Uvod
Slikar Eugen Varzić začudni je slikar koji u sebi nosi posebni likovni osjećaj što ga godinama vodi putevima posve različitim od glavne matice hrvatskog slikarstva: nasljednik je svojevrsnog heterogenog svijeta američkog slikarstva XX. stoljeća, ali i posebnosti tradicije španjolskog suvremenog figuralnog slikarstva koju baštini sudjelovanjem na katalonskom Figurativasu te prijateljujući i surađujući s najznačajnijim imenima suvremene španjolske likovne scene poput Antonija Lópeza Garcije i Eloya Moralesa. U tim susretima upijao je najnovije likovne pravce i tehnike, što ga izdvaja iz onog poznatog i već viđenog na skučenoj hrvatskoj likovnoj sceni. Iznova podcrtavamo kako je Eugen Varzić podsvjesno ostao vjerni sljedbenik Andrewa Wytha, možda i njegov najveći sljedbenik s ove strane Atlantika. Likovni ciklus koji je predstavljen prije dvije godine u Motovunu posve je naslikan u maniri mističnog (magičnog) realizma, a to je, po definiciji, naziv za naturalistički način slikanja pri kojem slikar nastoji što vjernije prikazati objekt i osvijetliti ga takvim efektima da dobije privid irealnog i vizionarskog. Mistični realizam nastaje uvijek u trenucima društvenih kriza kao odgovor na besmisao trenutka, te se razvio u drugom desetljeću XX. st. pod utjecajem metafizičkoga slikarstva. Taj likovni pravac, različito likovno artikuliran u pojedinim sredinama, manifestirao se različito: pripadao mu je u Italiji smjer Valori plastici (Giorgio De Chirico, Giorgio Morandi), a u Njemačkoj nova stvarnost – Neue Sachlichkeit (Georg Schrimpf, Alexander Kanoldt, Carlo Mense). Oko 1930. godine mistični realizam autonomno se pojavio u Americi ponajviše na slikama Andrewa Wyetha i Petera Blumea. U Hrvatskoj su na taj način slikali Marino Tartaglia i Vladimir Varlaj. Također, mistični je realizam visoko sofisticirano slikarstvo iznimne tehnike u rukama slikara intelektualca koji promišlja svijet oko sebe, a ne slikara zanatlije. Eugen je svjestan da umjetnost u sebi nosi odsjaj savršenstva, čemu teži plemenita duša. Ona stoga ne može biti u sukobu s moralom ako sadrži taj odsjaj. Umjetnost nudi savršene simbole kreposti i poroka, ali i različite ugode, među kojima je i ona sentimentalna. Osjećaji prate naše opažanje: oni su kao most između nagonskog i psihičkog života. Novi ciklus mističnog realizma nudi suprotnost racionalnog i nadnaravnog kao prozaičnu stvarnost, gradeći posve novu ikonografiju u domaćim okvirima, bolje reći – na ozemlju sredozemne i internacionalne scene – jer moramo iznova naglasiti da je Varzić izdvojen iz hrvatskih likovnih kretanja, okrenut na strane likovne krugove i središta, gdje uživa zavidan ugled. Surađuje s Galerijom Artelibere (Galería Artelibere), koja ga zastupa i vodi na izložbe od Španjolske do Amerike. Na izložbi koja okuplja ponajbolje slikare realizma i hiperrealizma u svijetu, Algo más que realismo u Zaragozi, dva je puta izlagao kao pozvani umjetnik. Kao jedini hrvatski predstavnik u sklopu projekta Mod Portrait izlaže u MEAM-u (Museo Europeo de Arte Moderno) u Barceloni s najboljim svjetskim portretistima. Uspostavlja suradnju i kroz razne platforme kao što su IBEX insiders, PoetsArtists iz Chicaga, u sklopu kojih je 2023. godine u američkom Winsconsinu sudjelovao na skupnoj izložbi Painting the Figure Now u Muzeju suvremene umjetnosti Wasau (Wausau Museum of Contemporary Art). Predstavio ga je i australski Beautiful Bizzare Magazine iz Sidneya, ujedno vodeći svjetski magazin koji promovira suvremenu umjetnost. Dva je puta bio finalist nagrade BB Artist Award. Finalist je FIKVA natječaja koji se bavi figurativnim likovnim izrazom. Uistinu, teško je i nabrojati autorove međunarodne angažmane. Svi navedeni međunarodni likovni kontakti omogućili su mu trajnu likovnu autonomnost i objektivnost.
