The End – Sonja Švec Španjol

Lica su poput knjiga. Životni vijek ispunjava lice, ta nemilosrdna plima života, i prije nego što se voda povuče, zabilježim sve u boji.

Nakon velebne izložbe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik na kojoj je Eugen Varzić predstavio bogati opus nastao u periodu od 2016. do 2021. godine, radovi na izložbi The End čine intimnu selekciju djela nastalih isključivo za vrijeme trajanja lockdowna. Pandemija COVID-19 globalno je promijenila dinamiku cijelog svijeta, a život kakav smo poznavali doslovce je stavljen na čekanje. No, unatoč brojnim negativnim posljedicama, lockdown nas je primorao da „zastanemo i pomirišimo cvijeće”. U jurnjavi za velikim ciljevima i željenim dostignućima često smo znali zaboraviti na ono najvažnije – kako živjeti. Lockdown nas je doslovce nagnao da prestanemo juriti glavom bez obzira i obavljati poslove po inerciji te nas potaknuo da sagledamo vlastiti život, obitelj i prijatelje te da sve ono što imamo, materijalno i nematerijalno, ne uzimamo zdravo za gotovo, već cijenimo svaki trenutak, posve svjesni činjenice kako u novonastalim okolnostima doslovce sve može nestati preko noći. U kontekstu plodnog i bogatog djelovanja Eugena Varzića, pandemija se negativno odrazila na umjetnikov rad kroz odgađanje niza planiranih domaćih i inozemnih projekata, ali je istovremeno otvorila mogućnost razrade vlastite slikarske priče. Naime, u posljednje dvije godine života u izmještenim okolnostima Eugen Varzić nije prestao sa svojim umjetničkim djelovanjem, već je promijenio pristup i predano nastavio s radom. Nove okolnosti koje je donijela svjetska pandemija formirale su novu viziju svijeta, nova pravila i nove načine komunikacije, interakcije, druženja i razmjene informacija, dojmova i mišljenja. Vrijeme lockdowna Eugen Varzić je iskoristio za svakodnevno slikanje, dok je nametnuta izolacija išla na ruku umjetniku, jer je samoća nužna za stvaranje, a sâm stvaralački proces uvelike je pomogao autoru u distanciranju od šuma krajnje kontradiktornih i negativnih vijesti te informacija kojima smo bili izloženi na dnevnoj bazi. I dok su nove tehnologije i društvene mreže omogućile maksimalnu virtualnu povezanost i umreženost, Eugen Varzić je nastavio stvarati i komunicirati primarno putem svojih djela. Dok je u ranoj fazi predstavljenog ciklusa odabirao i slikao nepoznate ljude koje bi pronašao putem društvenih mreža, u vrijeme pandemije, umjetnik se fokusirao na obitelj, prijatelje i poznanike koje bi pozvao u svoj atelje i fotografski zabilježio njihova lica koja bi potom, u daljnjem radu, postala ishodišna točka za nastanak novog djela. Promjena u pristupu i selekciji modela se itekako osjetila u konačnom radu. Slike s početka ciklusa predstavljaju bilješku često nepoznatih pojedinaca pri čemu je autor sâm utkivao značenja i sadržaj na temelju pruženih vizualnih, odnosno fizičkih smjernica, no odabirom članova obitelji te poznatih i bliskih osoba kroz druženje i interakciju u stvarnom, a ne virtualnom prostoru, otvorio se posve novi svijet u kojem umjetnik upija energiju, pamti izraženu mimiku lica i fotoaparatom bilježi željeni kadar te u rad utkiva osobnost, priču i sadržaj koji se realizirao prilikom druženja u ateljeu. Važno je istaknuti kako je zabilježeni kadar, tj. selekcija fotografija, tek ishodišna točka iz koje Eugen Varzić stvara djelo. Naime, autor bira lica koja mogu ispričati njegovu priču, ali izbjegavajući pritom doslovno tumačenje. Hrabri pojedinci tako postaju glavni akteri u eksperimentu pri čemu umjetnik modele stavlja u različite uloge, fotografira ih i kroz komunikaciju i gestikulaciju prima njihovu energiju i upoznaje osobnu priču. Vizualna polazišna točka se razvija i posta- je kompleksnija tijekom samog procesa izrade djela tako što Eugen Varzić u ispričanu priču utkiva vlastiti sadržaj oblikujući pritom jedinstveni kontekst i misao. U konačnici, autor, kako sâm ističe, slika život. Stara narodna poslovica kaže kako je „spoznaja sebe početak mudrosti”, a spoznati sebe te oblikovati pojam o sebi putem vlastitih misli i vjerovanja zahtijeva direktno okretanje k vlastitosti u cilju istraživanja sebe iznutra prema van. Jedan od rijetkih primjera autoportreta na ovoj izložbi je rad First days of madness koji svjedoči o procesu samospoznaje. Autoportret, koji se multiplicira dok glavni centralno pozicionirani lik s krunom na glavi prati niz drugih, manjih, nestajućih i nastajućih interpretacija s dijapazonom najrazličitijih izraza lica, progovara o nizu emocionalnih i duševnih stanja koje je pojedinac sposoban proći i proživjeti u izvanrednim okolnostima. Riječ je o najintimnijim spoznajama do kojih možemo dospjeti ponirući u dubine vlastitih misli, osjećaja i djelovanja, a prolazeći taj proces kroz komunikaciju sa samim sobom, ali i s modelima i njihovim osobnim pričama, Eugen Varzić doista slika život u njegovoj iskrenosti i ogoljenosti s ciljem izmještanja promatrača izvan vlastite komfor zone i navodeći ga na niz pitanja koja je i autor sâm sebi postavio, a odgovore je pronašao kroz proces stvaranja. Portreti su većinom frontalno pozicionirani s direktnim pogledom u promatrača. Čak i kada je glava blago uzdignuta ili u poluprofilu, kontakt očima je prisutan, a široka paleta izraženih mimika lica neverbalno komunicira s promatračem kroz utjelovljene emocije, stanja i razmišljanja. Autor najčešće odabire krupni kadar pri čemu u fokus stavlja ključni segment lica dok se preostali dio nastavlja u misaonom procesu promatrača. Portreti variraju od krajnje mirnog lica i usmjerenog fokusiranog pogleda (Yohanan Ha’Matbil, Merjema, Last Nights, Crossfade, Sleeples Angel, Star of the Sea, Rock and Roll) pa sve do vrlo često maksimalno potencirane mimike i gestikulacije modela (Davide, Sirens, Coming back to life, Heroin). Široki raspon interpretacija nastavlja se kroz akromatske i krajnje minimalističke prikaze (Bella Ciao, Christian, Missed) preko gotovo monokromatskih rješenja s pojedinim akcentom u drugoj boji (Last lights, Testa matta, Crossfade, Star of the Sea) pa sve do potpuno kolorističkih ekspresija (Merjema, Sirens, Heroin). Bogatstvo boja, oblika i različitih tekstura izraženih kroz odjeću, šminku i modne dodatke čini svojevrsnu likovnu i značenjsku nadopunu utjelovljenog karaktera i interpretirane priče. U usporedbi s ranijim portretima razvidno je bogatstvo prenaglašene šminke, nakita, tetovaža i ostalih elemenata koji obogaćuju priču, odmiču se od realnosti te grade vlastiti svijet mogućnosti i doživljaja zadirući u ono podsvjesno i potisnuto. I dok su nekada davno u povijesti službeni portreti označavali status, ugled i poziciju moći u društvu, portreti Eugena Varzića su slobodni, iskreni, eksperimentalni te prikazuju drugu stranu naše ličnosti – ne samo onu pristojnu i uglađenu, tj. svojevrsnu masku koju nosimo i s kojom nastupamo u javnosti, već i onu otkačenu, opuštenu, šašavu, smiješnu, ironičnu, razočaranu, tužnu, rezigniranu, ljutu, melankoličnu, zamišljenu, buntovnu, vrckavu, drsku i zaigranu stranu… tj. sva lica i sve slojeve osobnosti koji nas čine jedinstvenim. S jedne strane, radovi su svojevrsna nostalgija za prošlim vremenima koja pamtimo po upoznavanjima, druženjima i stjecanju novih iskustava prožetih osjećajem bezbrižnosti i slobode. Većina modela nosi auru izlaska iz mraka, tj. izlaska iz glasnih i zadimljenih prostora klubova kojih više nema u ovom „novom” svijetu. Elementi poput šminke, nakita i odjeće bunt su protiv velikog sociološkog problema nastalog u doba pandemije, a koji je ponajviše pogodio mlade zakinute za najljepše doba odrastanja uz glazbu, izlaske, prve simpatije i ljubavi. Kao model za interpretaciju emocija i bunta mladih Eugen Varzić najčešće uzima kćer kao simbol današnje mladeži koja odrasta zatvorena i lišena ljudskog dodira i socijalne interakcije. Kroz niz radova interpretiran je gnjev i ljutnja mladih te žudnja za životom koja je preko noći blokirana. I dok Last Lights likovno dočarava atmosferu posljednjih svjetla prije jutra reflektirajući se na licu osobe koja izlazi iz noći, monokromatski rad Crossfade ide i korak dalje te predstavlja psihološki trenutak prelaska iz čiste sreće i zadovoljstva u tugu, tj. transformaciju, do koje dolazi kada mladež uronjena u noć i njegove magične čari s jutrom i dolaskom svjetlosti napušta taj opijajući svijet. Iako se radovi referiraju na stanje preobraženog svijeta, oni istovremeno govore o ljudskosti, životu, mladosti, starosti, nadi, težnjama i mogućnostima. Valja istaknuti i rad Future koji, kao što sâm naziv govori, interpretira viziju budućnosti kako je vidi autor. Iz mraka izranja zelenkasto-plavičasto hladno osvjetljeno lice. Oči kao zrcalo duše zrcale našu budućnost. Ona je krvava, bremenita i ogoljena te kao takva razbija iluzije koje uporno nastojimo izgraditi te nas potiče na realno sagledavanje onoga što nas čeka.

