Likovna radionica 2019/2020

Voditelj – Eugen Varzić
Atelier, Cerova 8b, Kukci
Trajanje 9 mjeseci, 3 sata tjedno ( 3×60 min )
Početak – listopad/studeni 2019.

Mjesečna cijena likovne radionice – 600 kn mjesečno

POČETNIČKA (nova) GRUPA – srijeda 9 – 12

Predviđeno trajanje likovne radionice je okvirno 8 do maksimalno 9 mjeseci. Likovna radionica će obrađivati crtež kao osnovu likovnog izražavanja, te korištenje raznih crtaćih tehnika, od olovke, ugljena, tuša… Crtanje će se izvoditi po promatranju i predlošku, a obrađivati će se motivi mrtve prirode, prostornog predočavanja, crtanje glave i figure, uz obvezno crtanje kroki crteža, studij šake.
Kasnije nakon usvojenih znaja vezanih uz crtanje, kao uvod u slikanje obrađivati će se tehnika akvarela.
U drugom dijelu likovne radionice kreće se na slikanje, i to u tehnici akrila, kroz monokromno slikanje, tonsko slikanje, koloristički pristup, te upoznavanje sa osnovama slikarske tehnologije.
Kao završetak likovne radionice radilo bi se na kopiranju jedne od slika starih majstora po vlastitom izboru.
Uz vođenje i mentorstvo u likovnoj radionici polaznicima će biti izloženo teorijsko korištenja likovnog jezika i osnove slikarske tehnologije, te kratka izlaganja iz povijesti umjetnosti. Crtaći pribor, papir i štafelaji sa podlogama za rad su osigurani, dok slikarski pribor polaznici osigravaju sami ( mogućnost nabave slikarskog materijala po najpovoljnijim cijenama u Hrvatskoj u trgovini Art materija ).
U radionici će sudjelovati minimalno 7 do maksimalno 10 osoba.

JOŠ SAMO 2 MJESTA SLOBODNA!!!

Prijavite se

“Ludus” u Motovunu – samostalna izložba Eugena Varzića

Poštovani predstavnici medija,

Nakon izlaganja na eminentnim žiriranim bijenalnim i trijenalnim izložbama poput 4. bijenala slikarstva u HDLU, 18. triennala hrvatskog slikarstva Plavi salon u Zadru i 8. hrvatskog triennala akvarela u Slavonskom Brodu, Eugen Varzić se predstavlja putujućom samostalnom izložbom koja nakon Đakova, Zagreba, Šibenika i Slavonskog Broda stiže u Motovun. Rođeni Slavonac sa stalnom adresom u Poreču izlagat će u Istri nakon petogodišnje pauze. Naime, posljednja samostalna izložba Eugena Varzića u Istri održana je 2014. godine u galeriji Alvona u Labinu. Tako da je izložba u Galeriji Pet kula u Motovunu prva veća izložba u Istri nakon višegodišnje stanke. Iako se postav izložbe mijenja od izložbe do izložbe, ovisno o prostornim mogućnostima galerije/muzeja, sâm autor kaže kako “Ludus” u Motovunu doživljava svoje najkompletnije izdanje, te kako se iznenađenja mogu očekivati na otvorenju, ali i za vrijeme trajanja izložbe. 
Samostalna izložba „Ludus” akademskog umjetnika Eugena Varzića otvara se u srijedu 18. rujna 2019. godine u 20.30 sati, u Galeriji „Pet kula” u Motovunu. U službenom dijelu otvorenja izložbe govorit će predsjednik Udruge fotografa Fotovun David Matković, kustosica izložbe Sonja Švec Španjol i umjetnik Eugen Varzić, a nakon otvorenja slijedi nastup DJ Marca Grabbera. Riječ je o jednoj u nizu putujućih izložbi kojom Eugen Varzić predstavlja svoj novi ciklus radova. Izložba ostaje otvorena do 23.10.2019. godine.
Izložba u Motovunu bit će najopsežnije i najkompletnije predstavljanje umjetnikovog recentnog rada do sada. Naime, premijerno će biti predstavljena tri posve nova rada, a ujedno će i raniji radovi istarskih urbanih veduta imati premijerno predstavljanje u Istri. Na izložbi će biti objedinjeno oko 25 radova nastalih u periodu od 2016. godine do danas. Slikarstvo Eugena Varzića obilježeno je kontinuiranim istraživanjem, eksperimentiranjem i razvojem. Nerv koji uvijek propituje, te tjera i gura umjetnika prema naprijed rezultirao je novim radovima objedinjenim pod nazivom Ludus. Ime karakterizira osjećaj prisutan prilikom stvaranja  –  trenutka unutar kojeg je slikarstvo Eugena Varzića doseglo stupanj kada slikanje postaje užitak, a igra proces u vremenu. Tematsko područje i dalje ostaje isto – svijet figuracije s motivima ljudskog lika u formi portreta ili autoportreta, no pristup u obradi motiva i sadržaja se značajno mijenja. Svaka slika postaje slika-koncept, te svojom snagom može stajati samostalno prostoru, neovisno od drugih djela nastalih u istom periodu. Svaka slika je istovremeno traganje, propitkivanje i zauzimanje stava.