Eugena Varzića prije svega odlikuje visoka likovna vrsnoća, maestralno vladanje likovnim tehnikama, stalno i uporno usavršavanje te – što je najvažnije za bravuroznu tehniku, uz svakodnevni uporni rad – sjedenje satima pred štafelajom i promišljanje o tome kako i kamo dalje ići putevima umjetničkog traganja. Za njega vrijede stihove iz pjesme Gorući grm velikana hrvatskog pjesništva Viktora Vide: „(…) Moj Bože, / Ti istu ljubav dijeliš prosjaku / I velmoži, čiji prsti s dragim kamenom. / Počivaju na baršunu. / Na oblacima i nad rijekom caruješ / Zasjenjujući oklopnika / Od tvoje vatre plodovi sazrijevaju / I slatkoću daješ trudnu snu. (…)“. Eugen nosi kozmogoniju uspomena, ratnih iskustava, životne borbe i obitelji koja je njegova luka i smiraj. Njegov život jest njegova umjetnost. On u poznanicima, sugrađanima pronalazi svoje modele, poput Caravaggia, te ih oblikuje u nove vere icone strahotne duhovne sadašnjosti. Svojim modelima udahnjuje jedan novi duh; njihovim likovima propituje sve strahove i krize suvremene Hrvatske i svijeta. Maestro iz istarskih Kukaca i ravne rodne Slavonije stalno posjećuje velike muzeje i galerije. U dvoranama L’Accademie u Mlecima upija tehnike Veronesea i Tintoretta, vedrinu Macchiaiola, a u dvoranama Louvrea oko mu zapinje na Rembrandtu. Taj nizozemski slikar, koji je u svojim maglovitim i mračnim portretima na specifičan način propitivao svoje sugrađane, ponukao je Eugena da uđe u dubinu svojih modela, i postanu svojevrstan Museo de la Imaginación svih strahota kroz koje prolazi suvremeno hrvatsko društvo. Kao istinski socijalno angažirani slikar, Eugen kritički propituje društvo; mnogo više od brojnih razvikanih imena hrvatske likovne scene, jer on je puškom stvarao državu u kojom živimo, a da pritom nije ostvario nikakvu beneficiju, ni za sebe ni za obitelj. Svoj jasni socijalni angažman i politički stav skupo plaća osamljenošću intelektualca koji promišlja svojom glavom i glasno progovara o nedaćama ljudi preobraženih u duhovne nakaze, a koje su našle odraza u motivima likovnog opusa ovog velikana hrvatske suvremene likovne scene. Teško je Eugena Varzića uklopiti u kalup posebnosti likovnog pravca; možemo ga jednostavno nazvati neofiguralistom mističnog realizma. I ponovno treba istaknuti da je njegovo slikarstvo prije svega angažirano – ono propituje današnjicu, socijalne trendove suvremenog hrvatskog društva. Ovaj je put svoju rekapitulaciju više faza slikarskog puta pretočio u minijaturne formate, i to u 101 sliku. U numerologiji to je anđeoski broj samospoznaje, propitivanja svijeta i vlastitog duhovnog rasta. To je slikarstvo ljudskog lica, velikog izazova za svakog umjetnika. Svaki čovjek nosi vlastitu priču, život i breme. Talijanski maniristički pjesnik Giambattista Marino (1569. – 1625.) u svojoj pjesmi Ljudski život upravo je najjezgrovitije izrazio bît ljudskog usuda, od kolijevke pa do teškog kamenog groba. Umjetnik je tu da trenutak bivstvovanja pretvori u vječnu sadašnjost stalno se trudeći usavršavati svoje likovne tehnike, kako bi sadašnjost ljudskog bića bila sačuvana u klasičnim formatima i tehnikama za neko drugo vrijeme. Slikar Varzić drznuo se nametnuti jedan poseban ritam svojem figuralnom opusu povezujući svjetove ljudske imaginacije i uspomena koje se pamte kroz portrete.
