Eugen Varzić, slikar koji živi i slika u Poreču, svojim likovnim opusom iznova nas iznenađuje energijom i lakoćom stvaranja imaginarnog svijeta, u kojemu se miješaju san i java. U svojem posljednjem ciklusu, kojega uvjetno možemo nazvati »Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)«, ispovjednim tonom niže poznate likove svijeta koji ga okružuje: od djetinjstva, mladosti, obitelji, pa sve do ikona suvremenog života.
Biti Josipom – tumačem Varzićevih snova – nije lagana zadaća, u labirintu potisnutog imaginarija pronaći ključeve otkrivanja jednog svijeta, onkraj jave i u predvorju snova. On je na sebi svojstven način stvorio odsanjani svijet i ljepotu koja je poziv i da se okusi život i da se sanja budućnost. Upravo taj višestruki umjetnikov put vodi nas prema mjestu gdje čuđenje postaje udivljenje i neizreciva radost. Slikar čini rekapitulaciju svojega jednogodišnjeg ciklusa. Kameni natpis s Prčanja u Boki kotorskoj, koji na hrvatskom jeziku glasi: »Navikli smo podnositi teške i bolne događaje«, najbolje parafrazira tematiku umjetnikove javne ispovijesti.

Sveti Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima slikovito piše o prisutnosti odsutnoga u pamćenju: »(…) Spominjem naime kamen, spominjem sunce i kad same stvari nisu prisutne mojim osjetilima; ali u mome su pamćenju sigurno slike njihove. (…) Spominjem pamćenje i prepoznajem što spominjem. A gdje prepoznajem ako ne u samome pamćenju? (…)« Umjetnik Varzić novim likovnim ciklusom silazi u Podzemlje svoje duše, koje je, poput svetog Augustina, povijest njegova života, lutanja, druženja i prijateljstava.

Sveti Ivan od Križa, veliki mističar novovjekovlja, pjevao je: »Živim, al’ ne u sebi: / Živjeti tvoj život smijem / I mrem s boli što ne mrijem, (…)« Španjolski je mističar u Tamnoj noći u Pjesmi duše uronio u ljudsku dubinu: »(…) Stojim bez misli slijeda / I k ljubljenom bijelo lice sklonih: / I dušom sav se predah / Usred lijera onih, / Ne pamteć kud mi bludeć um zaroni.« Tamna noć Varzićeva stvaralaštva označuje put koji umjetnikova duša mora prijeći da postigne sjedinjenje u Ljubavi, i s Ljubavi, poslije katarze umjetnikova stvaranja, gdje iz sebe izbacuje balast potisnutog, uspinjući se, poput Jakova, ljestvama duha.

San, lagan poput onoga u ivanjskoj noći, ili težak i tmast iz zimskih olovnih dubina, otvara raznorodnu galeriju likova. Pred nama poput kolopleta s monokromatskih pozadina umjetnikovim kistom izranjaju icone vere – pravi prikazi. Ropstvo švicarskog kredita i oslobođenje od tog jarma predočeno je likom muškarca koji maše švicarskom zastavom pred gorom dužničkog tereta. Kupačica svojim ručnikom zaogrće gubitak slobode dolaska do mora, rasprodanoga novim gospodarima života i smrti. Posrijedi je, zapravo, stvarni lik Ruskinje. Nosorog, kojega je crtao i slikar Dürer, označava snagu – obuzdavanje strasti. U ovom ciklusu slikar je ostvario cijelu menažeriju životinjskih prikaza, od morskog psa – koji nikada ne spava – do jelenâ, ptica, medvjedâ i kornjačâ. Tu je i ruski vojnik bez hlača, kao ikona slabog vojnika u sustavu beznađa otuđenja.

