Prva misao koja mi se nametnula u susretu s djelima Eugena Varzića bila je kako te slike nisu „samo“ zanatski perfektno naslikani portreti i prizori, već se radi o složenom procesu ulaska i uprizorenja određenog portretnog predloška u bijelu površinu platna.
Portretirani modeli postaju akteri u filtriranju vlastitih stanja uvlačeći promatrača u svijet slojevitih dijelova ljudske psihe.
Epski portreti ovoga vremena – moglo bi se u par riječi sažeti novi ciklus slika Eugena Varzića Ma de. Umjetnik doista širokog dijapazona interesa,
Godinama pratim likovni put Eugena Varzića, osamljenog slikara na hrvatskoj likovnoj sceni, autonomne osobnosti, izvan likovnih skupina i pravaca, koji iz godine u godinu napreduje u likovnosti
Nakon što su se krajem 20. stoljeća, logikom vremenske prolaznosti „ispuhali“ raznieksperimentalni pravci i konceptuala kao takva, figuracija se malo po malo izborila za svojemjesto u interesnom fokusu likovne kritike i publike.
Radovi Eugena Varzića nisu umirujući, već iniciraju i potenciraju kretanje, angažman te razmjenu misli i dojmova. U njima se ne krije konačni odgovor, već poticaj za razvoj, kretanje
Pišući ovaj tekst o slikaru Eugenu Varziću, iznimnoj likovnoj osobnosti hrvatske likovne scene, pristupio sam sa stajalištem kako ga treba promatrati kroz prizmu autonomne likovnosti, neoslonjene na ikakav likovni smjer
Postoje različite vrste ljubavi i strasti. One su najčešće usmjerene prema drugim živim bićima.
Otkriti ono što leži ispod površine svakodnevnog i jednostavnog. Raditi ono što volite, voljeti ono što stvarate. Skoro ritualno.
Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su prikazani na velikoj izložbi Encounters New Art From Old, održane 2000. godine u The National Gallery u Londonu.