O sitnoslikarstvu
Sitnoslikarstvo, svijet u malenome, svojevrsni je hortus conclusus životnih uspomena, sjećanja i htijenja u kojima se umjetnici skrivaju bježeći od vremena, kradljivca života – Kronosa – koji otima, trga životnu energiju u sumornoj svakodnevici ratova u kojoj živimo. Barbari su davno prešli Dunav, pali su posljednji tornjevi na limesu i mi živimo u svojim provincijalnim gradovima – čekajući barbare, ne znajući da smo odavno u suživotu s njima i da naša civilizacija posve nestaje. Ona Europa u kojoj smo se rodili, stasali, i izborili se za svoju državu koje smo se jeftino odrekli, kao i civilizacijskih vrijednosti za koje su se naši preci stoljećima borili i krvarili – ta je Europa samo puki san, ona ne postoji. U takvim vremenima svima nama ostaje bijeg u osamu, bijeg u nadrealnost, poput kasnoantičkih Romeja koji su stvarali bazilike prepune zlatnih mozaika, stvarajući imaginaciju onostranosti u neizvjesnosti posljednjih dana Carstva Zemaljskog. Umjetnost minijature – sitnih slika u hrvatskoj povijesti umjetnosti ostala je kanonizirana u opusu Julija Klovića (1498. – 1578.), velikana tog likovnog žanra, najvećeg minijaturista manirizma uopće, kojeg je El Greco ovjekovječio s Michelangelom, Rafaelom i Tizianom na slici Tjeranje trgovaca iz hrama 1570. godine, s Officium Virginis Farnese u rukama, kao vrhuncem manirističkog sitnog slikarstva svih vremena. Minijaturist Julije Klović likovni je put započeo na dvoru hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika II. Jagelovića, na istom mjestu gdje je Dubrovčanin i ugledni diplomat Feliks Petančić (oko 1455. – nakon 1517.) bio voditeljem budimske sitnoslikarske škole.
Dubrovnik je grad začudnih skrivenih ljepota, gdje se među policama knjižnica još uvijek čuva najveće knjižno blago iz najstarijih stoljeća u Hrvatskoj, uključujući minijature iz XI. stoljeća – od cjelovite Biblije atlantice dubrovačkih bijelih fratara, pa do gotičkih minijatura u malobraćanskim trezorima. Nadalje, tu su i iluminirane matrikule brojnih bratovština, poput Bratovštine sv. Josipa i Zbora Popovskog. Minijatura Svetog Vlaha u gradskom statutu, pripisana dubrovačkom slikaru Mateju Junčiću (? – 1454.), svjedoči o važnosti sitnoslikarstva u svakodnevnom životu kasnosrednjovjekovnog i novovjekovnog Dubrovnika, a koja obuhvaća i molitvenike, i portrete, i opremu knjiga, čime potvrđuje potrebu umjetnosti da uđe u sferu ljudske intime, među ljudima najdraže stvari. Dubrovnik je imao sačuvanu tradiciju sitnoslikarstva, čak i u baroknom razdoblju kada je ono već bilo posve anakrono, jer se od Jurja Dragišića (1445. – 1520.) i njegova portreta u inkunabuli O naravi anđelâ (De natura angelica) promijenio duh vremena. Sitnoslikarstvo ima svoja pravila i svoje vrijednosti. Na primjer, splitski franjevac Bone Razmilović (1626. – 1678.) svojim je iskrenim likovnim credom na stranicama crkvenih knjiga oblikovao svijet kukaca i cvijeća posebnom ljepotom jednostavnog i iskrenog doživljavanja svijeta, za razliku od dubrovačkog velikog intelektualca i povjesničara, ali i sitnoslikara i oca hrvatskog kolaža – fra Serafina Marije Crijevića (1678. – 1759.). Crijević je minijaturu doživljavao kao ancillu povijesti i znanosti. Tijekom kasnog baroka, ampira i bidermajera, nastavljajući