Putujuća izložba je započela u umjetnikovom rodnom Đakovu u sklopu ovogodišnje Noći muzeja, nastavila se izložbom u Zagrebu, Šibeniku i u Slavonskom Brodu, a nakon Motovuna izložba svoje putovanje završava gostovanjem u Pakracu krajem godine. Postav izložbe se mijenja od izložbe do izložbe ovisno o prostornim mogućnostima galerije i muzeja, no ujedno i stalno nadopunjuje novonastalim radovima koji nastanu u periodu između dvije izložbe. Tako će Istrijani prvi imati priliku vidjeti posljednji rad “Hrvatska” koji čini dio mini-ciklusa od ukupno tri rada: “Bosna”, “Srbija” i “Hrvatska. Riječ je o tzv. prijelaznim slikama koje su poveznica ranijeg ciklusa i tek predstojećeg ciklusa te  označavaju transformaciju i rađanje nečeg novog u umjetnikovom radu.  Premijerno će biti predstavljen i izuzetno upečatljiv i snažan rad “F 20”.

O izložbi:
Novi radovi svojevrsna su dijagnoza naše stvarnosti. Eugen Varzić pažljivim promatranjem, velikom prodornošću i bogatom imaginacijom bilježi stanje čovjeka i vremena. Prvi rad koji je nastao kao slika-koncept je “Andragathia”. Kako sam umjetnik ističe slika prikazuje lice Europe danas. Počevši od grčkih i rimskih ideala na kojima počiva kultura, filozofija i umjetnost Zapadnog svijeta, preko devastacija, pa sve do moralnih prodaja i degradacije ljudskog bića kada smo svi postali roba za zamjenu ili što bolju prodaju sažeto je u licu kojim dominira prodoran pogled s izmjenjujućim emocijama strasti, gnjeva, hladnoće i otriježnjenosti proživljenim. Portret direktno, fokusirano i trezveno komunicira s promatračem pritom u potpunosti negirajući izbrazdano i okrvavljeno lice s kojeg kaplje pulsirajuća krv. Bijela maska pojačava dojam hladnoće, te dodatno ističe ogoljeni pogled. Oči zrcale našu prošlost, a potencijalno i našu budućnost kao pojedinca, zajednice, nacije ili u konačnici cjelokupnog čovječanstva. Nijemi krik prisutan je u još jednom zamaskiranom autoportretu pod nazivom “Asshole”. Lice utjelovljuje psihološku evokaciju svih osjećaja i duševnih stanja jednog naroda. To je bol i razočaranje ljudi koji odlaze, ali i snažna kritika sustava, društva i politike koja polako, ali sigurno vodi do samouništenja vlastite države. Nije riječ o drami koja se raspršila na sve strane, već o ekspresiji koncentriranoj u duši pojedinca koji nosi breme cijelog naroda. Osjećaj svjesnosti situacije i nemogućnosti mijenjanja realnosti na bolje mučnija je od bilo kakvog fizičkog maltretiranja. Za vrijeme fizičkog nanošenja ozljeda pojedinac se može mentalno isključiti, ali kada stanje izjeda čovjeka iznutra, psihička bol veća je od bilo kakve fizičke boli. To stanje potvrđuje nevjerojatno snažan izraz lica zamaskiranog u hrvatski nacionalni simbol. Iskrenost koja prožima svako djelo Eugena Varzića u vizualno i emocionalno snažnim kritikama društva ne podržava očajavanje, već poziva na djelovanje, a svako djelovanje počinje s idejom, promišljanjem ili reakcijom. U suprotnome, indiferentnost je najočitija potvrda izgubljene bitke.
Ostajući u području figuracije i realističnih prikaza Eugen Varzić ponovno otkriva ono što nikada nismo znali ili nismo imali hrabrosti uočiti. U bilježenju vidljive i psihološke stvarnosti bitan je proces koji oslobađa i potiče na nove načine izražavanja. Nerv koji ne da mira i stalno tjera dalje poduprt istinom i novostečenom slobodom, te sigurnošću u izričaju otvara cijeli dijapazon novih mogućnosti.
U trenutku u kojem je tehničko savladano, a um zreo i oslobođen barijera, započinje igra koja ustupa mjesto ekspresiji tj. ogoljivanju duše u svim njezinim aspektima. I to bez suzdržavanja, kalkuliranja i ustručavanja. Radovi Eugena Varzića sadrže i dobro i loše, lijepo i ružno, sreću i tugu, pohvalu i kritiku, te nadu i beznađe. Umjetnik interpretira svijet iskreno, intuitivno i slobodno. Kontinuiranim radom i razvojem nastoji potaknuti emociju ili reakciju koja ima učinak na pojedinca, zajednicu, svijet. U svojoj namjeri dolazi do samih granica brutalnosti, rušeći povremeno i moralne barijere. Uzdrmati čovjeka tj. potaknuti i najmanji titraj duše daje smisao cjelokupnom djelovanju.

