Author: Eugen

Veoma plodan autor kakav je Eugen Varzić u svojim uljima na drvu s prepoznatljivim vedutama kakarterističnih spomenika gradova koje pobliže znade, kompozicijom i planiranim postavljanjem likova, zalazi u osobito izražajnu metafiziku prostora i boje. Kad ne bi postojala serija velikih prekometarskih formata s prevladavajućom figurom, leonardeskinih, rafaelsknih i nazarenskih fokusiranja, moglo bi se već govoriti o definiranim i zaokruženim cijelinama, o opusu poodmaklom, a ne iz autorovih godina apsolviranja studija likovnih umjetnosti na Peddagoškom fakultetu u Rijeci.

Okolnost koja potvrđuje kako Eugen još istražuje, pozitivna je i radi njegova konstantna stvaranja, slijeda koji uz veliki broj djela za slikara njegove dobi, rezultira zasebnim serijama kompozicija čiji je umjetnički izričaj osobit u metafizici prostora i boja srednjih formata. Dok serije  skiza za veće dimenzionirane scenografije, pod zajedničkim izrazitim pop artovskim značajkama, kao i drugi radovi, u ovom predstvljanju neće biti izloženi, oni ipak svjedoče kako djelovanje našeg Eugena može još priuštiti neslućene izlete, radi razlike i bogatstva interesa u svojim uljima gdje se prepliću osim stripovskog, razna druga iskustva. Umjetniku je poznat kulturni ambijent slavonske ravnice. Njezina melankolija čitljiva je u prostornosti što fragmentirano priziva u sjećanje međuratne Padske škole i armosfere. U tom smislu naznačuje se metafizičnost i dubina izričaja tih njegovih djela kojima se predstavlja u Brodu. No, osim Slavonskog Broda i panonske prostornosti, likovi s naših slika mogu se također vezati uz bitan slavonski spomenik u umjetnikovu rodnom Đakovu. Posredno ili izravno, Seitzovi i radovi drugih sljedbenika njemačkih nazarenaca, pored caravaggiovskih ambijenata, a možda manje izravno visokorenesansni slikari, mogli bi pobuditi Varzićev interes izazvavši reakciju u prepoznatljivom istraživanju. U takvim cjelinama nadrealističkog nagnuća, tekstura i morfologija pastoznog namaza ili lazure izloženih radova svjedoči o brizi i osjećaju za detalj i fakturu.

Proces stvaranja čitljiv u djelima kojima se slikar predstavlja publici u svomgradu, sredini iz koje je krenuo na put što je veoma aktivno odlučio sljediti, samo je jedna epizoda, ali vrlo značajna.Ona spada u vrijeme njegova defiiranja vlastitih stvaralačkih htijenja, pored još svega traženja, studiranja, istraživanja, sve do trnutka kada će proces njegove ekspresije iz sadašnjih kontura postupno dobivati željenu dimenziju. To dakako ne umanjuje vrijednost ovdje izloženih djela, radova nastalihu procesu ključnom za svakog umjetnika.

U spomenutom učestalom nastojanju s razlogom očekujemo nova iznenađenja i izložbe.

Upoznavajuću Vas  sa radovima Eugena Varzića nije nam namjera ocjenjivati likovne vrijednosti i umjetničke dosege, negoskrenuti pažnju na talent, koji je nesumnjiv, ali još uvijek traži i istražuje svoj likovni izraz.

Različite tehnike, motivi i načini izražavanja ukazuju na široke interese, ali i mogućnosti.

Eugena Varzića potiče znatiželja. Izuzetan radni potencijalomogućio mu je stvaranje zapaženog opusa, no brojnost radova, vjerujemo, ne umanjuje njihovu vrijednost.

Izložba ne pretendira prikazati najbolje, niti presjek dostignuća, već pružiti uvid u njegove mogućnosti.Mladost, potreba za stvaranjem i otvorenost novim iskustvima i spoznajama, daju naslutiti da su pred nama rani radovi, uskoro poznatog umjetnika.

Došavši na studij u Rijeku, Eugen je u samom početku kazao i pokazao svoj osobni stav, želju, opredjeljenje, težnju ka određenom likovnom – vanlikovnom nazoru. A taj zor spada u obzorje obično zvano iracionalno, podsvjesno, nadrealno…a u obrascu likovnog izraza koji nalikuje naivnom.

Osjetljivo doba prvih godina studiranja ( primanja mnoštva inforacija ) dokaao je iskrenost i izvornostsvojih nagnuća.  Osobenjacima i svojeglavcima obično smeta formalni obrazovni program umjetničkih visokih škola. Neki program uopće ne usvoje, neki samo djelomično. Eugen, čini se, u pravoj mjeri uspjeva spajati svoju fiksaciju na vlastitost svjetonazora, formalni program slikarstva, te svijest, iskutvo o konačnici, rezultatu, a to je posebnost, osobitost nečeg složenog kao što je likovnost – likovni prostor – likovni jezik.

Unutar likovnog koristi dva globalno suprotna načina: jake tonske svijetlo – tamne kontraste i jake bojane ( komplementarne ) kontraste; snažna je vizualna dinamika. Suprotno, po organizaciji elemenata čista je statičnost, ravnoteža ostvarena simetrijom. A opet, po količini i vrsti likovnih elemenata ( ton, boja, crta, modelacija ) slike su složene i kompleksne.

Nadam se da Eugen neće prerano, poput većine likovnjaka, pasti u obrazac, uzorak iznenađenih, usvojenih načina slikarskog izraza. Puno je teže biti otvoren, tražiti znači otkrivati – postavljati sebi pitanja.

Marijan Pongrac

1994.