se na renesansno i manirističko razdoblje, minijatura se ponovno vraća žanru portreta, kojim su zabilježene brojne osobnosti, makar ponekad u profilu papirnih silueta. Portret u minijaturi jest ono najintimnije, skriveno u medaljonima, prijenosnim kutijicama koje skrivaju intimne portrete. Ta će tradicija kasnije prerasti u luksuzno opremljene portretne dagerotipije, kao posebno blago građanske intime. Kao što je haiku poezija svojevrsna minijatura u književnosti, tako i malene slike – minijature u malome – svjedoče o velikim stvarima, osjećajima i maštanjima umjetnika kondenziranim u malenom formatu s velikih platna.
Eugenovo sitnoslikarstvo
Dubrovačka izložba sadrži likovni presjek umjetnikovih faza i likovnih varijacija koje su započele jednom čudnovatom avanturom – nebeskim nadahnućem tijekom slikanja None, suprugine bake. Uz sublimaciju ranijeg ciklusa Noire, taj nas je portret potom uveo u likovni ciklus Sve Su Ti Slike OK i zaključio s ciklusom Ma de. Kao što smo već jednom napisali o Eugenovoj portretistici, on, poput Pietra Annigonija, hijeratski i osamljenički, oblikuje svijet lica koja transformira u društveno angažirane poruke. Varzić je iznimnom likovnom tehnikom u temi portreta prikazao zabrinutost za sutrašnjicu, gdje svojim autorskim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još neriješene, a mnogi procesi nacionalne katarze neokončani. Slikarski autoportreti od razdoblja renesanse i baroka do naših dana najzanimljiviji su jer u odrazu zbiljnosti umjetnik kritički promatra sebe. Još je Gauguin prvi izrekao tvrdnju da je čitava umjetnička djelatnost stare Europe zašla u slijepu ulicu i da se iscrpila, pa treba pronaći spas vraćajući se onome što je primitivno, iskonsko i nepokvareno. Quaranteen 2021. – portret umjetnikova sina, sada mladog studenta Akademije primijenjenih umjetnosti u Rijeci – pokazuje sve strahove proizvedene pandemije u mozgovima nastranih gospodara svijeta, pri čemu su mnogi snovi ugašeni. Taj tinejdžer – QuaranTeen – oslikava začuđenost mladih lišenih redovite nastave i ograničenih na otuđeno elektroničko praćenje lekcija. Gospodarica Covida osebujna je političkozdravstvena figura koja je dvije godine gospodarila našim životima, dok magnovenje života očitujemo u Digital Ghostu, Svarozichu, Novinarki i Anesteziji iz 2025. Sram je svojevrsna suvremena Sinagoga – s povezom na očima, ideologija je to podvojena morala, odnosno uskraćenih vijesti o pravoj stvarnosti. Svarozich nastaje u trenucima koji prethode još jednoj pogubi ljudske naravi – kako bi rekao hrvatski komediograf Marin Držić – a to je vojna, odnosno rat. Svarožić je mali bog, sin Svaroga, starog vrhovnog boga slavenskog panteona, a ova slika nam predočava Svarogov trenutak, trenutak mira prije sukoba dvaju ratnika na bojištu, dok se gledaju oči u oči. Došao je rat, slavenski rat – novo doba smutnje, nalik onome s početka 17. stoljeća na slavenskom ozemlju današnje Ukrajine i Rusije, uzrokovane terorom vlastodržaca. Slavenski rat na zlatnim poljima Ukrajine bijesni, a pandemija još traje. Model za Svarožića je Ivan, ujedno i model za središnju sliku dubrovačke izložbe, koja označava kraj starog i traženje novog puta u novom otuđenom svijetu gubitka svih vrijednosti na kojima smo odgojeni.