O autoru: 
Eugen Varzić diplomirao je na slikarskom odjelu Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci 1999. godine. Izlagao je na trideset samostalnih izložbi, te na više od stotinu skupnih u zemlji inozemstvu. Za svoj rad više je puta nagrađivan. Vodio je razne umjetničke projekte, te surađivao na međunarodnim likovno-umjetničkim projektima. Likovno se usavršavao u Madridu kod Eloy Moralesa i Antonio Garcia Lopeza. Njegovi likovni radovi nalaze se u mnogim javnim i privatnim prostorima, u privatnim zbirkama širom Hrvatske i svijeta, kao i u sakralnim prostorima. Uvršten je u leksikone i vodiče moderne i suvremene umjetnosti u Italiji i Španjolskoj. Njegov rad je predstavljen na svim relevantnijim skupnim izložbama u Republici Hrvatskoj kao što su Bijenale slikarstva, Trijenale autoportreta, Trijenale slikarstva – Plavi salon i Trijenale akvarela. Duži niz godina sudjeluje u humanitarnim aukcijama slika. Povremeno se bavi dizajnom, ilustracijom i izradom slikovnica, vođenjem likovnih radionica i individualnih likovnih poduka budućih studenata visokih umjetničkih škola. Na prvoj TEDxPula konferenciji u Istri održao je govor pod nazivom Umjetnost kao disanje.
Kao slobodni umjetnik živi i stvara u Istri, Hrvatska.
web stranica: www.eugenvarzic.com <http://www.eugenvarzic.com/>

DJ Marc Grabber:
poznatiji kao producent i suosnivač projekata poput Dalmatian Dub, Golem, Manouche, The Ufoslavians, Heron te vlastite produkcije koje potpisuje za razne međunarodne etikete poput Endangered (New York), Nightcolours (London), Manual Music (Amsterdam), 3000 Grad (Berlin), Wildfang (Basel).. Kao dj prošao je sve veće gradove u EU i Rusiji te uz produkciju organizirao i par većih festivala od kojih su najpoznatiji Valkana Beach i Heineken Thirst.Krajem 2018. u suradnji sa skladateljem Bastianom objavljuje album “Freedom” te stječe veće priznanje u regiji. Grabber najviše surađuje s kolegom i producentom Krešimirom Tomecom (Cubismo, Vještice itd.), mladim i perspektivnim dj-em Andreom Ljekajem (Get Physical),Berlinskim dj/producentom David Guzy-em te Ljubljanskim rapperom Fidžijem. Njegov glazbeni opus ide od klupske elektronike preko downtempa pa sve do reggaea i balkan beata. Iako rijetko, povremeno potpisuje i remixeve za kvalitetne regionalne izvođače poput The Chweger, Putokazi, Nina Badrić, Dzihan & Kamien, Headoneast, Maat…

Izložba ostaje otvorena do 23.10.2019. godine.

U privitku se nalazi pozivnica, predgovor izložbe, foto portret autora i gostujućeg DJ-a na otvorenju,  te vizuali novih radova u nastajanju i fotografije gotovih radova – svi se slobodno mogu koristiti za najavu izložbe.

FB event: https://www.facebook.com/events/2113033438990566/ <https://www.facebook.com/events/2113033438990566/>

Unaprijed zahvaljujemo na medijskoj podršci!
Sonja Švec Španjol, kustosica izložbe

Ludus – Sonja Švec Španjol

Postoje različite vrste ljubavi i strasti. One su najčešće usmjerene prema drugim živim bićima. No, emocionalno se možemo vezati i uz predmete i mjesta koji nas asociraju na određene ljude ili događaje, dok je strast često nit vodilja u radu, hobiju ili pozivu kojem smo posvetili svoj život. Ljubav može biti romantična, uzvišena ili opsesivna, no postoji i zabavna vrsta ljubavi – ludus. Takvu ljubav poimamo kao igru. Ona je oslobođena očekivanja i dodatnih opterećenja, te se u njoj istinski uživa. Duh ludusa pronalazimo i u novim radovima Eugena Varzića.

Slikarstvo kao način života. Život u kojem je slikanje kao disanje. Život u kojem se odgovor na vanjska i unutarnja, pozitivna i negativna iskustva stvarnosti uvijek pronalazi u slici. Eugen Varzić živi svoje slikarstvo. Ono je obilježeno kontinuiranim istraživanjem, eksperimentiranjem i razvojem. Nerv koji uvijek propituje, te tjera i gura umjetnika prema naprijed rezultirao je novim radovima objedinjenim pod nazivom Ludus. Ime karakterizira osjećaj prisutan prilikom stvaranja – trenutka unutar kojeg je slikarstvo Eugena Varzića doseglo stupanj kada slikanje postaje užitak, a igra proces u vremenu. Tematsko područje i dalje ostaje isto – svijet figuracije s motivima ljudskog lika u formi portreta ili autoportreta, no pristup u obradi motiva i sadržaja se značajno mijenja. Svaka slika postaje slika-koncept, te svojom snagom može stajati samostalno u prostoru, neovisno od drugih djela nastalih u istom periodu. Svaka slika je istovremeno traganje, propitkivanje i zauzimanje stava. Poučen iskustvima Antonia Lópeza Garcie i Eloya Moralesa, Eugen Varzić se nakon potpunog ovladavanja tehnikom fokusira na istraživanje psihološkog polja pojedinca. Ranija “poetika tišine” prisutna u urbanim vedutama i šumama poput “Forest Swords” u novim radovima zamijenjena je glasnim unutarnjim krikom. Uz perfekciju tehnike, u prvi plan izbija ekspresija lišena cenzure i suzdržavanja. Kao što su u ludusu važniji osjećaji koje pojedinac posjeduje od osobe koja potiče te osjećaje, tako je kod novih radova portret samo polazište za vlastitu interpretaciju, odnosno temelj za razradu i formiranje posve novog djela. Slika postaje područje slobode gdje je i dalje prisutna fizička sličnost s modelom, no dolazi do značajne transformacije u psihološkoj interpretaciji. Stapanje vizualno prepoznatljive vanjštine i posve nove utisnute nutrine stvara novi identitet čime započinje život slike. Transformacija postaje okidač za cijeli dijapazon reakcija i emocija – od oduševljenja do vidljive uznemirenosti.

