikaza kao odraz kompleksnosti čovjeka. Slojevitost i ekspresivnost utječu na promatrača, te se emocije i reakcije izmjenjuju ovisno o iskustvu i doživljaju pojedinca.

U trenutku u kojem je tehničko savladano, a um zreo i oslobođen barijera, započinje igra koja ustupa mjesto ekspresiji tj. ogoljivanju duše u svim njezinim aspektima. I to bez suzdržavanja, kalkuliranja i ustručavanja. Radovi Eugena Varzića sadrže i dobro i loše, lijepo i ružno, sreću i tugu, pohvalu i kritiku, te nadu i beznađe. Umjetnik interpretira svijet iskreno, intuitivno i slobodno. Kontinuiranim radom i razvojem nastoji potaknuti emociju ili reakciju koja ima učinak na pojedinca, zajednicu, svijet. U svojoj namjeri dolazi do samih granica brutalnosti, rušeći povremeno i moralne barijere. Uzdrmati čovjeka tj. potaknuti i najmanji titraj duše daje smisao cjelokupnom djelovanju.

Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.

Prizivanje – Martinela Dragičević

Zagrebati ispod površine svakodnevnog i jednostavnog. Raditi što voliš, voljeti što stvaraš. Gotovo ritualno. Za umjetnika, to je i početak i kraj. Zadavati uvijek nove zagonetkeprivida i zbilje…Slaganje sa stvarnošću u poimanju umjetnosti u antičko je doba bilo istovjetno istini. Jedan od najutjecajnijih pojmova starogrčke estetike, mimeza, označavajući oponašateljski i prikazivački odnos umjetnosti prema stvarnosti, bilo je shvaćen kao iluzija ili kao osjetilna datost. Platonu je sva umjetnost bila sjena »sjene«, besmisleno kopiranje nečega što već postoji. Aristotel je likovnost približio stvaranju i otkrivanju. Spoznajno, umjetnik ne kopira, on svojim stanjem uma interpretira. Upravo je jedno takvo stanje uma meditativno usmjereno estetičnosti koja djeluje na prvu, koja mapira emocije, doživljaje i snove.

Baveći se novim pristupom staroj temi, Eugen Varzić vlastitu stvarnost kreira sasvim svježim opusom (auto)portreta. Portret (franc. portrait,od lat. protrahere– iznijeti na vidjelo, objelodaniti  i od starofranc. pourtraire – crtati)kao jedan od najstarijih likovnih motiva, nije puko prenošenje fizičkih obilježja, nego i bilješka identiteta individue. U maniri američkih precizionista, kvalitativni uzlet Varzić je doživio serijom portreta često etiketiranih kao hiperrealizam. Tragajući za vlastitim razvojnim putem, uzevši tradiciju kao polazište i prednost, pratio je rad inozemnih autora poput S. Velasca, A. Garcie Lopeza i J. Butlera. Racionalnost forme i oblika, zakonitosti tehnike, u intuitivnoj potrebi stvaranja, Varzić je usavršavao u Madridu na seminaru Eloya Moralesa. Najnoviji ciklus slika iskazuje potrebu umjetnika za uspostavljanjem novih emotivnih razina s ljudima iz njegove neposredne blizine. Prekretnica u autorovu stvaralaštvu dogodila se nastankom paradigmatskog portreta nazvanog Nedjelja, portretom none njegove supruge Romane. Recentni likovni ciklus tu dobiva svoj značajan začetak – trivijalna scena duboko je emocionalno i konotativno uzdignuta. Na licu none ispisan je život, sve mijene i konstante jednog vremena. Naslage koje život nosi. Riječ je o djelu koje egzistira, između ostalih afirmiranih djela mladih umjetnika, unutar novog realizma na domaćoj likovnoj sceni. Ograničenja nema, realnost je multidimenzionalna, stalno promjenjiva i posve fragmentarna. Varzićeva portretistika nije usmjerena zadovoljenju formalno-likovne naravi djela, njegova je slika vizualna senzacija koja traga za znatiželjnim pogledima. Zrcaljenjem vlastite osobnosti na autoportretu 45 Eugen Varzić promišlja o gubitku središta, onog osobnog ili kolektivnog, o refrakciji zbilje koja više nije iluzorna samo na platnu. Svijest o sebi nije fraktalna koliko i odraz vlastitog lika.

Izraz lica glavni je fokus serije radova u kojoj se svako pojedinačno „ja“ okriva poput dnevne svjetlosti, a pitanje identiteta i statusa pojedinca ostaje nepoznato. Naturalistički oslikana lica vizualne su ekstenzije bliskog, obiteljskog ili prijateljskog odnosa umjetnika i modela. Autorova fascinacija slikom nije skup aluzivnih fizionomija u krupnom planu, pred nama se nižu osobnosti, nižu se uloge. Razumijevanje i međuovisnost sebe i Drugoga u ovim je djelima okidač priča, stanja i vjerovanja. Galerija različitosti i sličnosti u isto vrijeme. Posve likovno iskreni, portreti su zapisi o životu. Zapisi lica koja pamte sve. Predan i energičan, umjetnikov kist manipulira plošnošću, provocira privid. S fotografijom kao predloškom, Varzić potpuno dematerijalizira slikarsko platno. Tonskom modelacijom naglašava inkarnat (boju ljudske puti), igrajući se nesputanom strukturalnom linijom u prikazu kose i različitih materijala. Verističkom preciznošću Varzić izaziva osjetilnu provokaciju koja se odvija na pozornici slikarskog platna. Narativnost je skrivena, ovisna o promatraču. O onom koji je više od promatrača. Koji se upliće licem u lice, oči u oči.

U umjetnosti ne postoje jedinstvene istine. Viđenje svijeta uvjetovano je našim (ne)znanjem, a oponašanje stvarnosti predstavlja tek jednu simboličku formu prikazivanja. Ludilo hiperprodukcije slika dovodi do pitanja estetike ne samo digitalnog prostora nego i estetike suvremene umjetnosti uopće. Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost većinom orijentirana na konceptualne opuse, pojedini autori vraćaju se tradicionalnom poimanju umjetnosti kao vještini, vraćaju se figurativici štujući stare majstore minulih stoljeća. Varzićeva slika nije reprezentacija novomedijske slike, njegova je intencija načiniti novu, jedinstvenu datost. Konstanta procesa stvaranja, istinska je konstanta njegova života. Umjetnost je uzrok i posljedica. U tim se trenucima misli i ideje usmjeravaju na poseban način, usmjeravaju se neizvjesnoj slasti uvijek novih izazova.