Uz niz portreta i pokoji autoportret, valja se referirati i na stalno prisutne pejzaže u opusu Eugena Varzića. Pejzaž u autorovom djelovanju najčešće predstavlja svojevrsnu stanku, tj. misaonu pauzu u procesu završetka jednog i nastanka idućeg ciklusa radova. Noćni prizor krajolika osvjetljenog automobilskim svjetlima uz cestu, kao što i sâm naziv kaže, obilježava trenutak povratka kući, dok rad Life kroz krajnje prigušene, mračne crno-sive tonove uz tek povremeni priliv crvenkaste boje prikazuje pogled iznutra prema van. Kroz poluotvoreni prozor, ali i rešetke gledamo prirodu. Ona je tako blizu, a opet tako daleko. Priroda koju percipiramo kao povratak samima sebi u situaciji svjetske pandemije i konstantni poziv da „ostanemo doma” djeluje kao nedostižni san. Ono što intrigira kod ciklusa The End interpretiranog kroz temu portreta, osim likovnih karakteristika poput prepoznatljivog rukopisa i odražavanja duha vremena, jest način na koji umjetnik percipira samog sebe. „Ne pripadam baš nigdje. Barem se tako osjećam, a osjećaj je savršen. Nema ladice u koju ću biti utrpan…“ riječi su kojima Eugen Varzić definira sebe, ali i modele koje odabire za svoje slike. Oni su atipični, karakterni i međusobno posve različiti čime autor ističe bogatstvo i raznolikost ljudskosti. Kao što samopoimanje poput „mentalnog ogledala” odražava kako sami sebe vidimo, tako i Eugenovi portreti nisu samo puki skup fizičkih osobina. Oni odražavaju emotivna stanja, želje i potrebe, vrijednosti i uloge koje krijemo u sebi. Pojedinac je često razapet između realnosti, želja i očekivanja, odnosno onoga što on zaista jest, onoga što bi želio biti i onoga što drugi očekuju da bude. Svaki pojedini portret je jedna priča, jedna stranica intimnog dnevnika autora, a ona uvelike ovisi o unutarnjoj dinamici portretirane osobe – hoće li se prikazati u obličju u kojem nastupa prema okolnom svijetu ili će dopustiti promatraču uvid u vlastiti proces vrednovanja samog sebe. Radovi Eugena Varzića nisu umirujući, već iniciraju i potenciraju kretanje, angažman te razmjenu misli i dojmova. U njima se ne krije konačni odgovor, već poticaj za razvoj, kretanje i izmještanje iz sigurnog i poznatog te otisnuće u nepoznato. Jer svaki kraj je ujedno i novi početak.

Naziv izložbe The End ne označava doslovce kraj, već promjenu. Svaki proces, pa tako i ciklus radova, ima svoj razvojni tijek. The End je nastao u izvanrednim okolnostima te je iznjedrio i zabilježio jedinstvenost i specifičnost situacije u kojoj smo se našli kao pojedinci, ali i kao čovječanstvo. Svakako će biti zanimljivo ponovno promotriti, upiti i sagledati ovaj ciklus kako vrijeme bude odmicalo i kada ćemo moći s distancom upiti njegov sadržaj u koji smo trenutno i sami u potpunosti uronjeni.

Sonja Švec Španjol, mag.hist.art.

 

 

Sve su ti slike OK – dr.sc.Vinicije B.Lupis

MOJE LICE

»(…) Moje lice

duša vaših spržena pustinja

Neprestance raznošena duhom umornog sna (…).«

Karol Wojtyła, Pjesma o skrivenom Bogu

UVOD

Pišući ovaj tekst o slikaru Eugenu Varziću, iznimnoj likovnoj osobnosti hrvatske likovne scene, pristupio sam sa stajalištem kako ga treba promatrati kroz prizmu autonomne likovnosti, neoslonjene na ikakav likovni smjer, interesnu skupinu u likovnom životu Hrvatske.

On je osamljen i sebi svojstven. Slikar je koji poštuje tradiciju, u svojim lutanjima vođen je od klopki takozvane suvremenosti do naoko tradicionalnog slikarstva, ali posve suvremenoga i kritički usmjerenoga na svakidašnjicu, društveno osjetljiv na procese dezintegracije europske civilizacije, ponajviše razvalina mitteleuropäische kulture, na kojima smo svi odrasli. Varzić – likovni put kojega pratim godinama – umnogome autodiktat u traženju likovnog smjera, dovodio me je svojim stvaralaštvom do brojnih pitanja o tome kako tumačiti nečije umjetničko djelo, likovni poticaj, ma koliko se to banalnim činilo.

Slikarski put, odnosno kreativnost počesto je labirint uspomena, umjetnikova školovanja, osjetilnih i duhovnih reagiranja na prethodne životne situacije. Filozof Plotin (205.–270. p. Kr.), koji je djelovao u sutonu grčko-rimske civilizacije, drži kako je umjetnost lijepa jer sadržava iskru duhovnoga, a uvodi u nju i pojam oblika. Oblik je nešto što umjetnik podaruje neobrađenoj materiji. Zapravo, oblik je ono u čemu se sastoji taj element duhovnosti i duše. Prema tome, lijepo je nešto što je unutarnja stvar čovjeka, to je nešto što umjetnik podaruje neobrađenom objektu. Za onoga koji gleda umjetničko djelo to je lijepo jer se uspostavlja, kako Plotin kaže, usuglašenost s njegovom dušom. Ako je nešto stvoreno iz duše – a lice je zrcalo duše i tema ove izložbe – onaj koji promatra djelo to prepoznaje i uspostavlja suglasje s onostranim ja.

Umjetnost, prema Plotinu, oplemenjuje djela prirode. Umjetnik prirodi daje duhovni momenat i uobličuje ju u lijep oblik. Plotin isto tako određuje umjetnost: umjetničko djelo nije lijepo po svojom obliku, nego je lijepo po duši umjetnika. Umjetničko djelo nije lijepo zbog simetrije ili izgleda, jer je izgled nekog kipa ostvaren s pomoću materije, a materija ne može iz ružnoga i neoblikovanoga prijeći u lijepo i oblikovano sama po sebi, nego po umjetnikovoj duši koja već posjeduje tu ljepotu. Ova Plotinova teorija umnogome vrijedi i za Varzićev likovni opus, i upravo za ovaj najnoviji ciklus.

 Posebnost nekog umjetnika vrlo često razvidna je u njegovoj komunikaciji s promatračem, te sa samom porukom koju nosi njegovo djelo. Snažne osobnosti izrazitoga i snažnoga likovnog izraza nisu omiljene u svojoj sredini i često bivaju izolirane, te za njih vrijede stihovi pjesnika Konstantina Kavafisa (1863.–1932.), u pjesmi Che fece … il gran rifiuto: »(…) Tko zaniječe, ne kaje se. Još jednom / da budem pitan, opet bi Ne pravedno / rekao, makar će ga to Ne upropastiti.«

EUGEN VARZIĆ – UMJETNIK LIJEPOGA

Promišljajući Eugena Varzića u okvirima umjetnikâ izvan likovnih struja, trebamo se prisjetiti ambivalentnoga dubrovačkog slikara Milovana Stanića (1929.–1989.), a nadasve slikara i ilustratora Arsena Roje (1937.–2007.), koji je godinama živio i djelovao u New Yorku i Los Angelesu, kada se na američkoj umjetničkoj sceni, od sedamdesetih do devedesetih godina prošloga stoljeća, odvijaju burna zbivanja nastanka i brze smjene niza vodećih smjerova, poput pop arta, minimalizma, postslikarske apstrakcije, hiperrealizma, konceptualne umjetnosti, performansa, primjene fotografije, eksperimentalnog filma i videa u novim umjetničkim praksama, no on ostaje svoj i prepoznatljiv.

Arsen Roje stvara unutar vrlo moćnoga muzejsko-galerijskog, tržišnog i masmedijskog sustava koji grubo prevladava nad svakom, čak i najistaknutijom pojedinačnom umjetničkom pozicijom. Isto vrijedi i za Varzićevu likovnu svakidašnjicu, jer treba se (s)naći u takvim bespoštedno konkurentskim umjetničkim prilikama – za svakoga aktera u tom sustavu izazov je proboja, uspjeha, afirmacije i opstanka. Slikar Varzić trajno je u likovnom traganju, te stvara fresko cikluse, velike murale, javne mozaike, zatim štafelajno slikarstvo i skulpture; dakle, riječ je o umjetniku velikih potencijala. Poput ostalih »autsajdera« hrvatske likovne scene, on je dobro znao u što se upušta, prihvatio je nametnutu mu životnu borbu, nadasve svjestan da od nje ne može i ne smije biti nikakvog uzmicanja. Varzić nije osamljen, jer više je umjetnika u Hrvata koji su ostvarili svjetsku karijeru, no nikada nisu bili prepoznati u domovini.

Hrvatski studenti povijesti umjetnosti nikada neće učiti ni o Kristijanu Krekoviću (1901.–1985.), istaknutomu hrvatskom slikaru i arhitektu koji je veći dio života proveo u Peruu, školovao se u Beču i Parizu, a posljednji dio života bio je nastanjen u Palma de Mallorci, utemeljivši Museo Kreković. Slikar Kreković jedan je od zasigurno najvažnijih hrvatskih slikara koji su se bavili portretistikom. Likovni kritičari drže ga jednim od najvećih portretista XX. stoljeća. Portretirao je, među ostalim, Mahatmu Gandhija, s kojim je bio osobni prijatelj, britansku Kraljicu Majku, švedskoga kralja Gustava V., i mnoge druge. Neće učiti ni o slikarici svjetskog ugleda Justini Cici Tommaseo-Sursock (1923.–2015.). Ta je umjetnica jedinstvena na hrvatskoj likovnoj sceni i svojom se životnom sudbinom može prispodobiti jedino slikarici Idi Veroni s Prčanja.

