Enfer en paradis – Branimir Pešut

Slikarstvo našeg večerašnjeg gosta, Eugena Varzića, moram priznati slijedi apolonijski ideal ideje savršenog svijeta. Pred svakim umjetnikom, pa i pred Varzićem nalazi se problem nastavljanja umjetničke sadašnjosti ili referiranja prema poznatoj i već ostvarenoj umjetnosti. Varzićevo slikarstvo otkriva taj fundament i otkriva strast nastavljanja antičkog projekta koji je dio europskog projekta, koji postoji već više od dvije tisuće godina. Antička ili kasnija renesansa stvarale su i stvaraju perspektivu koja je bila pokretačem strasti i sudbina mnogih slikara zbog nasljeđa koje je nezaobilazno.

U današnjem vremenu kada mnogi umjetnici prihvaćaju egzil i azil negacije i kada se neprestano govori o eshatologiji koja je naglašeno prisutna kroz neprestano zagovaranje, diskontinuitete i smrt oblika u suvremenoj umjetnosti, Varzićeva naglašena sklonost figuraciji i slikarskim postupcima ukazuje na svoje ishodište na uzore klasičnog slikarstva. Postmoderna u svojoj demokratičnosti i upadljivom izostavljanju glavne matice, jer kako kaže Budillard – sve istovrmeno može biti i retro i suvremeno – omogućila je vraćanje i klasičnim figurativnim obrasicma i to u vremenu koje se doživljava kao stoljeće apstrakcije ili kraja slikarstva pa i umjetnosti same.

Varzić kao slikar mlađe generacije zasigurno je manje sklon teorijskim spekulacijama i o tome što danas slikarstvo treba biti ili ne biti , a više je vođen umjetničkim erosom dakle emocijom – osobnom umjetničkom strašću. Njegov svijet čvršće je građe i omeđen je jasnim granicama. Tradicija za njega nije nešto što poziva na obračun već povod za novi nastavak za novo poglavlje. Interes za tijelo, portret, odavno je prestao je biti pravilom, a više je postao ekscesom ili bizarnoću u našoj suveremenoj umjetnosti. Varzićevo slikarstvo upravo od tjela i lika živi. likovni postupci koje primjenjuje, kombiniranje tehnika, neobični slikarski formati, dvojstvo slike-reljefa iskoraci su kojima se proširuje okvir medija u neobičnu sintezu novih značenja poznatih znakova i simbola.

Protagonisti njegovih radova mogu biti anonimna lica ili čak Picasso, pariški trgovi i parkovi, citati klasičnog slikarstva ili kakav fotografski predložak novinska fotografija naglašenog rastera, ali za temu svojih platana varzić uzima i njegov najintimniji obiteljski krug  tu su i njegova supruga i djeca.

Slikarstvo Eugena Varzića vedro je i optimistično neopterećeno patetičnom retorikom i sumornim porukama .Ovo je slikarstvo koje ne haje za trendovske i ine ideološke i zaoštrene napetosti koje poznaje umjetnost danas.