Da, otuđenost, hladnoća ljudskog kontakta prikazana je u liku djevojke pod nazivom Transfer 14. Posebnom rafiniranošću, na temelju vještog kombiniranja zamišljenih elemenata, usklađene su palete i kubističke forme, koje su u njegovu likovnom jeziku oznaka – u prenesenom značenju – sigurnosti. Slikarski jezik suvremene duhovnosti biva jasan i određen, noseći u sebi duboke kršćanske korijene, ljubav za brata čovjeka, ali i sve breme kultivirane senzibilnosti za otuđenje današnjice. Karusel (diptih), gdje se krugovi zatvaraju, priča je o ponavljanju, tuzi izgubljenosti, dok je u likovima Gospodara mačaka, Branka Mrkušića i Voja autor dubokim jezikom progovorio o novom urbanom nadrealizmu simbolističkih karakteristika. Metafizički nalik Giorgiu de Chiricu, nadahnut mističnim i fantastičnim nadrealizmom, Varzić stvara poseban imaginarij, atmosferu tuge, prolaznosti, ali i prepoznatljivu empatiju široke slavonske duše. Fantom slobode – Vojo, Ticijana i Homo volans – stvarni su svojim značenjem u umjetnikovu svijetu.

Umjetnikova je obitelj poput hridi, na kojoj portret Romane svojom lirskom notom odaje ljubav i sigurnost. Ona je za slikara uvijek u središtu njegova Svemira, slikana toplim tonovima, poput nove Eve. Novi svijet predstavljen je u liku sina Ega, a Majka čije srce gori, naslikana klasičnom katoličkom ikonografijom, iskaz je uronjenosti u dubinu vlastitih korijena i potvrda kako slikar Varzić nije dijelom nove struje, sada uvriježenoga naziva – novi hrvatski realizam – on je mističar. Mistično srce ljubavi potire sve nedaće i zlo u košmaru relativiziranja moralnih vrijednosti sadašnjice, u kojemu umjetnik stvara.

Varzić je slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. On je samo sebi prispodobiv, a ta mističnost i fantazmagorija možda su najuočljivije na slici pod nazivom Eufrazije (bratoubojica). Biskup Eufrazije bio je i prije slikarevim kiparskim pregnućem, no slikar ovdje sumornom paletom oslikava grizodušje donatora impresivne starokršćanske bazilike – simbola grada Poreča. Cijela mračna priča ovdje je svedena na simboličan likovni prikaz čovjeka razdrtoga unutrašnjim nemirima, duše koja je sagorjela u grijehu – toliko prepoznatljivih na licima suvremenih tajkuna, jer je Varzićevo slikarstvo ujedno i kritika društva. Slikar je to rijetko prepoznate snage na suvremenoj hrvatskoj sceni, sposoban javno progovoriti o obiteljskim tabuima slikajući svojega Dida u ženskoj haljini. Simbol sigurnosti – crkva sv. Petra, naslikana kubističkim formama, vidljiva je u daljini ispred švicarskoga gardista, leđima okrenutoga gledateljima. Pogleda uprta u smjeru bazilike, on postavlja pitanje poput dechiricovskih nijemih metafizičkih likova: Kamo ide Crkva? Iz davnih procesija grada Poreča u svojim sjenama izranja lik rimskog biskupa zamišljenoga na sadašnjosti ljudskog bitka s natpisom PAX. Mračnom slikom propituje se institucija Crkve, njezina ispravna uloga ili duhovna ispraznost.

Eugen Varzić oštar je kritičar društva, koji kroz lik starice (suprugine none) s pentagramom upućuje na ostarjelu Europu, nemoćnu svladati konkurenciju ostalih kontinenata. Likom muškarca s konjskom glavom obračunava se s trojanskim konjem neiskrenih druženja. Krist rasloženog lica paradigmatski je znak gubljenja veze s Logosom, svevladateljem ljudskih duša u dehumaniziranom i obezboženom društvu u kojemu živimo, pa time slikar nastavlja svoja ispitivanja iz ranijega likovnog ciklusa, u kojemu Krist razapet u kozmičkom prostranstvu biva oplakivan krvavim anđeoskim suzama. Ikonoklazam novovjekovlja, zatiranja Pantokratora reklamnim jumbo-plakatima, svagdašnjica je našega materijalističkog svijeta. Ta slika najbolji je odgovor na odsutnost blizine Njegova obraza izbrisanoga otuđenjem duše.