Martinela Dragičević

Summoning – dr.sc.Vinicije B.Lupis

Slikar Eugen Varzić posebna je osobenost hrvatske likovne scene,  jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački put usmjerio  u drugačijem pravcu. Radi se o izgrađivanju likovnosti suvremenog hrvatskog slikara, na baštini  kurentnih likovnih stremljena američkog slikarstva XX. stoljeća.  Američko slikarstvo oblikovalo se na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[1]  Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno ka naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu literalstičkog duha  trompe-l’oeila, nasljanjajući se na američku filozofsku struju – pragmatizma, stalna je konstanta tijekom cijelog XX. stoljeća u američkog umjetnosti.[2] Ovdje se ne radi o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukciji stvarnosti, već o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svojoj svakodnevnici.

Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su prikazani na velikoj izložbi Encounters New  Art From Old, održane  2000. godine u The National Gallery u Londonu.[3] Prije svega njegov opus jest dijalog suvremenog slikarstva i ugledanje na tradiciju velikih majstora. Odbacivanja mita kako je moderna umjetnost posve odcjepljena od tradicije, odnosno kako likovna baštine se ne odražava u suvremenosti, Varziću je bila više nego jasna.  Pa zar Rubens nije kopirao Leonardovu Bitku kod Anghiaria i Caravggiovo Polaganje u grob ili rani Manet Titiana, Tintoretta, Velázqueza i Delacroixa. On ne poseže za klasičnim uzorima  poput Malcoma Moreleya Alfreda Leslia, Luciana Freuda, Richarda Hamiltona, Davida Hockneya ili Paule Rego. Njegova empatija za stare majstore je drugačija – oni nisu medij stvaranja suvremene inačice stare kompozicije, on  u njima prije svega gleda velike uzore, visoke produhovljenosti. On nije Encounters, on je sljedbenik spiritualne esencije umjetničkog pregnuća, koji otvoreno pokazuje na potrebu likovne izgradnje umjetnika na tradiciji velikih majstora i podizanja likovne tehnike kako bi se omogućila što veća likovna sloboda. Likovna sloboda postoji samo onda kada umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom procesu umjetničkog stvaranja.

U  ovoj neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula pitamo se da li postoje ljudi koji su u stanju da se promjene. Ciničkim osmjehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno «obraćenje» koje je proizvelo stubokom mjenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih stranica povijesti. Umjetničko „obraćenje“, je nešto posve drugačije obraćenje materijalne naravi, ali  razvojem  duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“, a novi likovni ciklus je njegova ispovijest. Slikar Varzić koji je svojim snažnim porivom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva posvema poštuje nauk sv. Ivana Damaščanskog (676 – 749.):“ (…)Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga!  (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje”.[4] Tin Ujević je u jednom svom eseju o umjetnosti napisao: „Umjetnost je, ipak opozicija redu bez duše, i opozicije bez reda (…)“.

Varzić poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik je ostvario zapeženi sakralni ciklus, ali je u svom slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i impulzivno svojim slikarstvom  upućuje kritiku društva u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje samo sebi razlogom, nego vid slikarskog  otpora društva u krizi. Nije poput ranije spomenutog Alfreda Leslia koji svojim Caravaggesknim realizmom  monumentalnog genere slikarstva  oslikava američko „demokratsko“ iskustvo, bliži je slikarstvu Chucka Closa i dramatiziranih predimenzioniranih portreta.[5]

Svakako, Varzić je u svom likovnom putu nosio razne naplavine likovnog obrazovanja, stremljenja i traženja i okvirno američki usmjerna struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjeg likovnog ciklusa začetog  2016. godine. Sve je započelo s portretom None (Nedjelja), koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noir.  No, lik None – osobe s kojom je umjetnik imao posebni emotivan odnos otvorio mu je posve nove svjetove i  poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga poput arkanđela Rafaela malenog Tobiju ka slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati, kako je Varzićeva Nona (Nedjelja) postala umjetnina koja je uvela hrvatsko suvremeno slikarstvo u novi poduhvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost  žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća, od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, komunizma koji je ušao u Istru kroz hrvatsku oslobodilačku borbu za slobodu i ugušivši sveopći katolički humanizam kroz umorstvo blaženog Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre promatrala, naslonjena na perilicu na kojoj se nalazi obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost; taložine od  grdosleskog natpisa,  Razvoda istarskog,  kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sječanja  „Svete  Mudrosti“. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je poput Grant Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – kroz oči žene, čuvarice ognjišta i tradicije. To nije umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svremenske duhovnosti.

Ova slika je ključ za razmjevanje novog likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod likovnog stasanja kroz likovnu radionicu Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnim samostalnim nadograđivanjem likovnih sposobnosti i promišljanjem trenutka u kojem se živi i stvara.  Za mnoge je figuralno slikarstvo određeni elitizam, ponekad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[6] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izolirana od brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovice XX. stoljeća. Varzićev likovni put  određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza s suvremnom europskom likovnom avangardom i to u krugovima  najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Prije svega, Varzićeva dva pejzaža:  Odlazak  grad  i  Običan dan, rađeni su u maniri američkih precizionista, naslonjenih na kubistički realizam. Ovaj američki likovni pravac  bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici su ovog likovnog pravca: Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[7]Poput pop art – umjetnika, precisionisti  su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća slikali skromne objekte, ulice, kao metafore moralnog integriteta. Linija realne skromosti, poniznosti i likovne iskrenosti trajna je konstanta Varzićeva slikarstva. Kroz likovne teme iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu armeričkog slikarstva Andrew Wyetha, koji je iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, u osamljenosti i izloiranosti, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[8] Slikar Andrew Wyeth, slikar koji je bio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[9] blizak je po svojem istraživačkom nervu slikaru Varziću.  Isto tako: Šumski mačevi ,Običan dan, Contia, Babina Greda, Slika za Romanu/Materada, slike su statične atmosfere i unutrašnje poetike koje nalazimo kod brojnih američkih likovnih škola, poput pripadnika Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih pejzaža.[10] Američko pejzažno slikarstvo u svojoj lirici samoće Ferdinada Lungrena  ili Georgia O’Keeffea podsvjesno je usvojeno u Varzićevoj tišini slike.[11] Smirujuća tišina, bez jeke, uvodi nas u jedan drugačiji svijet bez zbunjujućih osjetila, kolorita.Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejzaža.[12]