Tijekom svojega umjetničkog puta Cici Tommaseo naslikala je portrete brojnih okrunjenih glava i uglednika – primjerice, članova obitelji Rockefeller i Farah Dibe. Slikarica je i portreta jedne od najslavnijih libanonskih pjevačica Nouhad Haddad, poznate kao Fairuz, a ispred njezina portreta u Beirutu francuski predsjednik Macron joj je 2020. uručio visoko francusko odličje za zasluge u kulturi. Ovi primjeri dvoje umjetnika, čiji je rad bio zaključan u intimi njihovih atelijera uza sav glamour svjetskoga jet seta, u hrvatskoj povijesti umjetnosti neće nikada biti vrjednovani poput »kanoniziranih umjetnika«, jer je ponajprije riječ o selektivnom tumačenju povijesti umjetnosti.

Selektivno vrjednovanje konstanta je ideološke podvojenosti društva, pa je sličan problem i s hrvatskom povijesti književnosti, koja nije uklopila zabranjene književnike ili hrvatske pjesnike iz inozemstva u školski program, ne stvarajući integralnu povijest umjetnosti i povijest književnosti hrvatskog naroda, nego samo slijedeći već uhodane totalitarističke primjere u državnim kulturnim strukturama. Tako uopće nećemo spominjati ime velikoga hrvatskog estetičara dominikanca Rajmunda Kuparea svjetskog ugleda, koji je svojim novumom uveo novu podjelu cjelokupne umjetnosti na umjetnost riječi, umjetnost crte i umjetnost pokreta. Na području estetike, odnosno teorije i kritike umjetnosti, objavio je jednu knjigu na latinskom, pet knjiga na španjolskom (od kojih je središnje djelo El valor del arte – axiologia estetica, Santiago de Chile, 1964.) i tri knjige na hrvatskom (Umjetnik i zagonetka života: ogledi, 1982.; Govor umjetnosti: ogledi iz estetike, 1987.; Čovjek i umjetnost – ogledi iz estetike, 1993.), te niz članaka. U ogledu Umjetnost kao posebna ljudska vrijednost po Tomi Akvinskome Rajmund Kupareo jasno je naznačio: »Umjetnost se bitno razlikuje od bogoslovlja, koje se po Tomi metaforama služi iz ‘potrebe i koristi’, dok se umjetnost njima služi radi postizanja ‘umjetničke ugode’.«[1] U toj postavci Rajmund Kupareo nazvao je »modernu teoriju o nezainteresiranosti umjetnosti«. Držao je da umjetnost i onda kada oslikava zlo izoštruje smisao za dobro i oplemenjuje čitatelja i gledatelja, a upravo »autsajderi« hrvatske likovne scene cijeloga svojeg života težili su umjetnosti s ciljem i svrhom sljavljenja životne radosti prema svijetu koji ih je okruživao.

U kanonu nove sekularističke hijerahije vrijednosti, od spomenutoga Rajmunda Kuparea nije bolje prošao ni dubrovački biskup i kulturolog Pavao Butorac – autor kapitalnoga kulturološkog djela Problem kulture iz 1966. godine.

Treba navesti jedan citat iz ove knjige, koji je amblematičan i za današnjicu: »(…) Moderni su ideološki i društveni pokreti označeni skrajnim radikalizmom i, što je još teže, ekskluzivizmom. Sve je to na svoj način upreglo, da čovjeka, u sukobu s osnovnim mislima kršćanstva, izmelje u stroj. Već je sama ta riječ ‘čovjek – stroj’ crimen protiv naravnog poretka, ali je magnum crimen, kad se provodi u život tako nesmiljeno, da se čovjek ne može suprotstaviti, a da ne ostane smrvljen. Samo vrlina i istina mogu da pokrijepe slobodu i da promaknu kulturu. Moderni su društveno-politički pokreti proglasili vrlinu za slabost, a istinu za obmanu … Ne bude li naš naraštaj živio od soka prošlosti, a budućnost od naših napora, od kulture će preostati samo blistava uspomena (…).«[2] Već je sama ta umjetnost građanskog nadahnuća bila, i jest, onaj zapostavljeni dio hrvatske povijesti umjetnosti, odnosno njezin stožerni dio tijekom stoljećâ. Šutnja, mučna šutnja i prijezir, te ponižavajući odnos nelustriranih u njihovu procesu da sustavno rade na tome da se veliki građanski intelektualci ušutkaju ili stjeraju u kut, vodeći vrlo smišljeno prema njihovu zaboravu. Slikar Varzić, usprkos marginalizaciji umjetnika hrvatskog branitelja koji je utkao svoje mladenaštvo u stvaranje boljeg društva, gradi svoj svijet.

Malcolm Gee u svojoj knjizi Dealers, Critics, and Collectors of Modern Painting: Aspects of the Parisian Art Market between 1910 and 1930, napisao je 1981. kako je tržište glavna arena gdje se vrjednuje neakademsko slikarstvo.[3] Europa je prolazila intenzivno razdoblje dehumanizacije, i to s obiju strana »željezne zavjese«. Isto tako, 1948. godine Barnett Newman napisao je: »(…) Impuls moderne umjetnosti bila je ta želja za uništavanjem ljepote, odbacujući, međutim, renesansne predodžbe o ljepoti, i bez odgovarajuće zamjene za uzvišenu poruku (…). Umjesto da katedrale napravimo od Krista, čovjeka ili ‘života’, mi ih stvaramo od sebe, od vlastitih osjećaja. Slika koju proizvodimo sama po sebi je očito otkriće, stvarno i konkretno, i može ju razumjeti svatko tko će ju gledati bez nostalgičnih naočala povijesti (…)«.[4] Zapravo, što je uopće modernost? Pojam modernost u povijest umjetnosti uveo je Baudelaire u svojem eseju Slikar suvremenog života, objavljenom u francuskim novinama Le Figaro, 1863. godine.[5]

Povijest umjetnosti ponajviše je utemeljena na likovnoj kritici uništavanja ljepote, te nam se često dogodi da od umjetnika građanske umjetnosti ne tražimo uklopljenost u mnoge druge vidove sakralnosti u svakidašnjem životu, a upravo takve teme veliki slikari transformirali su u novu kvalitetu.

 Iskreno, kao usporedbu trebamo spomenuti primjer dizajna Chapelle du Rosarie umjetnika Henrija Matissea (1869.–1954.) u mjestu Vence na francuskoj rivijeri. Ovaj sakralni prostor koji slovi kao jedan od poznatijih modernih sakralnih prostora, osvijetljen dizajniranim vitrajima velikoga francuskog umjetnika, nastao je u gotovo istom desetljeću u kojem Ivo Dulčić u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj stvara daleko kvalitetnija i čudesnija rješenja vitraja i fresaka u hrvatskim crkvama – sjetimo se samo crkve Gospe od Zdravlja u Splitu, odnosno revolucije u sakralnoj umjetnosti s druge strane »željezne zavjese«. Sve smo to izložili da bismo bolje razumjeli umjetnika Eugena Varzića.

On se ugledao, i ugleda se, na stare majstore, pokušavajući u muzejima Europe doći u izravan dodir s velikim majstorima i njihovim slikarskim tehnikama. U istraživačkom fokusu Varzićeva zanimanja za dosezanje likovne vrsnoće zasigurno posebno mjesto zauzimaju Rubens i Velázquez. Las Meninas, Velázquezovo remek-djelo, uvijek je pobuđivalo veliko zanimanje likovne kritike, tako da je Fritz Saxl napisao: »Zbunjeni smo jer osjećamo da je Velázquez odjednom ovu genere temu transformirao u reprezentativnu dvorsku sliku.«[6] Postizanje reprezentativnosti iz običnih motiva, običnih ljudi, te transformacija u novu kategoriju vrijednosti odlika je Varzićeva stila slikarstva.

Već smo naveli više povjesničara umjetnosti i njihove dijagnoze o konstanti uništavanja ljepote. Tako i Guy Sircello u eseju Nova teorija ljepote postavlja tezu, odnosno skreće pozornost čitatelja na stanje u 20. stoljeću: »Zapadna civilizacija dvadesetog stoljeća paradoksalna je, jer iako je stvorila ljepote u izobilju, nije obraćala ozbiljnu pozornost prema razumijevanju ljepote. Mnogi njezini umjetnici ili ignoriraju ljepotu ili ju odbacuju. Iako to nisu uspjeli posve postići – ljepota ne tako često biva uklonjena iz svakidašnjice.« Sircello je ustvrdio da se ljepota nekog predmta ne može sagledati samo u njegovom svojstvu. Ljepota se ne može svesti samo na fizička svojstva nego se mora promatrati u svojem prirodnom okruženju, nematerijalnoj supstanciji, odnosno, da se pri definiciji ljepote ona ne treba suziti samo na fizičku satavnicu.[7]

 Varzić je nasljednik starih vrijednosti i bez opterećenja stvara osobni svijet, kada od portreta neke osobe transformira svoju osobnu poruku u poruku upućenu promatraču svoje umjetnine.

EUGEN VARZIĆ – MOJE LICE

Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća, koje je oblikovano na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[8] Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno k naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u literalističkom duhu trompe-l’oeila, oslanjajući se na pragmatizam – američku filozofsku struju, konstanta je u američkoj umjetnosti tijekom cijeloga XX. stoljeća.[9] Ovdje nije riječ o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici.