Umjetnost je zrcalo duše, u njoj se odražava skriveni svijet onostranosti. Homo ludens, koji se skriva u svima nama, i uspone i padove ovdje slika orđinale sa svojim mačkama, košmarima i patnjama, koje ljudi u svojoj svakodnevici ne prepoznaju.

Suvremeni čovjek otuđeni je čovjek bez empatije prema »bratu čovjeku«, kojeg je u kršćanskoj obnovi osvijestio Poverello iz Assisija prije osam stoljeća. Svi su jednaki na Varzićevim slikama, poput makabrističkog svijeta sutona ljudskih duša. Naplavine obiteljskih zaključanih tajni, kako smo prije naveli, otkrivaju se u šokačkom portretu muškarca u suknji, kao i u skupnome obiteljskom portretu. Razgrađivanjem segmenata portreta prizmatičnim formama, on kao da razlaže likove u nove forme stranog svijeta, sa svevladajućom tehnikom i jezikom slike u kojoj nutrina biva potisnuta pred vladavinom vizualnih medija.

Novi likovni ciklus, Varzićeve confessiones, upućuje na bitnu činjenicu da je pred nama, ponovimo, slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. Njegovo slikarstvo, utemeljeno na kršćanskim korijenima i školovano na riječkoj Akademiji, inspiraciju u svojoj podsvijesti gradi na klasičnoj umjetnosti i baštini velikana talijanskoga XX. stoljeća, nasljedujući slikarstvo Giorgia de Chirica i Carla Carràa.

Melankolija koju osjećamo u novome slikarevu ciklusu rezultat je kritike društva, ispitivanja tradicijskih vrijednosti, samoga sebe i traženja čvrstog oslonca. Mistični i fantastični nadrealizam Varzićeva slikarstva poseban je u svojoj iskrenosti, nepoznat na suvremenoj hrvatskoj sceni, a rezultat je umjetnikova intenzivnog kontakta s brojnim umjetnicima iz susjednih zemalja, ne robujući pritom nacionalnim okvirima.

»Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)« likovni je ciklus koji će svojim mističnim nadrealizmom zasigurno ostaviti trag na hrvatskome novom valu figuralnog slikarstva. Politička angažiranost, socijalna svijest, kritika društva izrečene su nadrealističkim likovnim jezikom, u ruhu naoko realističnoga slikarstva, ali obavijenoga fantastikom mistike.

Izvornost potvrđena životnim iskustvom i iskrenim pristupom svojem pozivu, umjetnika Varzića transformirala je u orbitu uglednih figuralnih slikara šireg okruženja Istre, u kojoj živi i stvara u sigurnoj obiteljskoj luci, noseći u svojoj nutrini valove Panonskog mora.

U novom ciklusu slika Eugena Varzića prepoznatljiva je nota angažiranosti, ali u isto vrijeme i odmak od svakodnevnoga, koji se očituje u filozofskom promišljanju svijeta koji ga okružuje. Svojim darom, očitovanim u lakoći stvaranja figuralnog svijeta umjetnik Varzić otvorio je prozor u novi svijet ljudske duše.
Veliki pjesnik i telog Armenske apostolske crkve sv. Grgur iz Nareka veli: “Nije riječ o njegovim darovima nego o Darovatelju za kojim uvijek čeznem. Ne težim slavi, nego Proslavljenome kojega želim zagrliti. Nije odmor ono što tražim, nego lice Onoga koji dariva odmor koji moleći ištem.” Poput armenskoga duhovnika, Varzić je preorao tvrdu zemlju svoga srca, kako bi mogao prihvatiti Riječ, odnosno spoznaju svijeta koji nas okružuje, koji nastoji raspršiti zablude i tamu, kako bi odvojio svoje srce od tame materijalnog svijeta i njegovih zabluda našeg okruženja.