Eugen Varzić naslonjen je na tradiciju američkog slikarstva i kroz  američku likovnu dinastiju Wyeth možemo pronaći misao vodilju kroz koju svoju likovnost izgrađuje Varzić. Prije radi se tu o Andrewu sinu  Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posthumnim portetom Johana F. Kennedya (1967.), nastalim procesom temeljitim izučavanjem J.F.K.[13]

Valja ponoviti, kako Eugen Varzić spada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu  novog realizma  i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije II. svjetskog rata, kako smo već istaknuli čiji je najznačajiniji predstavnik Jamie Wyeth. Oboje su imale i ratno iskustvo. Jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu.  Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu je više nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet uokolo sebe, te želi zabilježiti stvari koje ga interisiraju, jer je za njega  slikarstvo način bilježenje svijeta –  to je njegov svijet. Slikarstvo je njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua je jasno rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje. Umjetnik po njemu treba svaki dan se  vježbati, boriti se s prazninom platna. Isto tako za slikara Varzića možemo reći da je slikar istine, poput teze koje je iznio Romain Rolland u svom romanu o Michelangelu. „Znanost istine i umjetnost istine, postojala je uvijek i postojati će uvijek!“.[14]

Isto tako Eugen Varzić kao i Jamie Wyeth trajno je u traženju novih likovnih tehnika, te okrenut eksperimentu. Eugenov autoportet 45 spada u same vrhunce tog žanra u suvremnog hrvatskoj likovnoj umjetnosti.  Poput Jamiea Wyetha koji u portretu Andya Worhola iz 1976. I Johna F. Kennedya iz 1967. postavio američko slikarstvo na istaknuto mjesto portetistike kao slikarskog odgovora na društvena pitanja, Varzić je iznimnom likovnom tehnikom u svom portretu prikazao zabrinutost za sutrašnjicu. On svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još nerješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončane. Slikarski autoportreti od razdoblja renesanse, baroka do naših dana su najzanimljivi, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Umjetnikova supruga Romana, uz njegovu djecu i poznanike stalni su modeli i bivaju transformirani u nove imaginarne svijetove. Zasigurno,  dva portreta  Romane kao Romane orans (Prizivanje) i  Romane  femme fatal  (Zima) tvore zaanimljiv diptih u njegovom novom ciklusu. Romana očiju uprtih u nebo, sklopljenih ruku u maniri suvremenog armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se ističe realnost majke i supruge u surovoj realnosti, poput svoje none je odraz istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova pop-artovska impostacija je nadogradnja suvremene sakralnosti nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svaki dan, od korumpiranog državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svoga svjeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, slikar Varzić je postavio nove kanone postomderne ikonografije svojim totalima  portreta.

Serija portreta (Joel, Ljeto, Vatra, Blizanci, Lisboa) svoje obitelji, poznanika, sugeriraju trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativni suodnos. Isto tako američki slikar Jamie Wyeth prolazio je isti proces šezdesetih godina XX. stoljeća slikajući svoga oca Andrewa. Za Varzića slikarstvo je njegov dnevnik, stalna borba s bjelilom platna i traženje novih izazova, koji su otvorili jedno novo poglavlje hrvatskog suvremenog slikarstva, u svojem posve odvojenom tijeku koje ga je odvelo u američke likovne tijekove samostalnim razvojem koje je nosio u sebi, te okruženim prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

Umjetnički čin uvijek je akt velikodušnosti, tako je i Varzićev svijet jedan hortus conclusus iskrenog poimanja umjetnosti kao mjesta čuvanja likovnih vrijednosti na suvremen način u duhu suvremenog lirskog figuralnog realizma. Jednom u budućnosti bilo bi zanimljivo vidjeti zajedničku izložbu portreta: Tigrana Tsitoghdzyana, Eloya Moralesa i Eugena Varzića. Ovo pitanje za budućnost jest i okvir u kojem slikar Eugen Varzić stvara, platformu istraživanju poetike ljudskog lika, kao vječne enigmne, trajnog izazova koje bilježi sa lica obitelji, poznaninka i svojih junaka – „Junaka našeg doba“ kako je posao ruski književnik  M. J. Lermontov.

Vinicije B.Lupis

[1] Jules David Prown, American Painting From Its Beginnings to the the Armory Show, Skira/Rizzoli, Geneva, 1987, 7 – 9.

[2] Barbara Rose, American Painting The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.

[3] Richard Morphet, Katalog izložbe: Encounters New Art From Old, London, 2000., 1 – 336.

[4] Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90

[5] Barbara Rose, o.c., 136 – 138.

[6] Briony Fer, David Batchelor, Paul Wood, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven&London,  1993, 1.

[7] Barbara Rose, o.c., 34.

[8] Barbara Rose, o.c., 48 – 49.

[9] E.P. Richardson, Painting in America From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1965, 420.

[10] Skupina autora (Jules David Prown, Nancy K. Anderson, William Cronon, Brian W. Dippie, Martha A. Sandweiss, Susan Prendergast Schoelwe, Howard R. Lamar), Discovered Lands Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992, 190 – 192.

[11] Joan Carpenter Troccoli, Painters and the American West, Yale University Press, Singaopre, 2003.187 – 188.

[12][12] Betsy James Wyeth, Wyeth at Kuerners,  Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976, 1- 324.

[13]J.  Duff,  An American Vision: Three Generations of Wyeth Art. Boston, 1987, : Little Brown & Company,  57.

[14] Romain Rolland, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.