U ovoj neizvjesnoj svakidašnjici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula, pitamo se postoje li ljudi koji su sposobni promijeniti se. S ciničnim osmijehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno »obraćenje« koje je iz temelja izazvalo mijenjanje duhovnih vrjednota i pisanje novih stranica povijesti. Umjetničko »obraćenje« posve je drukčije – to je obraćenje materijalne naravi, no razvojem duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje »obraćenje«, a novi likovni ciklus njegova je ispovijest. Slikar Varzić svojom snažnom težnjom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva, posve slijedi nauk sv. Ivana Damaščanskog (676.–749.): »(…) Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje.«[10] Umjetnici su u trajnoj borbi, u hrvanju s anđelima duha kako bi zadržali duh, znajući da se starozavjetni patrijarh Jakov u Knjizi Postanka hrvao s anđelom kako bi zadržao Boga uza se. Na kontinuum koji se stoljećima održao u povijesno-umjetničkom kontekstu, u XX. stoljeću javljaju se različite reakcije: pobuna protiv tradicije, eksperimentiranje s medijima, tehnikama, formama i sadržajima, radikalnost u svim vidovima stvaralaštva, u kojem novu ulogu dobivaju i umjetnik i njegovo djelo. Kršćani su, poput Jakova, u stalnoj borbi – hrvanju s anđelom ega.

Tin Ujević je u jednom svojem eseju o umjetnosti napisao: »Umjetnost je, ipak, opozicija redu bez duše, i opozicija bez reda (…).« Poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik, Varzić je ostvario zapaženi sakralni ciklus, no u svojem je slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i njime impulzivno upućuje kritiku društvu u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje je razlogom samom sebi, nego je vid slikarskog otpora društvu u krizi.

Na svojem likovnom putu Varzić je zasigurno nosio razne naplavine likovnog školovanja, težnji i traženja, a okvirno američki usmjerena struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjega likovnog ciklusa začetoga 2016. godine, čiji stupnjevit razvoj ide do ovdje predstavljenog ciklusa. Sve je započelo s portretom None, koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noire. No lik None – osobe s kojom je umjetnik imao poseban emotivan odnos, otvorio mu je posve nove svjetove i poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga, kao što je arkanđeo Rafael vodio malenoga Tobiju, k slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati kako je Nona postala umjetnina koja je hrvatsko suvremeno slikarstvo, u osobnosti Eugena Varzića, uvela u novi pothvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća – od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, do komunizma koji je ušao u Istru hrvatskom oslobodilačkom borbom za slobodu i ugušio sveopći katolički humanizam umorstvom blaženoga Miroslava Bulešića.

Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre – promatrala, oslonjena na perilicu na kojoj se nalazila obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost: taložine od grdoselskog natpisa, Istarskog razvoda, kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sjećanja »Svete Mudrosti«. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je, poput Granta Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – očima žene, čuvarice ognjišta i tradicije. Nije to umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svevremenske duhovnosti.

Ta slika ključ je za razumijevanje novoga likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod stasanja u likovnoj radionici Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnoga samostalnog nadograđivanja likovnih sposobnosti i promišljanja trenutka u kojem se živi i stvara. Poučen iskustvima Antonija Lópeza Garcije i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja suvremenom uljanom tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog područja pojedinca. Eloy Morales ponudio je suvremeni realizam, i transformaciju običnoga u neobično, na klasičan način, a ujedno suvremeni portret. Morales je prenio klasične slikarske zasade – arte figurativosa – na internacionalnu slikarsku zajednicu koja je pohađala njegove likovne radionice.[11] Varzić je profitirao u španjolskom okruženju shvativši ponajprije kako postoji jedan poseban svijet koji selektivna likovna kritika u Hrvatskoj ne poznaje, pa taj fenomen niti ne zna vrjednovati na vjerodostojan način.

Moramo podcrtati kako je sadašnja likovna i kritičarska scena nastala na uništavanju građanske Hrvatske i negiranju tradicije građanskog slikarstva. Upravo je za mnoge od njih figuralno slikarstvo određeni elitizam, katkad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[12] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izdvojena iz brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovine XX. stoljeća. Varzićev likovni put određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza sa suvremenom europskom likovnom avangardom, i to u krugovima najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Varzića kao antikomformista i perfekcionista moramo promatrati kao primjer izvrsnosti hrvatske likovne scene, odnosno antipoda velikoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana[13] i njegova poimanja suvremenog portreta, kroz transformaciju lica s rukama – zrcalom duše. Tsitoghdzyan generacijski pripada Varziću – obojica su imala svoj poseban likovni put i na drugim krajevima svijeta stvorila svoj likovni jezik suvremene figuralizacije, novog i životnog portreta u mistici umjetničkog stvaranja.

Pietro Annigoni (1910.–1988.), koji je 1947. oko svojega manifesta Moderno realističko slikarstvo okupio slikare Gregorija Sciltana, Carla Guarientija, Xaviera Buena i Giovannija Accija, ponudio je novi realizam, organski nastao na tradiciji renesansne likovnosti, kao antipod avangardi koja je rušila sve mostove tradicije i estetike. Kako je rekao povjesničar umjetnosti Bernard Berenson, Pietro Annigoni je slikar koji je razumljiv svima, jer je njegov likovni jezik jednostavan i jezikom čista srca otvoren svima.[14] Stoga je on slikar okrunjenih glava, umjetnik kojega su poštovali slikari, umjetnik koji se suprotstavljao tiraniji protuestetičara, izmišljenog elitizma umjetnosti za uzak krug odabranih – progresista, za kojega su stalno postavljali pitanja je li on verist, naturalist ili realist. On je, poput Varzića, bio samo slikar lijepoga, razumljivoga – slikar kod kojega se svi žele portretirati.

EUGEN VARZIĆ I NJEGOVA LICA

Eugen Varzić pripada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu novog realizma i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije Drugoga svjetskog rata, kako smo već istaknuli, i čiji je najpoznatiji predstavnik Jamie Wyeth. Obojica su imala i ratno iskustvo, jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu. Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu, više je nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet oko sebe te želi zabilježiti stvari koje ga zanimaju, jer je slikarstvo način bilježenja svijeta, ono je njegov svijet. Slikarstvo je, zapravo, njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua jasno je rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje – svaki dan treba vježbati, boriti se s prazninom platna. Za slikara Varzića također možemo reći da je slikar istine, poput teze koju je Romain Rolland iznio u svojem romanu o Michelangelu: »Znanost istine i umjetnost istine postojale su i postojat će uvijek!«[15]

Eugen Varzić, kao i Jamie Wyeth, trajno su u traženju novih likovnih tehnika, te okrenuti eksperimentu. Eugenov autoportret pripada u same vrhunce toga žanra u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti, a Jamie Wyeth je portretima Andyja Warhola iz 1976. i Johna F. Kennedyja iz 1967. portretistiku postavio na istaknuto mjesto američkog slikarstva, kao slikarski odgovor na društvena pitanja. Poput Pietra Annigonija, Varzić hijeratski i osamljenički oblikuje svijet lica, koja transformira u društveno angažirane poruke. Varzić je na svojem portretu iznimnom likovnom tehnikom prikazao zabrinutost za sutrašnjicu, te svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još neriješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončani. Slikarski su autoportreti od razdoblja renesanse, baroka, pa do naših dana, najzanimljiviji, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Yohanan Ha’Matabil – mladi hrvatski intelektualac, odnesen valovima nakaradnog društva u inozemstvo, satrven je svojim duševnim lomovima, ispitivanjima sebe, samoćom daljine. Pustinja daljine – nježno tkivo neshvaćena čovjeka, postaje jednom od ključnih slika završnog dijela ciklusa koji se rodio na dubokoj mudrosti None – te velike slike hrvatskoga suvremenog slikarstva. Krvave oči neprospavanih noći osuda su ovoj i sadašnjoj Hrvatskoj povlaštenih, nakaradne političke strukture i licemjerja ravnopravnosti. Andagrathia / Ndrangheta / ἀνδραγαθία – heroizam, njegove posljedice koje ostavljaju lomove duše, na umjetnikovu autoportretu naslikane na način ostavljanja ožiljaka, svojevrsna su reminiscencija, i to posve schiavoneskne snage, na portrete Eloya Moralesa.

Umjetnik svojim licem na autoportretima Aswir shakhsi’, Asshole, F20, War in my head, First days of madness, 45, angažirano promatra svijet. Autoportretom Trieste – pokriven kapuljačom – progovara o procesu traženja prvoga Grada, civilizacijskog susretišta, mjesta razmjene ideja, kulture i okrenutosti sebi, a ne samo mjesta gdje se kupuje svakidašnja hrana, jer je jeftinija od hrvatskih trgovina uhvaćenih u čelični zagrljaj stranog kapitala, koji siše snagu hrvatskog čovjeka. Aswir shakhsi’ (arapski: portret) prikazuje umjetnika zakrabuljenoga u crnu krinku, poput komandosa, spremnoga da se uhvati u koštac s nepravdama vremena. Portret 45 lirski je portret, unutrašnjeg spleena, konstatacija prolaznosti života. First days of madness možemo promatrati kao suvremenu reminiscenciju na Tizianovu kompoziciju Alegorija Vremena kojom upravlja Razboritost, gdje umjetnik naslikavši sebe kao kralja ludosti, isto kao i Tizian, razmišlja može li se bijegom od svakidašnjice postići ispunjenje pravde. Tko može biti kralj vremena?

                  Umjetnikova supruga Romana, njihova djeca i poznanici, stalni su modeli te bivaju transformirani u nove imaginarne svjetove – portrete: Christine, Winter, Night, my love, Night. Dva portreta Romane, kao Romane orans i Romane femme fatal, zasigurno tvore zanimljiv diptih u njegovu novom ciklusu. Romana – očiju uprtih u nebo, ruku sklopljenih u maniri suvremenoga armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se stvarnost majke i supruge ističe u gruboj realnosti – poput Varzićeve None, odraz je istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova popartovska impostacija nadogradnja je suvremene sakralnosti, nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja, koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda, fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svakog dana, od korumpiranoga državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svojega svijeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, svojim totalima portreta slikar Varzić postavio je nove kanone postmoderne ikonografije.