Portreti bliskih i poznatih osoba poput djela “Winter” i “Slavonia” s naglašenim toplim inkarnatom dodatno su istaknuti uhvaćenom svjetlošću koja oblikuje detalje dajući završni karakter licu lišenom tenzija i uznemirenosti. Raniji portreti postupno ustupaju mjesto gotovo akromatskim portretima “I woke up like this” i “Mirror” gdje tonska gradacija definira osobe koje asociraju na likove iz starih filmova, tj. one intrigantne ličnosti s pričom koju tek treba otkriti. U konačnici nastaju krajnje ekspresivni portreti skriveni iza maski, vrišteći iznutra u težnji da nam ispričaju priču jednog naroda, ideje, emocije ili ljubavi. Ključnu ulogu u transformaciji izraza imaju tzv. prijelazne slike koje nastaju između ciklusa. Riječ je o urbanim vedutama ili motivima šume koje terapeutski asistiraju u nepoznatom području traženja i stvaranja novog. Postoji nešto intrigantno i pomalo zastrašujuće u tim prijelaznim radovima, posebice u slici “Contia” i “Babina Greda”. Dok ogoljuju dušu autora one istovremeno omogućuju direktnu spoznaju kroz ranjivo i procesualno. Igra je dovela do oslobađanja boja, motiva i simbolike u radovima nijemog krika, utapanja i portreta zatvorenih očiju, pa sve do motiva ruku koje jednako snažno pričaju priču i prenose poruku. Nazivi radova podjednako su važni kao i sama djela. Oni dolaze iz realnog života i prenose poruke koje daje sam model. Nikada nisu doslovni, već pričaju priču ili objedinjuju utisnuti sadržaj. Mogu biti prva ili konačna informacija o radu. Često neočekivani, provokativni ili simbolični, nazivi su ponekad i brutalni, no uvijek ostavljaju tračak nade.

Novi radovi svojevrsna su dijagnoza naše stvarnosti. Eugen Varzić pažljivim promatranjem, velikom prodornošću i bogatom imaginacijom bilježi stanje čovjeka i vremena. Prvi rad koji je nastao kao slika-koncept je “Andragathia”. Kako sam umjetnik ističe slika prikazuje lice Europe danas. Počevši od grčkih i rimskih ideala na kojima počiva kultura, filozofija i umjetnost Zapadnog svijeta, preko devastacija, pa sve do moralnih prodaja i degradacije ljudskog bića kada smo svi postali roba za zamjenu ili što bolju prodaju sažeto je u licu kojim dominira prodoran pogled s izmjenjujućim emocijama strasti, gnjeva, hladnoće i otriježnjenosti proživljenim. Portret direktno, fokusirano i trezveno komunicira s promatračem pritom u potpunosti negirajući izbrazdano i okrvavljeno lice s kojeg kaplje pulsirajuća krv. Bijela maska pojačava dojam hladnoće, te dodatno ističe ogoljeni pogled. Oči zrcale našu prošlost, a potencijalno i našu budućnost kao pojedinca, zajednice, nacije ili u konačnici cjelokupnog čovječanstva. Nijemi krik prisutan je u još jednom zamaskiranom autoportretu pod nazivom “Asshole”. Lice utjelovljuje psihološku evokaciju svih osjećaja i duševnih stanja jednog naroda. To je bol i razočaranje ljudi koji odlaze, ali i snažna kritika sustava, društva i politike koja polako, ali sigurno vodi do samouništenja vlastite države. Nije riječ o drami koja se raspršila na sve strane, već o ekspresiji koncentriranoj u duši pojedinca koji nosi breme cijelog naroda. Osjećaj svjesnosti situacije i nemogućnosti mijenjanja realnosti na bolje mučnija je od bilo kakvog fizičkog maltretiranja. Za vrijeme fizičkog nanošenja ozljeda pojedinac se može mentalno isključiti, ali kada stanje izjeda čovjeka iznutra, psihička bol veća je od bilo kakve fizičke boli. To stanje potvrđuje nevjerojatno snažan izraz lica zamaskiranog u hrvatski nacionalni simbol.

Prikazan u krupnom planu, kao i dva ranija autoportreta, rad “Night, my love” portret je slikareve supruge, no umjesto nijemog krika dolazi do koncentracije sadržaja unutar uma ženskog lika. Zatvaranjem očiju prekida se komunikacija s promatračem i dolazi do stanja kontemplacije unutar same duše, dok blago uzdignuta glava, niz sitnih, ali jasno vidljivih detalja iscrtanih po licu, snažno osjenčani kapci, te boja trule višnje na usnama i kosa u duginim bojama jasno izražavaju pritajeni bunt. Iskrenost koja prožima svako djelo Eugena Varzića u vizualno i emocionalno snažnim kritikama društva ne podržava očajavanje, već poziva na djelovanje, a svako djelovanje počinje s idejom, promišljanjem ili reakcijom. U suprotnome, indiferentnost je najočitija potvrda izgubljene bitke.