Moji snovi i ispovijesti – Vinicije Lupis

Eugen Varzić, slikar koji živi i slika u Poreču, svojim likovnim opusom iznova nas iznenađuje energijom i lakoćom stvaranja imaginarnog svijeta, u kojemu se miješaju san i java. U svojem posljednjem ciklusu, kojega uvjetno možemo nazvati »Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)«, ispovjednim tonom niže poznate likove svijeta koji ga okružuje: od djetinjstva, mladosti, obitelji, pa sve do ikona suvremenog života.
Biti Josipom – tumačem Varzićevih snova – nije lagana zadaća, u labirintu potisnutog imaginarija pronaći ključeve otkrivanja jednog svijeta, onkraj jave i u predvorju snova. On je na sebi svojstven način stvorio odsanjani svijet i ljepotu koja je poziv i da se okusi život i da se sanja budućnost. Upravo taj višestruki umjetnikov put vodi nas prema mjestu gdje čuđenje postaje udivljenje i neizreciva radost. Slikar čini rekapitulaciju svojega jednogodišnjeg ciklusa. Kameni natpis s Prčanja u Boki kotorskoj, koji na hrvatskom jeziku glasi: »Navikli smo podnositi teške i bolne događaje«, najbolje parafrazira tematiku umjetnikove javne ispovijesti.

Sveti Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima slikovito piše o prisutnosti odsutnoga u pamćenju: »(…) Spominjem naime kamen, spominjem sunce i kad same stvari nisu prisutne mojim osjetilima; ali u mome su pamćenju sigurno slike njihove. (…) Spominjem pamćenje i prepoznajem što spominjem. A gdje prepoznajem ako ne u samome pamćenju? (…)« Umjetnik Varzić novim likovnim ciklusom silazi u Podzemlje svoje duše, koje je, poput svetog Augustina, povijest njegova života, lutanja, druženja i prijateljstava.

Sveti Ivan od Križa, veliki mističar novovjekovlja, pjevao je: »Živim, al’ ne u sebi: / Živjeti tvoj život smijem / I mrem s boli što ne mrijem, (…)« Španjolski je mističar u Tamnoj noći u Pjesmi duše uronio u ljudsku dubinu: »(…) Stojim bez misli slijeda / I k ljubljenom bijelo lice sklonih: / I dušom sav se predah / Usred lijera onih, / Ne pamteć kud mi bludeć um zaroni.« Tamna noć Varzićeva stvaralaštva označuje put koji umjetnikova duša mora prijeći da postigne sjedinjenje u Ljubavi, i s Ljubavi, poslije katarze umjetnikova stvaranja, gdje iz sebe izbacuje balast potisnutog, uspinjući se, poput Jakova, ljestvama duha.

San, lagan poput onoga u ivanjskoj noći, ili težak i tmast iz zimskih olovnih dubina, otvara raznorodnu galeriju likova. Pred nama poput kolopleta s monokromatskih pozadina umjetnikovim kistom izranjaju icone vere – pravi prikazi. Ropstvo švicarskog kredita i oslobođenje od tog jarma predočeno je likom muškarca koji maše švicarskom zastavom pred gorom dužničkog tereta. Kupačica svojim ručnikom zaogrće gubitak slobode dolaska do mora, rasprodanoga novim gospodarima života i smrti. Posrijedi je, zapravo, stvarni lik Ruskinje. Nosorog, kojega je crtao i slikar Dürer, označava snagu – obuzdavanje strasti. U ovom ciklusu slikar je ostvario cijelu menažeriju životinjskih prikaza, od morskog psa – koji nikada ne spava – do jelenâ, ptica, medvjedâ i kornjačâ. Tu je i ruski vojnik bez hlača, kao ikona slabog vojnika u sustavu beznađa otuđenja.

Da, otuđenost, hladnoća ljudskog kontakta prikazana je u liku djevojke pod nazivom Transfer 14. Posebnom rafiniranošću, na temelju vještog kombiniranja zamišljenih elemenata, usklađene su palete i kubističke forme, koje su u njegovu likovnom jeziku oznaka – u prenesenom značenju – sigurnosti. Slikarski jezik suvremene duhovnosti biva jasan i određen, noseći u sebi duboke kršćanske korijene, ljubav za brata čovjeka, ali i sve breme kultivirane senzibilnosti za otuđenje današnjice. Karusel (diptih), gdje se krugovi zatvaraju, priča je o ponavljanju, tuzi izgubljenosti, dok je u likovima Gospodara mačaka, Branka Mrkušića i Voja autor dubokim jezikom progovorio o novom urbanom nadrealizmu simbolističkih karakteristika. Metafizički nalik Giorgiu de Chiricu, nadahnut mističnim i fantastičnim nadrealizmom, Varzić stvara poseban imaginarij, atmosferu tuge, prolaznosti, ali i prepoznatljivu empatiju široke slavonske duše. Fantom slobode – Vojo, Ticijana i Homo volans – stvarni su svojim značenjem u umjetnikovu svijetu.

Umjetnikova je obitelj poput hridi, na kojoj portret Romane svojom lirskom notom odaje ljubav i sigurnost. Ona je za slikara uvijek u središtu njegova Svemira, slikana toplim tonovima, poput nove Eve. Novi svijet predstavljen je u liku sina Ega, a Majka čije srce gori, naslikana klasičnom katoličkom ikonografijom, iskaz je uronjenosti u dubinu vlastitih korijena i potvrda kako slikar Varzić nije dijelom nove struje, sada uvriježenoga naziva – novi hrvatski realizam – on je mističar. Mistično srce ljubavi potire sve nedaće i zlo u košmaru relativiziranja moralnih vrijednosti sadašnjice, u kojemu umjetnik stvara.

Varzić je slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. On je samo sebi prispodobiv, a ta mističnost i fantazmagorija možda su najuočljivije na slici pod nazivom Eufrazije (bratoubojica). Biskup Eufrazije bio je i prije slikarevim kiparskim pregnućem, no slikar ovdje sumornom paletom oslikava grizodušje donatora impresivne starokršćanske bazilike – simbola grada Poreča. Cijela mračna priča ovdje je svedena na simboličan likovni prikaz čovjeka razdrtoga unutrašnjim nemirima, duše koja je sagorjela u grijehu – toliko prepoznatljivih na licima suvremenih tajkuna, jer je Varzićevo slikarstvo ujedno i kritika društva. Slikar je to rijetko prepoznate snage na suvremenoj hrvatskoj sceni, sposoban javno progovoriti o obiteljskim tabuima slikajući svojega Dida u ženskoj haljini. Simbol sigurnosti – crkva sv. Petra, naslikana kubističkim formama, vidljiva je u daljini ispred švicarskoga gardista, leđima okrenutoga gledateljima. Pogleda uprta u smjeru bazilike, on postavlja pitanje poput dechiricovskih nijemih metafizičkih likova: Kamo ide Crkva? Iz davnih procesija grada Poreča u svojim sjenama izranja lik rimskog biskupa zamišljenoga na sadašnjosti ljudskog bitka s natpisom PAX. Mračnom slikom propituje se institucija Crkve, njezina ispravna uloga ili duhovna ispraznost.