Bosna, Srbija, Hrvatska – svojevrstan triptih, u likovima triju pulskih studentica razmatra usude triju zemalja, njihove navade, strahove, povijesni balast i nesiguran zalog budućnosti. Triptih po prvi put aktivno propituje alegorije triju zemalja i sudbine iscrtane poput glasovitog portreta Sharbat Gule – afganistanske djevojke sa stranice časopisa National Geographic fotoreportera Stevea McCurryja iz 1984. godine. Razmazana šminka govori o samoći tih djevojaka u ranim jutarnjim satima, kada su se vratile s noćnog provoda. Što poslije noći? Dolazi novi dan, a vrijeme leti i donosi neizvjesnu budućnost. Isto tako, nježna i krhka Slavonija, pogleda izravno uprtoga u promatrača, propituje naše jadne političare, sluge slugu nevidljivih moćnika, što su učinili sa žitnicom Hrvatske, zašto je siromašna i napuštena – ta zemlja plemenita? Nova božica Flora – Merjema, ovjenčana cvijećem, razlivene šminke, u kompoziciji Sleepless Angel ili Last Night, nova je ljepota – otkrhnute nevinosti, dok se latice otvaraju u ranu zoru s prvim prosjajima sunca.

Kći Eva čest je motiv u Varzićevu slikarstvu, bilo da su to Crossfade, Davide, Rock and Roll, Sirens, Heroin, Eva, Comming back to life. Teme su to propitivanja suvremenog roditeljstva, svih zamki, opasnosti u kojima se nalazi suvremena obitelj. Isto tako, sin Ego na kompozicijama Dyslexia, Ego i Starcatcher, nosi poruku zagonetke suvremenog odgoja, strahova roditeljske skrbi i brige o dobrobiti djece. Portreti: Paris, Seagull (her name is Greta), Adam, Testamatta, YR, Future, R(p)ain, I woke up like this, Christian, Star of the Sea (najmat albahr), Missed, Death – frightening, liberating and inevitable, Professor, Closer, Summer kisses, winter tears, Morning sky i Vasputnik, tvore skupinu koja se rađala iz memorije umjetnika.

Ružnoća francuskog modela afričkog podrijetla ima svoju poruku – kao da je došao s neke od umjetnina španjolskih slikara koji su slikali svijet patuljaka, dvorskih luda. Fizionomijom nas podsjeća na glavu kornjače, jer se ovdje umjetnik, poput manirističkog slikara Giuseppea Arcimbolda, poigrava s asocijacijama iz prirode. Kompozicija Alice, samo svojim neuobičajenim izgledom, potvrđuje to umjetnikovo zanimanje za modele, za kojima su posezali kako Velázquez tako i Caravaggio. Zanimljivi u svojoj posebnosti, nude nam se modeli ljudi sa svojim životnim pričama. Portreti nastaju strpljivim radom osvajanja bjeline prostora, brojnim skicama, među kojima Skyll Khárybdis – studija oka, potvrđuje Varzića virtuozom crteža.

Svi modeli podsjećaju na neki događaj, trenutak umjetnikova života. No majka – Room ima svoju duboku lirsku snagu, jer su na njoj vidljivi emocije i unutrašnje bȉlo majčinstva, iskazano u sfumatu jutarnjeg svjetla. Kompozicija Mother (signing), te Doused, na izvjestan način odskaču, ali nose poetiku sumraka, koja isijava i iz kompozicije Bella Ciao – mlade djevojke u prepoznatljivoj S-liniji gotičkih Madona. Kiss i 100 zasigurno su teme na tragu baroknih tema krilatice Sic transit gloria mundi. Prolaznost Emocija, odsjaj iz očiju Varzićevih portreta – lica naše svakidašnjice, situacija u kojima smo se svi nalazili, govore o duboko humanom slikaru velikoga slikarskog naboja, koji nas vodi k istini ljepote svakodnevlja. Iznimno je važno potvrditi činjenicu o visokoj tehničkoj spretnosti našega umjetnika, koja dominira na svim portretima, a jedan od njih pretočio je u veliki mural u Vukovaru, s porukom mira i tolerancije u ovom svijetu nemira.

Serija portreta vlastite obitelji, poznanikâ, sugerira trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativan suodnos. Američki slikar Jamie Wyeth, slikajući svojega oca Andrewa, istim je putem prolazio šezdesetih godina XX. stoljeća. Slikarstvo je zapravo Varzićev dnevnik, stalna borba s bjelinom platna i traženje novih izazova. Time je on otvorio novo poglavlje hrvatskoga suvremenog slikarstva u posve odvojenom smjeru. On ga je, samostalnim razvojem koji je nosio u sebi, odveo u američke likovne tijekove, te je okružen prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

KRAJOLICI

 Na ovoj izložbi izloženi su krajolici koji tvore posebnu cjelinu u umjetnikovu stvaralaštvu. Navedimo, ponajprije, Varzićeva dva krajolika: Odlazak u grad (Going to a town) i Običan dan (Ordinary day), rađena u maniri američkih precizionista, oslonjenih na kubistički realizam. Istoj skupini pripadaju i krajolici Casisa, Šibenska, Life, Morning has broken (the silence of night). Taj američki likovni smjer bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici toga smjera su Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[16] Poput pop-art umjetnika, precizionisti su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća, kao metafore moralnog integriteta, slikali skromne objekte, ulice … Linija realne skromnosti, poniznosti i likovne iskrenosti konstanta je Varzićeva slikarstva. U likovnim temama iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu američkog slikarstva Andrewa Wyetha koji je, u osamljenosti i izoliranosti, iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[17]

Andrew Wyeth, slikar koji je živio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[18] po svojem istraživačkom nervu blizak je slikaru Varziću. Tako su i Forest sword, Kaotičan dan, a na slici mir, Babina Greda, Slika za Romanu/prvi suton i Contia, slike statične atmosfere i unutrašnje poetike kakve nalazimo u brojnih američkih likovnih škola, poput škole Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih krajolika.[19] Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejsaža, ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu.[20] Od istarskog krajolika Contia do slavonskoga Babina Greda razvidni su melankolija, zagasiti tonovi, neko traženje mira. Tmasti, zagasiti krajolici karakteristični su kako za Andrewa Wyetha tako i za Pietra Annigonija. Eugen Varzić oslanja se na tradiciju američkog slikarstva pa tako u likovnoj dinastiji Wyeth možemo pronaći misao vodilju s pomoću koje on izgrađuje svoju likovnost. Ovdje je ponajprije riječ o Andrewovu sinu Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posmrtnim portretom Johna F. Kennedyja (1967.), nastalim temeljitim izučavanjem pokojnoga američkog predsjednika.[21]

Ovim likovnim ciklusom lica i snenih pejsaža Eugen Varzić zaokružio je razdoblje od pet godina, katkad politički proskribiranoga naziva »petoljetka«, no broj pet uistinu je oznaka širenja i dinamičnosti razvoja velikoga likovnog talenta – širokoga slavonskog duha, napojenoga i oslonjenoga na tradiciju novog figuralizma hispano-američke likovne tradicije.

dr.sc.Vinicije B.Lupis


[1] Zdravko GAVRAN, Ljepota kao prosjaj vrijednosti i umnosti, u: Rajmund KUPAREO, Um i umjetnost: eseji, Zagreb, 2007., i pretiskano u: Rajmund KUPAREO, Prebivao je među nama. Tri suvremena prikaza o jednom davnom događaju, Zagreb, 2019., 179–181.

[2] Pavao BUTORAC, Problem kulture, Dubrovnik, 1966., 7–8.

[3] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism: Art between the Wars, Hong Kong, 1994., 3.

[4] Ann Eden GIBSON, Abstract Expressionism; Other Politics, Yale, 1997., 9.

[5] Briony FER, Introduction, u: Francis FRASCINA, Nigel BLAKE, Briony FER, Tamar GARB, Charles HARRISON, Modernity and Modernism. French Painting in the Nineteenth Century, edicija  Modern Art Practices and Debates, tiskano u Italiji, 1993., 9.

[6] Jonathan BROWN, Images and Ideas in Seventeenth-Century Spanish Painting, Princenton, 1978., 87.

[7] Guy SIRCELLO, New Theory of Beauty, Princeton, 1975., 3.

[8] Jules David PROWN, American Painting: From Its Beginnings to the Armory Show, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1987., 7–9.

[9] Barbara ROSE, American Painting. The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Ženeva, 1986., 7.

[10] Contra imaginum calumniatores, I., 16, izd. Kotter, 89–90.

[11] Santiago SÁNCHEZ ECHEBERRÍA, Ciclos, procesos y consciencia, u: Eloy Morales Dibujos y pinturas 1996–2011, Madrid, 2011., 3.

[12] Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven & London, 1993., 1.

[13] Rebecca KILLMAN, Tigran Tsitoghdzyan: Reflections in the Age of Technology, u: Visual Language Magazine, 3 (7), New York, 2014.

[14] Bernard BERENSON, Annigoni, Pagliai Polistampa, Firenca, 2000., 1.

[15] Romain ROLLAND, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.

[16] Barbara ROSE, nav. dj., 34.

[17] Barbara ROSE, nav. dj., 48–49.

[18] E. P. RICHARDSON, Painting in America: From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1967., 420.

[19] Jules David PROWN, Nancy K. ANDERSON, William CRONON, Brian W. DIPPIE, Martha A. SANDWEISS, Susan PRENDERGAST SCHOELWER, Howard R. LAMAR, Discovered Lands, Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992., 190–192.

[20] Betsy JAMES WYETH, Wyeth at Kuerners, Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976.

[21] James H. DUFF, An American Vision: Three Generations of Wyeth Art, Little Brown & Company, Boston, 1987., 57.

Likovna radionica

Voditelj – Eugen Varzić

Likovna radionica

Pionirska 1, Poreč

Trajanje 9 mjeseci, 3 sata tjedno ( 3×60 min )

Početak listopad 2022


Rad u atelieru.

1.grupa – HOBBY – 9 do 12 sati – utorak

Opušteno druženje kroz slikarske vježbe u tehnici akrila ili razrade vlastitog likovnog izraza, po likovnim predošcima.Druženje kao imperativ, po sistemu opuštenog jutra uz slikanje.