Ostajući u području figuracije i realističnih prikaza Eugen Varzić ponovno otkriva ono što nikada nismo znali ili nismo imali hrabrosti uočiti. U bilježenju vidljive i psihološke stvarnosti bitan je proces koji oslobađa i potiče na nove načine izražavanja. Nerv koji ne da mira i stalno tjera dalje poduprt istinom i novostečenom slobodom, te sigurnošću u izričaju otvara cijeli dijapazon novih mogućnosti. U procesu eksperimentiranja nastao je i rad “Mother” u kojem dominira intenzivno plava boja usmjeravajući pažnju promatrača na gestu koja je spontanim kretnjama dlanova i prstiju formirala znakovni izraz po kojem je rad i nazvan. Slika “Sunday” nagovijestila je zrelost i početak novog poglavlja. Lik starice izvire iz mraka dok tamna pozadina dodatno ističe prikaz ljudskosti. Meka sijeda kosa, lice obasjano suncem, ruka oslonjena na stol i zamišljen pogled u stranu. Svaki detalj na licu, tijelu i odjeći starice dio je slagalice proživljenog života. Riječi Paola Segnerija kako je lice prijestolje na kojem stoluje duša i očituje svima svoje dostojanstvo kao da su pisane za Eugenov prikaz none. Namreškana koža otkriva godine, a lice ispisano životom priča priču koja postaje dio kolektivne memorije. Nit poveznica svih recentnih radova je slojevitost prikaza kao odraz kompleksnosti čovjeka. Slojevitost i ekspresivnost utječu na promatrača, te se emocije i reakcije izmjenjuju ovisno o iskustvu i doživljaju pojedinca.

U trenutku u kojem je tehničko savladano, a um zreo i oslobođen barijera, započinje igra koja ustupa mjesto ekspresiji tj. ogoljivanju duše u svim njezinim aspektima. I to bez suzdržavanja, kalkuliranja i ustručavanja. Radovi Eugena Varzića sadrže i dobro i loše, lijepo i ružno, sreću i tugu, pohvalu i kritiku, te nadu i beznađe. Umjetnik interpretira svijet iskreno, intuitivno i slobodno. Kontinuiranim radom i razvojem nastoji potaknuti emociju ili reakciju koja ima učinak na pojedinca, zajednicu, svijet. U svojoj namjeri dolazi do samih granica brutalnosti, rušeći povremeno i moralne barijere. Uzdrmati čovjeka tj. potaknuti i najmanji titraj duše daje smisao cjelokupnom djelovanju.

Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.

Prizivanje – Martinela Dragičević

Zagrebati ispod površine svakodnevnog i jednostavnog. Raditi što voliš, voljeti što stvaraš. Gotovo ritualno. Za umjetnika, to je i početak i kraj. Zadavati uvijek nove zagonetkeprivida i zbilje…Slaganje sa stvarnošću u poimanju umjetnosti u antičko je doba bilo istovjetno istini. Jedan od najutjecajnijih pojmova starogrčke estetike, mimeza, označavajući oponašateljski i prikazivački odnos umjetnosti prema stvarnosti, bilo je shvaćen kao iluzija ili kao osjetilna datost. Platonu je sva umjetnost bila sjena »sjene«, besmisleno kopiranje nečega što već postoji. Aristotel je likovnost približio stvaranju i otkrivanju. Spoznajno, umjetnik ne kopira, on svojim stanjem uma interpretira. Upravo je jedno takvo stanje uma meditativno usmjereno estetičnosti koja djeluje na prvu, koja mapira emocije, doživljaje i snove.

Baveći se novim pristupom staroj temi, Eugen Varzić vlastitu stvarnost kreira sasvim svježim opusom (auto)portreta. Portret (franc. portrait,od lat. protrahere– iznijeti na vidjelo, objelodaniti  i od starofranc. pourtraire – crtati)kao jedan od najstarijih likovnih motiva, nije puko prenošenje fizičkih obilježja, nego i bilješka identiteta individue. U maniri američkih precizionista, kvalitativni uzlet Varzić je doživio serijom portreta često etiketiranih kao hiperrealizam. Tragajući za vlastitim razvojnim putem, uzevši tradiciju kao polazište i prednost, pratio je rad inozemnih autora poput S. Velasca, A. Garcie Lopeza i J. Butlera. Racionalnost forme i oblika, zakonitosti tehnike, u intuitivnoj potrebi stvaranja, Varzić je usavršavao u Madridu na seminaru Eloya Moralesa. Najnoviji ciklus slika iskazuje potrebu umjetnika za uspostavljanjem novih emotivnih razina s ljudima iz njegove neposredne blizine. Prekretnica u autorovu stvaralaštvu dogodila se nastankom paradigmatskog portreta nazvanog Nedjelja, portretom none njegove supruge Romane. Recentni likovni ciklus tu dobiva svoj značajan začetak – trivijalna scena duboko je emocionalno i konotativno uzdignuta. Na licu none ispisan je život, sve mijene i konstante jednog vremena. Naslage koje život nosi. Riječ je o djelu koje egzistira, između ostalih afirmiranih djela mladih umjetnika, unutar novog realizma na domaćoj likovnoj sceni. Ograničenja nema, realnost je multidimenzionalna, stalno promjenjiva i posve fragmentarna. Varzićeva portretistika nije usmjerena zadovoljenju formalno-likovne naravi djela, njegova je slika vizualna senzacija koja traga za znatiželjnim pogledima. Zrcaljenjem vlastite osobnosti na autoportretu 45 Eugen Varzić promišlja o gubitku središta, onog osobnog ili kolektivnog, o refrakciji zbilje koja više nije iluzorna samo na platnu. Svijest o sebi nije fraktalna koliko i odraz vlastitog lika.