Papa Ivan XXIII. je kazao: “Nikad ne bismo smjeli zanemariti štovanje anđela koji se nalaze uza svakog od nas.” Papa je znao istaći: “Moj dobri anđeo nadahnuo mi je ovo i ovo. Često s njim razgovaram.” Papa Pavao VI. naučavao je kako anđeli i blaženi sudjeluju u upravi svijeta. Stoga se trebamo nadati kako će anđeli sletjeti u veselju na nova platna umjetnika Varzića, poput nebeske arke. Lahor ćemo osjetiti i čuti šum krila. Umjesto anđela, umjetnik Varzić prorokuje kako nas očekuju konjanici apokalipse koji nadiru s drugog diptiha pred izgubljenim čovjekom.

U Psalmu petom stoji:”Čuj, Gospodine, riječi moje/ jecaj moj osluhni!/Osvrni se naglas mog priznavanja,/ o Kralju moj i Bože moj,/ jer tebe vruće zazivam!.” Umjetnik, sam položen na tlu zaborava, kraj dugovječne ceste slonova uz obrazinu tigra, razmišlja o nacionalnom simbolu – stijegu s djetetom – plodom zemaljske ljubavi. Uz konjanike, animalistički Varzićev svijet uključio je i pse dalmatince, nekada ratničke pse koji su hrvatske plemiće pratili u borbama s Turcima, sve do Mohača. Psi – jedine životinje koje su mogli ući u crkvu, prijatelje sv. Roka – čudotvornog lječnika u razdoblju kuge i sv. Dominika koji je bakljom duha zapalio cijeli svijet. Istarska napaćena zemlja u uskočkim ratovima prepuna je crkava sv. Roka, profilaktičkog sveca. Varzić u svojem likovnom izričaju nosi i potku istarske baštine – pse na slikama prikazuje čuvarima Dobra. Slikarstvo Varzićeva novog ciklusa nosi i suvremenu ikonografiju kodova, košmar otuđenja, hladnoću u kojoj Pavlova Ljubav izražena u pohvali Ljubavi u poslanici Korinćanima nestaje poput snijega na vrhuncima planina. Ljubav, ljubav, jedina je koja nas može spasiti. Pogaženi simboli nacije – trobojnica na slikama progovara o surovoj stvarnosti rasprodane domovine.

Možda će samo imaginarna Hrvatska o kojoj je pisao pjesnika August Harambašić u pjesmi Hrvatskoj: “Sa tebe su strgli kraljevsko odjelo, izranili tvoje božanstveno tijelo, Robinja si tužna, mučenica prava; Izdajom i zlobom svezali ti ruke, Stvorili te žrtvom sebičnosti puke Al te moje srce ipak obožava (…).” , preživjeti u budućnosti na Varzićevim slikama. Sve je podložno kritici, sve i snovi u kojima umjetnik leži na stazi slonova, utabanoj stoljetnoj stazi istine. Umjetnika je prekrila trava zaborava. Kodovi koji dehumaniziraju sve, jer je sve označeno žigom, kodificirano, bezdušno. Gubitak privatnosti, svođenja na kodni broj novog sužanjstva, i neimanje privatnosti očituje se kroz promišljanje krinki – borbe protiv ACTA-e. Čovjek koji u suglasju s Božjim zakonima lebdi u sreći istinitih vrijednosti nudi ipak Nadu. Košmarni svijet snova u kojima se odražava tužna sadašnjost gubitka apsoluta i podložnost opasnom relativitetu. Čuvanje vrijednosti kršćanske civilizacije ljubavi ižarava iz naoko posve otuđenog likovnog ciklusa bliskog sada hvaljenom slikarstvu mrtve europske kulture. Eugen Varzić slikar katoličkog svjetonazora sačuvao je sve vrijednosti dvije tisuće godina univerzalne kršćanske civilizacije na hrvatskom tlu, koja nas okružuje sve od starokršćanske bazilike, biskupa Mavra iz Poreča do naših dana. Ovo je umjetnost sadašnjeg trenutka kršćanske civilizacije i sami se možemo pitati, zašto su nam nestali mistični svjetovi pozlata i anđela s prikazima svetaca – prikazi Nebeskog Jeruzalema. Ovaj ulomak likovne sadašnjice jest najrječitija kritika društva u kojem se nalazimo. Domovina, Istina, Ljubav, Vjera, Ponos – svi ti pojmovi su nazočni u ovom ciklusu. Eugen Varzić kroz ikone kulturne baštine i kršćanske civilizacije kritički je progovorio o sadašnjosti i njezinim problemima. Na kraju ponavljamo riječi sv. Grgura iz Nareka, kako ne težimo slavi, nego već Proslavljenome kojeg ćemo uzljubiti u Novom Jeruzalemu na Novom Nebu.