Mjesečna cijena za sve varijante je 600kn – 79.63€ na mjesec, a mjesto u radionici osigurava slanjem emaila i uplatom akontacije.

Upit pošaljite OVDJE


2.grupa – SLIKARSKA – 18 do 21 sat

Za polaznike sa stečenim predznanjem iz crtanja i slikanja.

Obrađuju se slikarske vježbe u tehnici akrila, kroz monokromno slikanje, tonsko slikanje, koloristički pristup, te razrade vlastitog likovnog izraza, po likovnim predošcima.

Učenje i stjecanje znanja i vještina kao imperativ.

Mjesečna cijena za sve varijante je 600kn – 79.63€ na mjesec, a mjesto u radionici osigurava slanjem emaila i uplatom akontacije.

Upit pošaljite OVDJE


NOVA GRUPA – osnove crtanja i slikanja – 18 do 21 sat – utorak

U sezoni 2022/2023 krećemo početnim programom!

Likovna radionica obrađuje crtež kao osnovu likovnog izražavanja, te korištenje raznih crtaćih tehnika, od olovke, ugljena, tuša… Crtanje se izvodi predlošku, a obrađivat će se motivi mrtve prirode, prostornog predočavanja, crtanje glave i figure, uz obvezno crtanje kroki crteža, studij šake.

Obrađuju se slikarske vježbe, i to u tehnici akrila, kroz monokromno slikanje, tonsko slikanje, koloristički pristup, te upoznavanje s osnovama slikarske tehnologije. Također bavit ćemo se i tehnikom akvarela.

Uz vođenje i mentorstvo u likovnoj radionici polaznicima će biti izloženo teorijsko korištenja likovnog jezika i osnove slikarske tehnologije, te kratka izlaganja iz povijesti umjetnosti.

Mjesečna cijena za sve varijante je 600kn – 79.63€ na mjesec, a mjesto u radionici osigurava slanjem emaila i uplatom akontacije.

Upit pošaljite OVDJE


ONLINE LIKOVNA RADIONICA
Sezona 2022/2023 – pokretanje online likovne radionice ovisi o epidemiološkoj situaciji i prvenstveno interesu.

Nakon prijave i potvrde sudjelovanja uplatom, šalju se pisane upute (opis vježbe),  predložak po kojem se izvodi vježba i link s video sadržajem odnosno likovnom vježbom.  Nakon odrađenog zadatka, emailom šaljete rezultat na korekciju i daljnje upute. Link je dostupan sedam dana.

Mjesečna cijena za sve varijante je 600kn – 79.63€ na mjesec, a mjesto u radionici osigurava slanjem emaila i uplatom akontacije.

Upit pošaljite OVDJE


MALA GRUPA – slikanje – ulje

Jednom mjesečno

četvrtak, petak i subota

10 – 14 sati

16 -19 sati

Poduka u podučavanju slikarskih tehnika uljem na platnu, papiru i drvu. Fokus je na portretnom slikarstvu i pejzažu, u duhu realizma i hiperrealizma. Vježbe se izvode s profesionalnim slikarskim priborom, koji Vam je na raspolaganju u atelieru i nije potrebno ništa dodatno donositi niti kupovati. Radionica uključuje i vježbe iz slikarske tehnologije.
Jezici na kojima izvodimo likovne radionice su engleski, talijanski i njemački.
Cijena naprednog tečaja je 3,.013,8kn – 400 €

Upit pošaljite OVDJE


Napominjem da će se radionice održavati uz sve aktualne epidemiološke mjere. U ateljeu je osigurano 90% materijala za izvođenje slikarskih vježbi.

Hvala Vam na vremenu i nadam se susretu!

Upit pošaljite OVDJE

 

Likovna radionica na društvenim mrežama

https://www.facebook.com/likovna.radionica.porec/

https://www.instagram.com/likovna_radionica/?hl=en

Tečaj za 1 €: 7,53450 kn

 

Ludus – Sonja Švec Španjol

Postoje različite vrste ljubavi i strasti. One su najčešće usmjerene prema drugim živim bićima. No, emocionalno se možemo vezati i uz predmete i mjesta koji nas asociraju na određene ljude ili događaje, dok je strast često nit vodilja u radu, hobiju ili pozivu kojem smo posvetili svoj život. Ljubav može biti romantična, uzvišena ili opsesivna, no postoji i zabavna vrsta ljubavi – ludus. Takvu ljubav poimamo kao igru. Ona je oslobođena očekivanja i dodatnih opterećenja, te se u njoj istinski uživa. Duh ludusa pronalazimo i u novim radovima Eugena Varzića.

Slikarstvo kao način života. Život u kojem je slikanje kao disanje. Život u kojem se odgovor na vanjska i unutarnja, pozitivna i negativna iskustva stvarnosti uvijek pronalazi u slici. Eugen Varzić živi svoje slikarstvo. Ono je obilježeno kontinuiranim istraživanjem, eksperimentiranjem i razvojem. Nerv koji uvijek propituje, te tjera i gura umjetnika prema naprijed rezultirao je novim radovima objedinjenim pod nazivom Ludus. Ime karakterizira osjećaj prisutan prilikom stvaranja – trenutka unutar kojeg je slikarstvo Eugena Varzića doseglo stupanj kada slikanje postaje užitak, a igra proces u vremenu. Tematsko područje i dalje ostaje isto – svijet figuracije s motivima ljudskog lika u formi portreta ili autoportreta, no pristup u obradi motiva i sadržaja se značajno mijenja. Svaka slika postaje slika-koncept, te svojom snagom može stajati samostalno u prostoru, neovisno od drugih djela nastalih u istom periodu. Svaka slika je istovremeno traganje, propitkivanje i zauzimanje stava. Poučen iskustvima Antonia Lópeza Garcie i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog polja pojedinca. Ranija “poetika tišine” prisutna u urbanim vedutama i šumama poput “Forest Swords” u novim radovima zamijenjena je glasnim unutarnjim krikom. Uz perfekciju tehnike, u prvi plan izbija ekspresija lišena cenzure i suzdržavanja. Kao što su u ludusu važniji osjećaji koje pojedinac posjeduje od osobe koja potiče te osjećaje, tako je kod novih radova portret samo polazište za vlastitu interpretaciju, odnosno temelj za razradu i formiranje posve novog djela. Slika postaje područje slobode gdje je i dalje prisutna fizička sličnost s modelom, no dolazi do značajne transformacije u psihološkoj interpretaciji. Stapanje vizualno prepoznatljive vanjštine i posve nove utisnute nutrine stvara novi identitet čime započinje život slike. Transformacija postaje okidač za cijeli dijapazon reakcija i emocija – od oduševljenja do vidljive uznemirenosti.

Portreti bliskih i poznatih osoba poput djela “Winter” i “Slavonia” s naglašenim toplim inkarnatom dodatno su istaknuti uhvaćenom svjetlošću koja oblikuje detalje dajući završni karakter licu lišenom tenzija i uznemirenosti. Raniji portreti postupno ustupaju mjesto gotovo akromatskim portretima “I woke up like this” i “Mirror” gdje tonska gradacija definira osobe koje asociraju na likove iz starih filmova, tj. one intrigantne ličnosti s pričom koju tek treba otkriti. U konačnici nastaju krajnje ekspresivni portreti skriveni iza maski, vrišteći iznutra u težnji da nam ispričaju priču jednog naroda, ideje, emocije ili ljubavi. Ključnu ulogu u transformaciji izraza imaju tzv. prijelazne slike koje nastaju između ciklusa. Riječ je o urbanim vedutama ili motivima šume koje terapeutski asistiraju u nepoznatom području traženja i stvaranja novog. Postoji nešto intrigantno i pomalo zastrašujuće u tim prijelaznim radovima, posebice u slici “Contia” i “Babina Greda”. Dok ogoljuju dušu autora one istovremeno omogućuju direktnu spoznaju kroz ranjivo i procesualno. Igra je dovela do oslobađanja boja, motiva i simbolike u radovima nijemog krika, utapanja i portreta zatvorenih očiju, pa sve do motiva ruku koje jednako snažno pričaju priču i prenose poruku. Nazivi radova podjednako su važni kao i sama djela. Oni dolaze iz realnog života i prenose poruke koje daje sam model. Nikada nisu doslovni, već pričaju priču ili objedinjuju utisnuti sadržaj. Mogu biti prva ili konačna informacija o radu. Često neočekivani, provokativni ili simbolični, nazivi su ponekad i brutalni, no uvijek ostavljaju tračak nade.

Novi radovi svojevrsna su dijagnoza naše stvarnosti. Eugen Varzić pažljivim promatranjem, velikom prodornošću i bogatom imaginacijom bilježi stanje čovjeka i vremena. Prvi rad koji je nastao kao slika-koncept je “Andragathia”. Kako sam umjetnik ističe slika prikazuje lice Europe danas. Počevši od grčkih i rimskih ideala na kojima počiva kultura, filozofija i umjetnost Zapadnog svijeta, preko devastacija, pa sve do moralnih prodaja i degradacije ljudskog bića kada smo svi postali roba za zamjenu ili što bolju prodaju sažeto je u licu kojim dominira prodoran pogled s izmjenjujućim emocijama strasti, gnjeva, hladnoće i otriježnjenosti proživljenim. Portret direktno, fokusirano i trezveno komunicira s promatračem pritom u potpunosti negirajući izbrazdano i okrvavljeno lice s kojeg kaplje pulsirajuća krv. Bijela maska pojačava dojam hladnoće, te dodatno ističe ogoljeni pogled. Oči zrcale našu prošlost, a potencijalno i našu budućnost kao pojedinca, zajednice, nacije ili u konačnici cjelokupnog čovječanstva. Nijemi krik prisutan je u još jednom zamaskiranom autoportretu pod nazivom “Asshole”. Lice utjelovljuje psihološku evokaciju svih osjećaja i duševnih stanja jednog naroda. To je bol i razočaranje ljudi koji odlaze, ali i snažna kritika sustava, društva i politike koja polako, ali sigurno vodi do samouništenja vlastite države. Nije riječ o drami koja se raspršila na sve strane, već o ekspresiji koncentriranoj u duši pojedinca koji nosi breme cijelog naroda. Osjećaj svjesnosti situacije i nemogućnosti mijenjanja realnosti na bolje mučnija je od bilo kakvog fizičkog maltretiranja. Za vrijeme fizičkog nanošenja ozljeda pojedinac se može mentalno isključiti, ali kada stanje izjeda čovjeka iznutra, psihička bol veća je od bilo kakve fizičke boli. To stanje potvrđuje nevjerojatno snažan izraz lica zamaskiranog u hrvatski nacionalni simbol.