Izraz lica glavni je fokus serije radova u kojoj se svako pojedinačno „ja“ okriva poput dnevne svjetlosti, a pitanje identiteta i statusa pojedinca ostaje nepoznato. Naturalistički oslikana lica vizualne su ekstenzije bliskog, obiteljskog ili prijateljskog odnosa umjetnika i modela. Autorova fascinacija slikom nije skup aluzivnih fizionomija u krupnom planu, pred nama se nižu osobnosti, nižu se uloge. Razumijevanje i međuovisnost sebe i Drugoga u ovim je djelima okidač priča, stanja i vjerovanja. Galerija različitosti i sličnosti u isto vrijeme. Posve likovno iskreni, portreti su zapisi o životu. Zapisi lica koja pamte sve. Predan i energičan, umjetnikov kist manipulira plošnošću, provocira privid. S fotografijom kao predloškom, Varzić potpuno dematerijalizira slikarsko platno. Tonskom modelacijom naglašava inkarnat (boju ljudske puti), igrajući se nesputanom strukturalnom linijom u prikazu kose i različitih materijala. Verističkom preciznošću Varzić izaziva osjetilnu provokaciju koja se odvija na pozornici slikarskog platna. Narativnost je skrivena, ovisna o promatraču. O onom koji je više od promatrača. Koji se upliće licem u lice, oči u oči.

U umjetnosti ne postoje jedinstvene istine. Viđenje svijeta uvjetovano je našim (ne)znanjem, a oponašanje stvarnosti predstavlja tek jednu simboličku formu prikazivanja. Ludilo hiperprodukcije slika dovodi do pitanja estetike ne samo digitalnog prostora nego i estetike suvremene umjetnosti uopće. Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost većinom orijentirana na konceptualne opuse, pojedini autori vraćaju se tradicionalnom poimanju umjetnosti kao vještini, vraćaju se figurativici štujući stare majstore minulih stoljeća. Varzićeva slika nije reprezentacija novomedijske slike, njegova je intencija načiniti novu, jedinstvenu datost. Konstanta procesa stvaranja, istinska je konstanta njegova života. Umjetnost je uzrok i posljedica. U tim se trenucima misli i ideje usmjeravaju na poseban način, usmjeravaju se neizvjesnoj slasti uvijek novih izazova.

Martinela Dragičević

Summoning – dr.sc.Vinicije B.Lupis

Slikar Eugen Varzić posebna je osobenost hrvatske likovne scene,  jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački put usmjerio  u drugačijem pravcu. Radi se o izgrađivanju likovnosti suvremenog hrvatskog slikara, na baštini  kurentnih likovnih stremljena američkog slikarstva XX. stoljeća.  Američko slikarstvo oblikovalo se na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[1]  Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno ka naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu literalstičkog duha  trompe-l’oeila, nasljanjajući se na američku filozofsku struju – pragmatizma, stalna je konstanta tijekom cijelog XX. stoljeća u američkog umjetnosti.[2] Ovdje se ne radi o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukciji stvarnosti, već o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svojoj svakodnevnici.

Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su prikazani na velikoj izložbi Encounters New  Art From Old, održane  2000. godine u The National Gallery u Londonu.[3] Prije svega njegov opus jest dijalog suvremenog slikarstva i ugledanje na tradiciju velikih majstora. Odbacivanja mita kako je moderna umjetnost posve odcjepljena od tradicije, odnosno kako likovna baštine se ne odražava u suvremenosti, Varziću je bila više nego jasna.  Pa zar Rubens nije kopirao Leonardovu Bitku kod Anghiaria i Caravggiovo Polaganje u grob ili rani Manet Titiana, Tintoretta, Velázqueza i Delacroixa. On ne poseže za klasičnim uzorima  poput Malcoma Moreleya Alfreda Leslia, Luciana Freuda, Richarda Hamiltona, Davida Hockneya ili Paule Rego. Njegova empatija za stare majstore je drugačija – oni nisu medij stvaranja suvremene inačice stare kompozicije, on  u njima prije svega gleda velike uzore, visoke produhovljenosti. On nije Encounters, on je sljedbenik spiritualne esencije umjetničkog pregnuća, koji otvoreno pokazuje na potrebu likovne izgradnje umjetnika na tradiciji velikih majstora i podizanja likovne tehnike kako bi se omogućila što veća likovna sloboda. Likovna sloboda postoji samo onda kada umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom procesu umjetničkog stvaranja.