Među likovima imamo i portret Josipa Tešije i konja – simbola povezanosti ljudskog i plemenitog bića te aluzije na cjelokupnu povijesnu baštinu sinjske krajine u tom intimnom odnosu dvaju Božjih stvorova. Tu je i Ajant, simbol Domovinskog rata i dubrovačke obrane. Nije ovo Pariški salon, no nalazimo i ženski akt Bez anđela – svojevrsnu Olympiju slikara Édouarda Maneta, pretočenu u suvremeni jezik. Prisutna je i tema gorućeg srca u slici Majčin labirint, koje u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti označava razumijevanje, ljubav, pobožnost i radost. Majčino srce gleda nutrinu, a ne vanjštinu. Srce koje bukti označava krajnji vjerski žar, a u srce se zabada mač boli. Varzićevo srce okrunjeno je dvostrukim križem. Slikar propituje majčinsko srce, izranjeno i okrunjeno, u osobnom iskustvu sebi samo znanom. Najpotresnija slika – Različite vrste ljubavi – minijatura oca na bolesničkoj postelji–sublimira misao Sic transit gloria mundi („Tako prolazi slava svijeta“) i priziva u sjećanje sve ono što je naslikao Vicent iz Kastva za crkve Gospe na Škrilinah: svi smo prolazni na ovoj Zemlji. Eugenovo je slikarstvo potresno; ono je sublimiralo sve obiteljske patnje, strahove, čežnje. To je slikarstvo duboko, iskreno i ima – što se usudim kao povjesničar umjetnosti reći – brutalnost caravaggiovskog naturalizma na jedan posve suvremen i postmoderni način. Droga, psihoze, lezbijstvo, homoseksualnost, otuđenost… u tim je licima svijet brueghelovski istinit. To je zemaljski purgatorij ljudskih duša (npr. slike: Obraćenik, Digitalni duh, Kraljica, Zvijezda, Bol, Marco, Om, Bolje ti je da vjeruješ (u nešto), Slatka rana, Možda će nas ubiti, Miris (ljubavi), Dušo ja sam kaos (serija Različite vrste ljubavi), Pijani ljubavnik, Mržnja (serija Različite vrste ljubavi), Sint Ljubavi, Nakon svega, Zbogom, Dah, Usnuli, Jedem staklo…). Mrtve prirode u Eugenovu slikarstvu začudne su i mračne, posve drugačije od već viđenog u nacionalnom slikarstvu, jer nose neku težinu, slatkasti miris raspadanja i otrova u zraku (Malo cvijeća, Ne za tebe i Noćno cvjetanje). Mistični realizam Ulaza i Izlaza govori jezikom izgubljene nade i vodi nas do minijatura Okovi utočišta i Novac, dok nada ostaje u War Zich (Posljednji od nas) i Vidimo se u travnju, jer još nije sve izgubljeno.
Izložene minijature pejzaža nose u sebi mrak, strahove u magnovenjima pandemijskih jutara i susrete migranata, zemlju koja im je obećana, a nama prokleta. Nastavlja i sa slikanjem motiva jutarnjih šetnji sa svojim psom haskijem, spašenim iz psećeg prihvatilišta u Pazinu, sada članom obitelji. Mračni pejzaži: Strane zemlje, 6.17, Lizač sjena, Zemlja, Nesanica, Vjetar, uistinu su pejzaži rastanka u šumi osvijetljenoj električnom svjetiljkom koji svjedoče o nemiru i nespokoju u kojem živimo.