Prikazan u krupnom planu, kao i dva ranija autoportreta, rad “Night, my love” portret je slikareve supruge, no umjesto nijemog krika dolazi do koncentracije sadržaja unutar uma ženskog lika. Zatvaranjem očiju prekida se komunikacija s promatračem i dolazi do stanja kontemplacije unutar same duše, dok blago uzdignuta glava, niz sitnih, ali jasno vidljivih detalja iscrtanih po licu, snažno osjenčani kapci, te boja trule višnje na usnama i kosa u duginim bojama jasno izražavaju pritajeni bunt. Iskrenost koja prožima svako djelo Eugena Varzića u vizualno i emocionalno snažnim kritikama društva ne podržava očajavanje, već poziva na djelovanje, a svako djelovanje počinje s idejom, promišljanjem ili reakcijom. U suprotnome, indiferentnost je najočitija potvrda izgubljene bitke.

Ostajući u području figuracije i realističnih prikaza Eugen Varzić ponovno otkriva ono što nikada nismo znali ili nismo imali hrabrosti uočiti. U bilježenju vidljive i psihološke stvarnosti bitan je proces koji oslobađa i potiče na nove načine izražavanja. Nerv koji ne da mira i stalno tjera dalje poduprt istinom i novostečenom slobodom, te sigurnošću u izričaju otvara cijeli dijapazon novih mogućnosti. U procesu eksperimentiranja nastao je i rad “Mother” u kojem dominira intenzivno plava boja usmjeravajući pažnju promatrača na gestu koja je spontanim kretnjama dlanova i prstiju formirala znakovni izraz po kojem je rad i nazvan. Slika “Sunday” nagovijestila je zrelost i početak novog poglavlja. Lik starice izvire iz mraka dok tamna pozadina dodatno ističe prikaz ljudskosti. Meka sijeda kosa, lice obasjano suncem, ruka oslonjena na stol i zamišljen pogled u stranu. Svaki detalj na licu, tijelu i odjeći starice dio je slagalice proživljenog života. Riječi Paola Segnerija kako je lice prijestolje na kojem stoluje duša i očituje svima svoje dostojanstvo kao da su pisane za Eugenov prikaz none. Namreškana koža otkriva godine, a lice ispisano životom priča priču koja postaje dio kolektivne memorije. Nit poveznica svih recentnih radova je slojevitost prikaza kao odraz kompleksnosti čovjeka. Slojevitost i ekspresivnost utječu na promatrača, te se emocije i reakcije izmjenjuju ovisno o iskustvu i doživljaju pojedinca.

U trenutku u kojem je tehničko savladano, a um zreo i oslobođen barijera, započinje igra koja ustupa mjesto ekspresiji tj. ogoljivanju duše u svim njezinim aspektima. I to bez suzdržavanja, kalkuliranja i ustručavanja. Radovi Eugena Varzića sadrže i dobro i loše, lijepo i ružno, sreću i tugu, pohvalu i kritiku, te nadu i beznađe. Umjetnik interpretira svijet iskreno, intuitivno i slobodno. Kontinuiranim radom i razvojem nastoji potaknuti emociju ili reakciju koja ima učinak na pojedinca, zajednicu, svijet. U svojoj namjeri dolazi do samih granica brutalnosti, rušeći povremeno i moralne barijere. Uzdrmati čovjeka tj. potaknuti i najmanji titraj duše daje smisao cjelokupnom djelovanju.

Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.

Prizivanje – Martinela Dragičević

To scratch beneath the surface of the everyday and simple. Doing what you love, loving what you create. Almost ritualistic. For an artist, it is both the beginning and the end. To always pose new riddles of appearance and reality… Agreement with reality in the understanding of art in ancient times was synonymous with truth. One of the most influential concepts of ancient Greek aesthetics, mimesis, denoting the imitative and representational relationship of art to reality, was either understood as an illusion or as a sensory given. For Plato, all art was the shadow of a “shadow”, a senseless copying of something that already exists. Aristotle brought art closer to creation and discovery. Cognitively, the artist does not copy, he interprets with his state of mind. It is precisely one such state of mind that is meditatively focused on aesthetics that acts on the first, that maps emotions, experiences and dreams.

Dealing with a new approach to an old topic, Eugen Varzić creates his own reality with a completely fresh body of (self) portraits. A portrait (French portrait, from Latin protrahere – to bring to light, to disclose and from Old French pourtraire – to draw) as one of the oldest artistic motifs, is not just a transfer of physical characteristics, but also a note of an individual’s identity. In the manner of the American precisionists, Varzić experienced a qualitative upswing with a series of portraits often labeled as hyperrealism. Searching for his own development path, taking tradition as a starting point and advantage, he followed the work of foreign authors such as S. Velasco, A. Garcia Lopez and J. Butler. The rationality of form and shape, the legality of technique, in the intuitive need to create, Varzić perfected in Madrid at the seminar of Eloy Morales. The latest cycle of paintings expresses the artist’s need to establish new emotional levels with people from his immediate vicinity. A turning point in the author’s creativity occurred with the creation of a paradigmatic portrait called Nedjelja, a portrait of his wife Romana’s grandmother. The recent art cycle gets its significant beginning here – a trivial scene is deeply emotionally and connotatively elevated. Life, all the changes and constants of a time are written on the face of a nonna. Deposits that life carries. It is a work that exists, among other affirmed works of young artists, within the new realism on the domestic art scene. There are no limits, reality is multidimensional, constantly changing and completely fragmentary. Varzić’s portraiture is not aimed at satisfying the formal artistic nature of the work, his painting is a visual sensation that seeks curious views. By mirroring his own personality in the self-portrait 45, Eugen Varzić reflects on the loss of the center, personal or collective, on the refraction of reality that is no longer illusory only on the canvas. Self-awareness is not fractal as much as a reflection of one’s own character.

The facial expression is the main focus of a series of works in which each individual “I” is blamed like daylight, and the question of the identity and status of the individual remains unknown. Naturalistically painted faces are visual extensions of the close, family or friendly relationship between artist and model. The author’s fascination with the painting is not a set of allusive physiognomies in close-up, personalities line up before us, roles line up. The understanding and interdependence of self and the Other in these works is the trigger of stories, states and beliefs. A gallery of differences and similarities at the same time. Completely artistically honest, portraits are records of life. Records of faces that remember everything. Committed and energetic, the artist’s brush manipulates flatness, provokes illusion. With photography as a template, Varzić completely dematerializes the painting canvas. With tonal modeling, he emphasizes incarnate (the color of the human skin), playing with an unrestrained structural line in the representation of hair and different materials. With veristic precision, Varzić provokes a sensory provocation that takes place on the stage of the painter’s canvas. The narrative is hidden, dependent on the observer. About the one who is more than an observer. Which gets involved face to face, eye to eye.

There are no unique truths in art. Seeing the world is conditioned by our (lack of) knowledge, and imitating reality is only one symbolic form of representation. The madness of hyperproduction of images leads to the question of the aesthetics not only of the digital space but also of the aesthetics of contemporary art in general. Despite the fact that contemporary art is mostly oriented towards conceptual works, some authors are returning to the traditional understanding of art as a skill, they are returning to figurative art, paying homage to the old masters of past centuries. Varzić’s painting is not a representation of a new media image, his intention is to create a new, unique given. The constant of the creation process is the true constant of his life. Art is cause and effect. In those moments, thoughts and ideas are directed in a special way, they are directed to the uncertain sweetness of always new challenges.

Martinela Dragicevic

Summoning – dr.sc.Vinicije B.Lupis

Slikar Eugen Varzić posebna je osobenost hrvatske likovne scene,  jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački put usmjerio  u drugačijem pravcu. Radi se o izgrađivanju likovnosti suvremenog hrvatskog slikara, na baštini  kurentnih likovnih stremljena američkog slikarstva XX. stoljeća.  Američko slikarstvo oblikovalo se na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[1]  Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno ka naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu literalstičkog duha  trompe-l’oeila, nasljanjajući se na američku filozofsku struju – pragmatizma, stalna je konstanta tijekom cijelog XX. stoljeća u američkog umjetnosti.[2] Ovdje se ne radi o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukciji stvarnosti, već o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svojoj svakodnevnici.

Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su prikazani na velikoj izložbi Encounters New  Art From Old, održane  2000. godine u The National Gallery u Londonu.[3] Prije svega njegov opus jest dijalog suvremenog slikarstva i ugledanje na tradiciju velikih majstora. Odbacivanja mita kako je moderna umjetnost posve odcjepljena od tradicije, odnosno kako likovna baštine se ne odražava u suvremenosti, Varziću je bila više nego jasna.  Pa zar Rubens nije kopirao Leonardovu Bitku kod Anghiaria i Caravggiovo Polaganje u grob ili rani Manet Titiana, Tintoretta, Velázqueza i Delacroixa. On ne poseže za klasičnim uzorima  poput Malcoma Moreleya Alfreda Leslia, Luciana Freuda, Richarda Hamiltona, Davida Hockneya ili Paule Rego. Njegova empatija za stare majstore je drugačija – oni nisu medij stvaranja suvremene inačice stare kompozicije, on  u njima prije svega gleda velike uzore, visoke produhovljenosti. On nije Encounters, on je sljedbenik spiritualne esencije umjetničkog pregnuća, koji otvoreno pokazuje na potrebu likovne izgradnje umjetnika na tradiciji velikih majstora i podizanja likovne tehnike kako bi se omogućila što veća likovna sloboda. Likovna sloboda postoji samo onda kada umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom procesu umjetničkog stvaranja.