Djelovanje umjetnika veoma bogata opusa pretpostavlja različite cikluse s istraživanjem čitavog niza izričaja. U svojim slikarskim nastojanjima Eugen Varzić ostvario je vrlo zanimljiva istraživanja na polju nove slike ili još preciznije, svojim figurativnim pristupom kroz različite medije i stvaralačku množinu dosegao je konstantu visokog vizualnog učinka. Njegovi najnoviji radovi upravo potvrđuju koherentnost, ali i sažimanje različitih iskustava koje je razvio od popartističkih gradnji pa sve do intimizma biografskih i autobiografskih značajki. Kroz skulpturu, instalacije, grafiku, mnogobrojne druge vizualne medije, autor je kao vrstan slikar upravo u figuraciji platna i drugih podloga zahvatio tematike ikonografske sinteze. Bez obzira radi li se o aktovima, pejzažima, sakralnoj tematici ili portretima, Eugenova nizanja idu s druge strane citata. Tako stvarajući izvornom invencijom, autor i u ovom ciklusu iz rada u rad predstavlja nove likovne sustave čija naracija nije u likovnom smislu samo ono što prikazuje figurativni privid. Polje slike Eugena Varzića osim što likovno besprijekorno funkcionira, sadrži čitav niz umjetničkih naracija koje su posljedica sustavnog pristupa i atributske gradnje koja njegove kompozicije oplemenjuju čitavim nizom datosti bitnih za razumijevanje cjeline. Bitna je karakteristika njegovih radova ne samo stvaranje u ovome vremenu već i rezultat koji to potvrđuje tehnikom, vizualnim dosegom, koloritom i tematikom. Umjetnikovo nastojanje, što više, proizvodi datosti čije pripadanje sadašnjem likovnom trenutku također svojom aktualnošću konceptualizira jedinstvenošću dajući djelima sadržaj koji ih smisleno oživljava za nadolazeća vremena. Poput slikarskog proroka, Varzić zahvaća u različite tematike dubokim naracijama koje govore o pristupu koji je smislen, željen, a vizualno i narativno jasan. Radi se o dosegu koji ne gubi intenzitet u velikim formatima upravo radi svoje autentičnosti nastaloj na invenciji i gradnji koja proizlazi iz prepoznatljivo osobnog rukopisa. Naravno, Eugenov rukopis je izvrsna osobna tehnika, kolorit, suvremeni govor, ali još više od toga, naracija koja objedinjava invencijom kakvu ne očekujemo. To nije samo osoben pristup, već rezultat istraživanja s rezultatima ugodne figurativne novosti i konkluzivnog sažimanja u funkciji slike. Upravo je zbog toga Eugen Varzić svojim najnovijim djelima dosegao onu vrstu uvjerljivosti iza čije umjetničke vrsnoće stoji opravdanost sadržaja. Trud se isplatio metafizičkom čitljivošću i podrazumijevanjem u stvaranju sadržajnog konteksta koji otvara nove vizualne i sadržajne horizonte.