Eugen Varzić oštar je kritičar društva, koji kroz lik starice (suprugine none) s pentagramom upućuje na ostarjelu Europu, nemoćnu svladati konkurenciju ostalih kontinenata. Likom muškarca s konjskom glavom obračunava se s trojanskim konjem neiskrenih druženja. Krist rasloženog lica paradigmatski je znak gubljenja veze s Logosom, svevladateljem ljudskih duša u dehumaniziranom i obezboženom društvu u kojemu živimo, pa time slikar nastavlja svoja ispitivanja iz ranijega likovnog ciklusa, u kojemu Krist razapet u kozmičkom prostranstvu biva oplakivan krvavim anđeoskim suzama. Ikonoklazam novovjekovlja, zatiranja Pantokratora reklamnim jumbo-plakatima, svagdašnjica je našega materijalističkog svijeta. Ta slika najbolji je odgovor na odsutnost blizine Njegova obraza izbrisanoga otuđenjem duše.

Umjetnost je zrcalo duše, u njoj se odražava skriveni svijet onostranosti. Homo ludens, koji se skriva u svima nama, i uspone i padove ovdje slika orđinale sa svojim mačkama, košmarima i patnjama, koje ljudi u svojoj svakodnevici ne prepoznaju.

Suvremeni čovjek otuđeni je čovjek bez empatije prema »bratu čovjeku«, kojeg je u kršćanskoj obnovi osvijestio Poverello iz Assisija prije osam stoljeća. Svi su jednaki na Varzićevim slikama, poput makabrističkog svijeta sutona ljudskih duša. Naplavine obiteljskih zaključanih tajni, kako smo prije naveli, otkrivaju se u šokačkom portretu muškarca u suknji, kao i u skupnome obiteljskom portretu. Razgrađivanjem segmenata portreta prizmatičnim formama, on kao da razlaže likove u nove forme stranog svijeta, sa svevladajućom tehnikom i jezikom slike u kojoj nutrina biva potisnuta pred vladavinom vizualnih medija.

Novi likovni ciklus, Varzićeve confessiones, upućuje na bitnu činjenicu da je pred nama, ponovimo, slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. Njegovo slikarstvo, utemeljeno na kršćanskim korijenima i školovano na riječkoj Akademiji, inspiraciju u svojoj podsvijesti gradi na klasičnoj umjetnosti i baštini velikana talijanskoga XX. stoljeća, nasljedujući slikarstvo Giorgia de Chirica i Carla Carràa.

Melankolija koju osjećamo u novome slikarevu ciklusu rezultat je kritike društva, ispitivanja tradicijskih vrijednosti, samoga sebe i traženja čvrstog oslonca. Mistični i fantastični nadrealizam Varzićeva slikarstva poseban je u svojoj iskrenosti, nepoznat na suvremenoj hrvatskoj sceni, a rezultat je umjetnikova intenzivnog kontakta s brojnim umjetnicima iz susjednih zemalja, ne robujući pritom nacionalnim okvirima.

»Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)« likovni je ciklus koji će svojim mističnim nadrealizmom zasigurno ostaviti trag na hrvatskome novom valu figuralnog slikarstva. Politička angažiranost, socijalna svijest, kritika društva izrečene su nadrealističkim likovnim jezikom, u ruhu naoko realističnoga slikarstva, ali obavijenoga fantastikom mistike.

Izvornost potvrđena životnim iskustvom i iskrenim pristupom svojem pozivu, umjetnika Varzića transformirala je u orbitu uglednih figuralnih slikara šireg okruženja Istre, u kojoj živi i stvara u sigurnoj obiteljskoj luci, noseći u svojoj nutrini valove Panonskog mora.

 

Drugi svijet – Vinicije B. Lupis

U novom ciklusu slika Eugena Varzića prepoznatljiva je nota angažiranosti, ali u isto vrijeme i odmak od svakodnevnoga, koji se očituje u filozofskom promišljanju svijeta koji ga okružuje. Svojim darom, očitovanim u lakoći stvaranja figuralnog svijeta umjetnik Varzić otvorio je prozor u novi svijet ljudske duše.
Veliki pjesnik i telog Armenske apostolske crkve sv. Grgur iz Nareka veli: “Nije riječ o njegovim darovima nego o Darovatelju za kojim uvijek čeznem. Ne težim slavi, nego Proslavljenome kojega želim zagrliti. Nije odmor ono što tražim, nego lice Onoga koji dariva odmor koji moleći ištem.” Poput armenskoga duhovnika, Varzić je preorao tvrdu zemlju svoga srca, kako bi mogao prihvatiti Riječ, odnosno spoznaju svijeta koji nas okružuje, koji nastoji raspršiti zablude i tamu, kako bi odvojio svoje srce od tame materijalnog svijeta i njegovih zabluda našeg okruženja.

Papa Ivan XXIII. je kazao: “Nikad ne bismo smjeli zanemariti štovanje anđela koji se nalaze uza svakog od nas.” Papa je znao istaći: “Moj dobri anđeo nadahnuo mi je ovo i ovo. Često s njim razgovaram.” Papa Pavao VI. naučavao je kako anđeli i blaženi sudjeluju u upravi svijeta. Stoga se trebamo nadati kako će anđeli sletjeti u veselju na nova platna umjetnika Varzića, poput nebeske arke. Lahor ćemo osjetiti i čuti šum krila. Umjesto anđela, umjetnik Varzić prorokuje kako nas očekuju konjanici apokalipse koji nadiru s drugog diptiha pred izgubljenim čovjekom.