U  ovoj neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula pitamo se da li postoje ljudi koji su u stanju da se promjene. Ciničkim osmjehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno «obraćenje» koje je proizvelo stubokom mjenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih stranica povijesti. Umjetničko „obraćenje“, je nešto posve drugačije obraćenje materijalne naravi, ali  razvojem  duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“, a novi likovni ciklus je njegova ispovijest. Slikar Varzić koji je svojim snažnim porivom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva posvema poštuje nauk sv. Ivana Damaščanskog (676 – 749.):“ (…)Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga!  (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje”.[4] Tin Ujević je u jednom svom eseju o umjetnosti napisao: „Umjetnost je, ipak opozicija redu bez duše, i opozicije bez reda (…)“.

Varzić poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik je ostvario zapeženi sakralni ciklus, ali je u svom slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i impulzivno svojim slikarstvom  upućuje kritiku društva u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje samo sebi razlogom, nego vid slikarskog  otpora društva u krizi. Nije poput ranije spomenutog Alfreda Leslia koji svojim Caravaggesknim realizmom  monumentalnog genere slikarstva  oslikava američko „demokratsko“ iskustvo, bliži je slikarstvu Chucka Closa i dramatiziranih predimenzioniranih portreta.[5]

Svakako, Varzić je u svom likovnom putu nosio razne naplavine likovnog obrazovanja, stremljenja i traženja i okvirno američki usmjerna struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjeg likovnog ciklusa začetog  2016. godine. Sve je započelo s portretom None (Nedjelja), koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noir.  No, lik None – osobe s kojom je umjetnik imao posebni emotivan odnos otvorio mu je posve nove svjetove i  poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga poput arkanđela Rafaela malenog Tobiju ka slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati, kako je Varzićeva Nona (Nedjelja) postala umjetnina koja je uvela hrvatsko suvremeno slikarstvo u novi poduhvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost  žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća, od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, komunizma koji je ušao u Istru kroz hrvatsku oslobodilačku borbu za slobodu i ugušivši sveopći katolički humanizam kroz umorstvo blaženog Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre promatrala, naslonjena na perilicu na kojoj se nalazi obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost; taložine od  grdosleskog natpisa,  Razvoda istarskog,  kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sječanja  „Svete  Mudrosti“. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je poput Grant Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – kroz oči žene, čuvarice ognjišta i tradicije. To nije umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svremenske duhovnosti.

Ova slika je ključ za razmjevanje novog likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod likovnog stasanja kroz likovnu radionicu Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnim samostalnim nadograđivanjem likovnih sposobnosti i promišljanjem trenutka u kojem se živi i stvara.  Za mnoge je figuralno slikarstvo određeni elitizam, ponekad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[6] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izolirana od brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovice XX. stoljeća. Varzićev likovni put  određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza s suvremnom europskom likovnom avangardom i to u krugovima  najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Prije svega, Varzićeva dva pejzaža:  Odlazak  grad  i  Običan dan, rađeni su u maniri američkih precizionista, naslonjenih na kubistički realizam. Ovaj američki likovni pravac  bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici su ovog likovnog pravca: Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[7]Poput pop art – umjetnika, precisionisti  su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća slikali skromne objekte, ulice, kao metafore moralnog integriteta. Linija realne skromosti, poniznosti i likovne iskrenosti trajna je konstanta Varzićeva slikarstva. Kroz likovne teme iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu armeričkog slikarstva Andrew Wyetha, koji je iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, u osamljenosti i izloiranosti, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[8] Slikar Andrew Wyeth, slikar koji je bio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[9] blizak je po svojem istraživačkom nervu slikaru Varziću.  Isto tako: Šumski mačevi ,Običan dan, Contia, Babina Greda, Slika za Romanu/Materada, slike su statične atmosfere i unutrašnje poetike koje nalazimo kod brojnih američkih likovnih škola, poput pripadnika Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih pejzaža.[10] Američko pejzažno slikarstvo u svojoj lirici samoće Ferdinada Lungrena  ili Georgia O’Keeffea podsvjesno je usvojeno u Varzićevoj tišini slike.[11] Smirujuća tišina, bez jeke, uvodi nas u jedan drugačiji svijet bez zbunjujućih osjetila, kolorita.Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejzaža.[12]

Eugen Varzić naslonjen je na tradiciju američkog slikarstva i kroz  američku likovnu dinastiju Wyeth možemo pronaći misao vodilju kroz koju svoju likovnost izgrađuje Varzić. Prije radi se tu o Andrewu sinu  Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posthumnim portetom Johana F. Kennedya (1967.), nastalim procesom temeljitim izučavanjem J.F.K.[13]

Valja ponoviti, kako Eugen Varzić spada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu  novog realizma  i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije II. svjetskog rata, kako smo već istaknuli čiji je najznačajiniji predstavnik Jamie Wyeth. Oboje su imale i ratno iskustvo. Jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu.  Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu je više nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet uokolo sebe, te želi zabilježiti stvari koje ga interisiraju, jer je za njega  slikarstvo način bilježenje svijeta –  to je njegov svijet. Slikarstvo je njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua je jasno rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje. Umjetnik po njemu treba svaki dan se  vježbati, boriti se s prazninom platna. Isto tako za slikara Varzića možemo reći da je slikar istine, poput teze koje je iznio Romain Rolland u svom romanu o Michelangelu. „Znanost istine i umjetnost istine, postojala je uvijek i postojati će uvijek!“.[14]