U  ovoj neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula pitamo se da li postoje ljudi koji su u stanju da se promjene. Ciničkim osmjehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno «obraćenje» koje je proizvelo stubokom mjenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih stranica povijesti. Umjetničko „obraćenje“, je nešto posve drugačije obraćenje materijalne naravi, ali  razvojem  duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“, a novi likovni ciklus je njegova ispovijest. Slikar Varzić koji je svojim snažnim porivom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva posvema poštuje nauk sv. Ivana Damaščanskog (676 – 749.):“ (…)Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga!  (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje”.[4] Tin Ujević je u jednom svom eseju o umjetnosti napisao: „Umjetnost je, ipak opozicija redu bez duše, i opozicije bez reda (…)“.

Varzić poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik je ostvario zapeženi sakralni ciklus, ali je u svom slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i impulzivno svojim slikarstvom  upućuje kritiku društva u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje samo sebi razlogom, nego vid slikarskog  otpora društva u krizi. Nije poput ranije spomenutog Alfreda Leslia koji svojim Caravaggesknim realizmom  monumentalnog genere slikarstva  oslikava američko „demokratsko“ iskustvo, bliži je slikarstvu Chucka Closa i dramatiziranih predimenzioniranih portreta.[5]

Svakako, Varzić je u svom likovnom putu nosio razne naplavine likovnog obrazovanja, stremljenja i traženja i okvirno američki usmjerna struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjeg likovnog ciklusa začetog  2016. godine. Sve je započelo s portretom None (Nedjelja), koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noir.  No, lik None – osobe s kojom je umjetnik imao posebni emotivan odnos otvorio mu je posve nove svjetove i  poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga poput arkanđela Rafaela malenog Tobiju ka slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati, kako je Varzićeva Nona (Nedjelja) postala umjetnina koja je uvela hrvatsko suvremeno slikarstvo u novi poduhvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost  žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća, od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, komunizma koji je ušao u Istru kroz hrvatsku oslobodilačku borbu za slobodu i ugušivši sveopći katolički humanizam kroz umorstvo blaženog Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre promatrala, naslonjena na perilicu na kojoj se nalazi obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost; taložine od  grdosleskog natpisa,  Razvoda istarskog,  kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sječanja  „Svete  Mudrosti“. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je poput Grant Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – kroz oči žene, čuvarice ognjišta i tradicije. To nije umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svremenske duhovnosti.

Ova slika je ključ za razmjevanje novog likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod likovnog stasanja kroz likovnu radionicu Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnim samostalnim nadograđivanjem likovnih sposobnosti i promišljanjem trenutka u kojem se živi i stvara.  Za mnoge je figuralno slikarstvo određeni elitizam, ponekad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[6] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izolirana od brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovice XX. stoljeća. Varzićev likovni put  određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza s suvremnom europskom likovnom avangardom i to u krugovima  najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Prije svega, Varzićeva dva pejzaža:  Odlazak  grad  i  Običan dan, rađeni su u maniri američkih precizionista, naslonjenih na kubistički realizam. Ovaj američki likovni pravac  bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici su ovog likovnog pravca: Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[7]Poput pop art – umjetnika, precisionisti  su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća slikali skromne objekte, ulice, kao metafore moralnog integriteta. Linija realne skromosti, poniznosti i likovne iskrenosti trajna je konstanta Varzićeva slikarstva. Kroz likovne teme iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu armeričkog slikarstva Andrew Wyetha, koji je iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, u osamljenosti i izloiranosti, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[8] Slikar Andrew Wyeth, slikar koji je bio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[9] blizak je po svojem istraživačkom nervu slikaru Varziću.  Isto tako: Šumski mačevi ,Običan dan, Contia, Babina Greda, Slika za Romanu/Materada, slike su statične atmosfere i unutrašnje poetike koje nalazimo kod brojnih američkih likovnih škola, poput pripadnika Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih pejzaža.[10] Američko pejzažno slikarstvo u svojoj lirici samoće Ferdinada Lungrena  ili Georgia O’Keeffea podsvjesno je usvojeno u Varzićevoj tišini slike.[11] Smirujuća tišina, bez jeke, uvodi nas u jedan drugačiji svijet bez zbunjujućih osjetila, kolorita.Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejzaža.[12]

Eugen Varzić naslonjen je na tradiciju američkog slikarstva i kroz  američku likovnu dinastiju Wyeth možemo pronaći misao vodilju kroz koju svoju likovnost izgrađuje Varzić. Prije radi se tu o Andrewu sinu  Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posthumnim portetom Johana F. Kennedya (1967.), nastalim procesom temeljitim izučavanjem J.F.K.[13]

Valja ponoviti, kako Eugen Varzić spada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu  novog realizma  i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije II. svjetskog rata, kako smo već istaknuli čiji je najznačajiniji predstavnik Jamie Wyeth. Oboje su imale i ratno iskustvo. Jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu.  Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu je više nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet uokolo sebe, te želi zabilježiti stvari koje ga interisiraju, jer je za njega  slikarstvo način bilježenje svijeta –  to je njegov svijet. Slikarstvo je njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua je jasno rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje. Umjetnik po njemu treba svaki dan se  vježbati, boriti se s prazninom platna. Isto tako za slikara Varzića možemo reći da je slikar istine, poput teze koje je iznio Romain Rolland u svom romanu o Michelangelu. „Znanost istine i umjetnost istine, postojala je uvijek i postojati će uvijek!“.[14]

Isto tako Eugen Varzić kao i Jamie Wyeth trajno je u traženju novih likovnih tehnika, te okrenut eksperimentu. Eugenov autoportet 45 spada u same vrhunce tog žanra u suvremnog hrvatskoj likovnoj umjetnosti.  Poput Jamiea Wyetha koji u portretu Andya Worhola iz 1976. I Johna F. Kennedya iz 1967. postavio američko slikarstvo na istaknuto mjesto portetistike kao slikarskog odgovora na društvena pitanja, Varzić je iznimnom likovnom tehnikom u svom portretu prikazao zabrinutost za sutrašnjicu. On svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još nerješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončane. Slikarski autoportreti od razdoblja renesanse, baroka do naših dana su najzanimljivi, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Umjetnikova supruga Romana, uz njegovu djecu i poznanike stalni su modeli i bivaju transformirani u nove imaginarne svijetove. Zasigurno,  dva portreta  Romane kao Romane orans (Prizivanje) i  Romane  femme fatal  (Zima) tvore zaanimljiv diptih u njegovom novom ciklusu. Romana očiju uprtih u nebo, sklopljenih ruku u maniri suvremenog armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se ističe realnost majke i supruge u surovoj realnosti, poput svoje none je odraz istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova pop-artovska impostacija je nadogradnja suvremene sakralnosti nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svaki dan, od korumpiranog državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svoga svjeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, slikar Varzić je postavio nove kanone postomderne ikonografije svojim totalima  portreta.

Serija portreta (Joel, Ljeto, Vatra, Blizanci, Lisboa) svoje obitelji, poznanika, sugeriraju trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativni suodnos. Isto tako američki slikar Jamie Wyeth prolazio je isti proces šezdesetih godina XX. stoljeća slikajući svoga oca Andrewa. Za Varzića slikarstvo je njegov dnevnik, stalna borba s bjelilom platna i traženje novih izazova, koji su otvorili jedno novo poglavlje hrvatskog suvremenog slikarstva, u svojem posve odvojenom tijeku koje ga je odvelo u američke likovne tijekove samostalnim razvojem koje je nosio u sebi, te okruženim prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

Umjetnički čin uvijek je akt velikodušnosti, tako je i Varzićev svijet jedan hortus conclusus iskrenog poimanja umjetnosti kao mjesta čuvanja likovnih vrijednosti na suvremen način u duhu suvremenog lirskog figuralnog realizma. Jednom u budućnosti bilo bi zanimljivo vidjeti zajedničku izložbu portreta: Tigrana Tsitoghdzyana, Eloya Moralesa i Eugena Varzića. Ovo pitanje za budućnost jest i okvir u kojem slikar Eugen Varzić stvara, platformu istraživanju poetike ljudskog lika, kao vječne enigmne, trajnog izazova koje bilježi sa lica obitelji, poznaninka i svojih junaka – „Junaka našeg doba“ kako je posao ruski književnik  M. J. Lermontov.

Vinicije B.Lupis

[1] Jules David Prown, American Painting From Its Beginnings to the the Armory Show, Skira/Rizzoli, Geneva, 1987, 7 – 9.

[2] Barbara Rose, American Painting The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.

[3] Richard Morphet, Katalog izložbe: Encounters New Art From Old, London, 2000., 1 – 336.

[4] Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90

[5] Barbara Rose, o.c., 136 – 138.

[6] Briony Fer, David Batchelor, Paul Wood, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven&London,  1993, 1.

[7] Barbara Rose, o.c., 34.

[8] Barbara Rose, o.c., 48 – 49.

[9] E.P. Richardson, Painting in America From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1965, 420.

[10] Skupina autora (Jules David Prown, Nancy K. Anderson, William Cronon, Brian W. Dippie, Martha A. Sandweiss, Susan Prendergast Schoelwe, Howard R. Lamar), Discovered Lands Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992, 190 – 192.

[11] Joan Carpenter Troccoli, Painters and the American West, Yale University Press, Singaopre, 2003.187 – 188.

[12][12] Betsy James Wyeth, Wyeth at Kuerners,  Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976, 1- 324.

[13]J.  Duff,  An American Vision: Three Generations of Wyeth Art. Boston, 1987, : Little Brown & Company,  57.

[14] Romain Rolland, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.