U Psalmu petom stoji:”Čuj, Gospodine, riječi moje/ jecaj moj osluhni!/Osvrni se naglas mog priznavanja,/ o Kralju moj i Bože moj,/ jer tebe vruće zazivam!.” Umjetnik, sam položen na tlu zaborava, kraj dugovječne ceste slonova uz obrazinu tigra, razmišlja o nacionalnom simbolu – stijegu s djetetom – plodom zemaljske ljubavi. Uz konjanike, animalistički Varzićev svijet uključio je i pse dalmatince, nekada ratničke pse koji su hrvatske plemiće pratili u borbama s Turcima, sve do Mohača. Psi – jedine životinje koje su mogli ući u crkvu, prijatelje sv. Roka – čudotvornog lječnika u razdoblju kuge i sv. Dominika koji je bakljom duha zapalio cijeli svijet. Istarska napaćena zemlja u uskočkim ratovima prepuna je crkava sv. Roka, profilaktičkog sveca. Varzić u svojem likovnom izričaju nosi i potku istarske baštine – pse na slikama prikazuje čuvarima Dobra. Slikarstvo Varzićeva novog ciklusa nosi i suvremenu ikonografiju kodova, košmar otuđenja, hladnoću u kojoj Pavlova Ljubav izražena u pohvali Ljubavi u poslanici Korinćanima nestaje poput snijega na vrhuncima planina. Ljubav, ljubav, jedina je koja nas može spasiti. Pogaženi simboli nacije – trobojnica na slikama progovara o surovoj stvarnosti rasprodane domovine.

Možda će samo imaginarna Hrvatska o kojoj je pisao pjesnika August Harambašić u pjesmi Hrvatskoj: “Sa tebe su strgli kraljevsko odjelo, izranili tvoje božanstveno tijelo, Robinja si tužna, mučenica prava; Izdajom i zlobom svezali ti ruke, Stvorili te žrtvom sebičnosti puke Al te moje srce ipak obožava (…).” , preživjeti u budućnosti na Varzićevim slikama. Sve je podložno kritici, sve i snovi u kojima umjetnik leži na stazi slonova, utabanoj stoljetnoj stazi istine. Umjetnika je prekrila trava zaborava. Kodovi koji dehumaniziraju sve, jer je sve označeno žigom, kodificirano, bezdušno. Gubitak privatnosti, svođenja na kodni broj novog sužanjstva, i neimanje privatnosti očituje se kroz promišljanje krinki – borbe protiv ACTA-e. Čovjek koji u suglasju s Božjim zakonima lebdi u sreći istinitih vrijednosti nudi ipak Nadu. Košmarni svijet snova u kojima se odražava tužna sadašnjost gubitka apsoluta i podložnost opasnom relativitetu. Čuvanje vrijednosti kršćanske civilizacije ljubavi ižarava iz naoko posve otuđenog likovnog ciklusa bliskog sada hvaljenom slikarstvu mrtve europske kulture. Eugen Varzić slikar katoličkog svjetonazora sačuvao je sve vrijednosti dvije tisuće godina univerzalne kršćanske civilizacije na hrvatskom tlu, koja nas okružuje sve od starokršćanske bazilike, biskupa Mavra iz Poreča do naših dana. Ovo je umjetnost sadašnjeg trenutka kršćanske civilizacije i sami se možemo pitati, zašto su nam nestali mistični svjetovi pozlata i anđela s prikazima svetaca – prikazi Nebeskog Jeruzalema. Ovaj ulomak likovne sadašnjice jest najrječitija kritika društva u kojem se nalazimo. Domovina, Istina, Ljubav, Vjera, Ponos – svi ti pojmovi su nazočni u ovom ciklusu. Eugen Varzić kroz ikone kulturne baštine i kršćanske civilizacije kritički je progovorio o sadašnjosti i njezinim problemima. Na kraju ponavljamo riječi sv. Grgura iz Nareka, kako ne težimo slavi, nego već Proslavljenome kojeg ćemo uzljubiti u Novom Jeruzalemu na Novom Nebu.

Vizualizacije trenutaka – Eugen V. Borkovsky

Prolazeći galerijom, suočavajući se s radovima Eugena Varzića, postajemo svjedoci priče o doživljaju. Umjetnik je slijedom oblikovao ljudska stanja predstavljajući odsjaje osoba i situacija u osobnoj percepciji. Kao što su autora, likovi nas mogu iznenaditi, raspoložiti, zamisliti. Predstavljene su osobine koje i sami imamo. Očito je da je umjetnik motive doživio kao senzibilna osoba bez obzira je li ih vidio očima ili osjetio nutrinom. Pozitivan dojam koji izazivaju ovi radovi miješa se sa značenjskom porukom. Umjetnik to čini inventivno na razmeđu između realnosti i alegorije. Ovo nije samo izložba portreta ili figura određenih osoba. Pred nama je kolekcija stanja.