Isto tako Eugen Varzić kao i Jamie Wyeth trajno je u traženju novih likovnih tehnika, te okrenut eksperimentu. Eugenov autoportet 45 spada u same vrhunce tog žanra u suvremnog hrvatskoj likovnoj umjetnosti.  Poput Jamiea Wyetha koji u portretu Andya Worhola iz 1976. I Johna F. Kennedya iz 1967. postavio američko slikarstvo na istaknuto mjesto portetistike kao slikarskog odgovora na društvena pitanja, Varzić je iznimnom likovnom tehnikom u svom portretu prikazao zabrinutost za sutrašnjicu. On svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još nerješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončane. Slikarski autoportreti od razdoblja renesanse, baroka do naših dana su najzanimljivi, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Umjetnikova supruga Romana, uz njegovu djecu i poznanike stalni su modeli i bivaju transformirani u nove imaginarne svijetove. Zasigurno,  dva portreta  Romane kao Romane orans (Prizivanje) i  Romane  femme fatal  (Zima) tvore zaanimljiv diptih u njegovom novom ciklusu. Romana očiju uprtih u nebo, sklopljenih ruku u maniri suvremenog armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se ističe realnost majke i supruge u surovoj realnosti, poput svoje none je odraz istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova pop-artovska impostacija je nadogradnja suvremene sakralnosti nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svaki dan, od korumpiranog državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svoga svjeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, slikar Varzić je postavio nove kanone postomderne ikonografije svojim totalima  portreta.

Serija portreta (Joel, Ljeto, Vatra, Blizanci, Lisboa) svoje obitelji, poznanika, sugeriraju trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativni suodnos. Isto tako američki slikar Jamie Wyeth prolazio je isti proces šezdesetih godina XX. stoljeća slikajući svoga oca Andrewa. Za Varzića slikarstvo je njegov dnevnik, stalna borba s bjelilom platna i traženje novih izazova, koji su otvorili jedno novo poglavlje hrvatskog suvremenog slikarstva, u svojem posve odvojenom tijeku koje ga je odvelo u američke likovne tijekove samostalnim razvojem koje je nosio u sebi, te okruženim prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

Umjetnički čin uvijek je akt velikodušnosti, tako je i Varzićev svijet jedan hortus conclusus iskrenog poimanja umjetnosti kao mjesta čuvanja likovnih vrijednosti na suvremen način u duhu suvremenog lirskog figuralnog realizma. Jednom u budućnosti bilo bi zanimljivo vidjeti zajedničku izložbu portreta: Tigrana Tsitoghdzyana, Eloya Moralesa i Eugena Varzića. Ovo pitanje za budućnost jest i okvir u kojem slikar Eugen Varzić stvara, platformu istraživanju poetike ljudskog lika, kao vječne enigmne, trajnog izazova koje bilježi sa lica obitelji, poznaninka i svojih junaka – „Junaka našeg doba“ kako je posao ruski književnik  M. J. Lermontov.

Vinicije B.Lupis

[1] Jules David Prown, American Painting From Its Beginnings to the the Armory Show, Skira/Rizzoli, Geneva, 1987, 7 – 9.

[2] Barbara Rose, American Painting The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.

[3] Richard Morphet, Katalog izložbe: Encounters New Art From Old, London, 2000., 1 – 336.

[4] Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90

[5] Barbara Rose, o.c., 136 – 138.

[6] Briony Fer, David Batchelor, Paul Wood, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven&London,  1993, 1.

[7] Barbara Rose, o.c., 34.

[8] Barbara Rose, o.c., 48 – 49.

[9] E.P. Richardson, Painting in America From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1965, 420.

[10] Skupina autora (Jules David Prown, Nancy K. Anderson, William Cronon, Brian W. Dippie, Martha A. Sandweiss, Susan Prendergast Schoelwe, Howard R. Lamar), Discovered Lands Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992, 190 – 192.

[11] Joan Carpenter Troccoli, Painters and the American West, Yale University Press, Singaopre, 2003.187 – 188.

[12][12] Betsy James Wyeth, Wyeth at Kuerners,  Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976, 1- 324.

[13]J.  Duff,  An American Vision: Three Generations of Wyeth Art. Boston, 1987, : Little Brown & Company,  57.

[14] Romain Rolland, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.

Individualna poduka

PODUKA IZ CRTANJA I SLIKANJA

Individualna poduka u podučavanju svih crtaćih, slikarskih, grafičkih i kiparskih tehnika. Pripreme za upise u srednje i visoke umjetničke škole i akademije. Pripreme se izvode sa profesionalnim slikarskim priborom, koji Vam je na raspolaganju u atelieru i nije potrebno ništa dodatno donositi niti kupovati. Također organiziramo individualne satove za hobiste koji žele proširiti svoje likovno znanje. Tokom ljeta organiziramo likovne radionice za turiste, u suradnji sa turističkim subjektima u Istri. Jezici na kojima izvodimo likovne radionice su engleski, talijanski i njemački. Za informativni upit kliknite ovdje