Kreator zapleta, slikar, uzima tjelesno kao matricu. Na svim radovima otkrivamo iskaz temeljen ljudskim tijelom. Jer, tijelo je temeljna datost. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. No, tijelo nije organski stroj ukroćen umom. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. „Ja“ se pojavljuje kao biće podložno mijeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom jednostavno odbaciti.
Ovaj izbor iz slikarskog opusa Eugena Varzića u velikoj mjeri dodiruje pitanja identiteta.   Umjetnik kao da nam želi kazati da tijelo nosi stanje a da je pri tom ranjivo i podložno promjenama. On osobe koje prikazuje stavlja u znakovite položaje. Često su to dosjetljiva promišljanja bez obzira da li se referira na povijesnu tematiku ili kad se veže na suvremenost. Odnos ili stav osobe očituje se i na tjelesnoj gesti. Prolazeći od rada do rada otkrivamo maštovite i raznoliko tretirane osobnosti. Autorov pristup odvodi nas u nadrealino.
Većina radova je većeg formata rađenih akrilom na platnu. Autor uvijek dijeli pozadinu od oblika u prednjem planu. Pozadine su ponegdje čitljive a ponekad zamućene. Autor rijetko definira ambijent. Čini nam se da su likovi smješteni u arkadijske prostore. Kao u metafizičkom ogledalu. To dodatno intenzivira doživljaj i radovima daje bezvremenski dojam. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja.
Svi radovi nose snažan narativni naboj. Umjetnik je odan promatraču. Ponuđene su priče unutar formata a ponekad se nastavljaju na diptih. Izabrane radove povezuju ideja prikaza ljudskih stanja te, u području oblikovanja, dva tehnološki znakovita motiva. Eugen Varzić integrira nasljeđe novih medija, fotografije, filma, virtualne pojavnosti. O tome svjedoče pojedine kompozicije u cjelini ali i detalji. Fascinacija tehnikom odražava se u ideji uobličavanja interaktivnosti. Osim znakovnog, vizualnog repertoara, na raspolaganju su dodatne informacije dostupne QR kodovima. Suvremeni umjetnik, kako kaže Walter Benjamin, “…djeluje u doba tehničkih mogućnosti reprodukcije…“. Varzić oblik koda doživljava kao likovni element pa ga ponegdje uklapa kao značajan dio kompozicijskog sklada. Uvođenje QR koda promatrač može doživjeti na dva načina. Jedan je da detalj suvremene kontrole biva umetnut u sve predmete pa čak i u polje slike. Drugi način je komunikacija sa radom preko aparata koji dekodira kod.
Drugačiju vrstu svojevrsnog kodnog znaka predstavljaju dijelovi slika gdje autor plasira geometrizirani detalj izveden iz oblika, dijela motiva. Kristaličan prikaz loma svjetla izgovara ideju privida. Ovo problematiziranje medija slike vodi nas ka ideji fraktala. Upozorava nas na iluziju poimanja stvarnosti. Umjetnik provocira oko koje mora samo dooblikovati predio slike kojeg je autor odlučio interpretirati geometrizirano. Jer, stvarnost je varljiva kako po doživljaju tako po interpretaciji. Naša osjetila su skromna bez obzira što se ljudski rod diči inteligencijom većom od pseće ili majmunske.
Umjetnikovo problematiziranje recentnog povijesnog trenutka svjedoče prisutne maske Vendeta (Anonymus-a). Svjedoci smo da su, uslijed globalizacije, granice sve zatvorenije. Da su unatoč bržim automobilima i avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto ljubavi, praštanja, emocija nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem demokracije prava sužuju. Ova izložba događa se u intervalu perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarsko – administrativni, socijalno neosjetljivi sistem divlja. Za to vrijeme fizičari / filozofi, kvantima, fraktalima, bozonom redefiniraju realnost. Oni mijenjaju percepciju i odbacuju uobičajene načine ponašanja. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
Analizirajući situacije, shvaćamo da se pred nama prostiru mali svijetovi nedodirljivih života. Iako na radovima iščitavamo društvene i socijalne komentare, umjetnik ostaje intimistički raspoložen. Izražen je određen stupanj empatije s naznačenim likovima. Pitamo se kada, gdje i kako se dogodilo, jer ovi radovi komentiraju iako ne definiraju stav. Oni ogovaraju. Oblikovano postaje scena za suočavanje. U ovom slučaju imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji se prepoznaje i promatrača koji tog pojedinca prepoznaje. Izloženi izbor za ovaj postav ili njegovi dijelovi postaju ideogrami. Radovi nas vode od koncepta viđenog / doživljenog do interpretacije koja priziva ideju mita. To je u duhu vremena: mitovi brzo nastaju i brzo bivaju zaboravljeni.
Ljudski likovi, samouvjereni i benevolentni, stanovnici su ovog postava. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva, Svi likovi nose karakteristike određenih osobnih stanja sa idejom prozaičnog ili nekog sofisticiranijeg rituala. Tu nalazimo ushićenje, umno propitivanje sigurnosti, razmišljanje, samouvjerenost. Činioci ovih aktivnosti nisu idealizirana bića već naši susjedi, prijatelji i poznanici, čak i rodbina samog umjetnika. Akteri, možda, nisu sasvim sretni, ali su uvjereni u svoju životnu ulogu. Ova samouvjerenost inicijator je umjetnikove reakcije: bilježenja karakterističnog trenutka. Eugen Varzić bilježi situacije koje su izgubile realnost. On je svjestan da do njih sada vodi novi put, put pogleda. To viđenje nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač u novu stvarnost može naseliti osobno: svoja sjećanja, svoje osjećaje, svoja stanja.
Eugen Borkovsky , III. 2014.

Pejzaž i konji – Marino Baldini

Konji kao povijesna konstanta predstavljaju klasičnu povijesno umjetničku temu koja iz pradavnih vremena prvih slikanja, crteža i skulpture, od razdoblja velikih civilizacija, znače prestižne radove kroz koje društva i najvažniji naručitelji nastoje prenijeti poruke koje se smatraju ključnim. Dumančićev rad u skulpturi prikazuje dostojanstvo konjskog pokreta vodeći računa o bitnim povijesnim znanjima, ali umješnošću zahvata nadilaze tematiku realizacijom koja nije samo uspješna sinteza.

Konji kao povijesna konstanta predstavljaju klasičnu povijesno umjetničku temu koja iz pradavnih vremena prvih slikanja, crteža i skulpture, od razdoblja velikih civilizacija, znače prestižne radove kroz koje društva i najvažniji naručitelji nastoje prenijeti poruke koje se smatraju ključnim. Dumančićev rad u skulpturi prikazuje dostojanstvo konjskog pokreta vodeći računa o bitnim povijesnim znanjima, ali umješnošću zahvata nadilaze tematiku realizacijom koja nije samo uspješna sinteza.

Zapravo nije čudno što umjetnik za svoju skulpturu među znalcima nailazi na mnogobrojna i bitna priznanja obzirom da sustavno uspijeva u gradnji prema širokoj kulturi pristupa, uključivanjem onoga što predstavlja razlog stvaranja figurativnog u suvremenom vremenu postkonceptualne prakse. Dovršenost njegovih radova razumijemo težnjom prema jedinstvenosti, ali također u grupama kada stvara serije koje pojedinačno i sustavno vizualno komuniciraju kao suvereni likovni sustav iznad citata ili djelomične opravdanosti prepoznatih paralela. Zbog svih iznesenih i nenapisanih razloga može se zaključiti kako skulptura konja kojima je autor Hrvoje Dumančić predstavlja nesvakidašnji prinos likovnoj umjetnosti kakav se samo rijetko sreće i danas, kad likovna scena ponajviše tijekom bogate povijesti, obiluje različitošću likovnih rješenja.

Krajolici Eugena Varzića najnoviji su umjetnikov prinos. Potječu iz radionice koja je posljednjih godina ponudila realizacije serija veoma uspješnih izložbi i javnih intervencija likovnih rješavanja zahtjevnih monumentalnih cjelina, posebno sakralnih spomenika. Umjetnik u svojem radu redovito uspijeva sadržajem graditi govor čiju vrijednost ne predstavlja samo prihvatljivi okvir cjelokupnog nizanja oblika i ritma. Što više, pojedinačnim urbanim i akcentima humaniziranog pejsaža, Eugen govori o krajobrazu snagom osobne vizije, nenametljivošću oslikavanja sadržaja kao prepoznatljive akvizicije kulturnog konteksta njegove umjetnosti.

Autorovo polje slike temeljito je ispunjeno mogućnošću produbljene zamjedbe kompozicije iz koje izviru neprestano novi elokventni sadržaji zaokružene cjelovitosti. Slojevitim pristup uvodi prepoznavanju i uživljavanju prema artističkom kao bogatstvu cjeline. Umjetnikov je dar vidljiv u posebno zahtjevnoj tehnici izvođenja tamnih tonaliteta koja osim slojevitosti i množine, uz prikriveno sadrži konstantu visoke razine stvaranja uobličene skladom neuobičajenih dimenzioniranja. Rafiniranost njegova likovnog govora opsegom gradi eleganciju kroz klasične likovne postupke oslikavanja majstorskom rukom. Invencija osobnog rukopisa i tehnička znanja usavršena kao plod sustavnih istraživanja proizišlih iz mnogobrojnih ciklusa, iskazuju plod kulturne prepoznatljivosti.

Od klasičnih slikarskih tema novovjekog, modernog i popartističkog, Eugen je krajolicima zašao u humanizirani pejzaž estetike simbola čiji se temelji nalaze u osobnoj etici, a sadržaji se nadograđuju dovršenošću i cjelovitošću impozantne naracije. Ikonografija Eugena Varzića dopušta nesvakidašnji način doživljaja pejsaža kao doslovan i duhovno produbljen tijek neprestanih novih otkrivanja koje dodatno ne treba zamišljati jer se same podastiru pažnji. Motivi oslikani do lazurnih premaza znalačkom rukom, predstavljaju program autora čije likovne poruke teže prividu daleko od svake banalnosti. Upravo iz navedenih razloga, pravi je događaj upoznavati novi slikarev prinos. Ovaj objrkt krajolika spada dimenzijama i sadržajno u značajne cjeline koje svojom kvalitetom zaslužuju mjesto u najboljim izložbenim prostorima.

Izložba koju priređuju Eugen Varzić i Hrvoje Dumančić predstavlja zanimljiv performans umjetnosti utonule u krajolik. U prostoru Barbana i Barbanštine, posebno za razdoblja održavanja Trke na prstenac, Varzićevi istarski krajolici i Dumančićeve skulpture konja imaju mogućnost da budu spoznate kao kontekst koji se društvenoj stvarnosti podastire u dobro biranom vremenskom terminu. Sofisticiranost njihovih radova također omogućava vrednovanje izvan prostora i vremena. Konstanta značenja uz umješnost oslikavanja i oblikovanja potječe iz sustavna istraživanja i poznavanja tematika koje krajobrazno grade ili plastički sintetiziraju.

Enfer en paradis – Branimir Pešut

Slikarstvo Eugena Varzića, moram priznati slijedi apolonijski ideal ideje savršenog svijeta. Pred svakim umjetnikom, pa i pred Varzićem nalazi se problem nastavljanja umjetničke sadašnjosti ili referiranja prema poznatoj i već ostvarenoj umjetnosti. Varzićevo slikarstvo otkriva taj fundament i otkriva strast nastavljanja antičkog projekta koji je dio europskog projekta, koji postoji već više od dvije tisuće godina. Antička ili kasnija renesansa stvarale su i stvaraju perspektivu koja je bila pokretačem strasti i sudbina mnogih slikara zbog nasljeđa koje je nezaobilazno.

U današnjem vremenu kada mnogi umjetnici prihvaćaju egzil i azil negacije i kada se neprestano govori o eshatologiji koja je naglašeno prisutna kroz neprestano zagovaranje, diskontinuitete i smrt oblika u suvremenoj umjetnosti, Varzićeva naglašena sklonost figuraciji i slikarskim postupcima ukazuje na svoje ishodište na uzore klasičnog slikarstva. Postmoderna u svojoj demokratičnosti i upadljivom izostavljanju glavne matice, jer kako kaže Budillard – sve istovrmeno može biti i retro i suvremeno – omogućila je vraćanje i klasičnim figurativnim obrasicma i to u vremenu koje se doživljava kao stoljeće apstrakcije ili kraja slikarstva pa i umjetnosti same.

Varzić kao slikar mlađe generacije zasigurno je manje sklon teorijskim spekulacijama i o tome što danas slikarstvo treba biti ili ne biti , a više je vođen umjetničkim erosom dakle emocijom – osobnom umjetničkom strašću. Njegov svijet čvršće je građe i omeđen je jasnim granicama. Tradicija za njega nije nešto što poziva na obračun već povod za novi nastavak za novo poglavlje. Interes za tijelo, portret, odavno je prestao je biti pravilom, a više je postao ekscesom ili bizarnoću u našoj suveremenoj umjetnosti. Varzićevo slikarstvo upravo od tjela i lika živi. likovni postupci koje primjenjuje, kombiniranje tehnika, neobični slikarski formati, dvojstvo slike-reljefa iskoraci su kojima se proširuje okvir medija u neobičnu sintezu novih značenja poznatih znakova i simbola.

Protagonisti njegovih radova mogu biti anonimna lica ili čak Picasso, pariški trgovi i parkovi, citati klasičnog slikarstva ili kakav fotografski predložak novinska fotografija naglašenog rastera, ali za temu svojih platana varzić uzima i njegov najintimniji obiteljski krug  tu su i njegova supruga i djeca.

Slikarstvo Eugena Varzića vedro je i optimistično neopterećeno patetičnom retorikom i sumornim porukama .Ovo je slikarstvo koje ne haje za trendovske i ine ideološke i zaoštrene napetosti koje poznaje umjetnost danas.