Dubrovački odabir minijatura jest velika rekapitulacija jednog desetljeća vulkanske energije slikara Eugena Varzića koji je svojim slikarstvom progovorio krikom istine o ratu u Ukrajini, epidemiji, smrti, izgubljenim generacijama, kraju zapadne civilizacije koju smo poznavali, bolesti, ludosti, otuđenosti i strahovima – jer je to slikar snage i istine. Ne, ovo nećete vidjeti u časopisima kurentne povijesti suvremenih likovnih gibanja na nacionalnoj likovnoj sceni. To nije dopadljivo slikarstvo, namijenjeno vilama parazita hrvatskog društva – tajkuna nove neokomunističke elite koja nama vlada, i rasprodane Hrvatske. To je slikarstvo angažmana koje, na temelju svoga životnog puta i posvećenosti, nastoji ukazati na probleme društva te svojom kritikom pokušava potaknuti na reakciju te iste zajednice. Tolika energija u ovim sitnoslikama nosi sublimat svega što je stvorio i s čim se borio u svojim unutrašnjim borbama da savlada sebe i izdigne se u samoći svoje umjetnosti, noseći čisto šokačko srce kao zalog za jedno bolje sutra u začudnoj i izmučenoj Hrvatskoj o kojoj je Viktor Vida (1913. – 1960.) u svom eseju Duhovna Hrvatska pisao: „Sve zemaljske kušnje, kroz koje prolazi Hrvatska, proističu iz njezina značaja. (…) Hrvati su drevni ljudi, a takvi doživljavaju osjećaj pravice kao dubok, primarni potres duše. Maćehe gone zemljom pravdu, a Hrvatskoj, iako joj se hoće života i u svijetu profanih iskustava, teško se odreći načela, po kojima je ona sve ono, što jest. Odatle njena vječita agonija, trajna napetost, među krajnostima svijeta Cezarova i svijeta Duha. (…)“ Minijaturni svijet velikog umjetnika odraz je zbilje u kojoj se danas nalazimo, ali nada se očituje u zabrinutom autorovu autoportretu koji nas podsjeća na Veronikin rubac, jer Krist ostavlja nadu u spasenje svih napaćenih ljudskih duša. Eugen Varzić je u svojem autoportretu Crveno bdjenje ostavio asocijaciju na rimski Mandylion, odnosno u tradiciji Zapadne Crkve zvan Veronikin rubac, koji je u stihovima 103 – 108 XXXI. pjevanja u djelu Raj opisao glasoviti pjesnik Dante Alighieri (Firenca, V/VI. 1265. – Ravenna, 14. IX. 1321.), spomenuvši Hrvata kako u liku ganutog hodočasnika koji motri svetu relikviju, predmet zavjetnog putovanja iz daleke zemlje, kleči pred Kristovim likom:
„Ko onaj koji iz Hrvatske valjda
dolazi našu Veroniku zreti
što je se s davnog ne nasiti glada, (…)“
Ljubav je najveća i ostaje na Nadi da u metastaziranom svijetu Zapadne civilizacije ostavi tračak vedrine, vjere da život ide dalje i da tradicija naše civilizacije koju još baštinimo neće nestati.
dr. sc. Vinicije B. Lupis
Literatura:
Bernard BERENSON, Annigoni, Pagliai Polistampa, Firenca, 2000., 1.
James H. DUFF, An American Vision: Three Generations of Wyeth Art, Little Brown & Company, Boston, 1987., 57.
Briony FER, Introduction, u: Francis FRASCINA, Nigel BLAKE, Briony FER, Tamar GARB, Charles HARRISON, Modernity and Modernism. French Painting in the Nineteenth Century, edicija Modern Art Practices and Debates, tiskano u Italiji, 1993., 9.
Briony FER, David BATCHELOR, Paul WOOD, Realism, Rationalism, Surrealism: Art between the Wars, Yale University Press, Hong Kong, 1994., 3.
Zdravko GAVRAN, Ljepota kao prosjaj vrijednosti i umnosti, u: Rajmund KUPAREO, Um i umjetnost: eseji, Glas Koncila, Zagreb, 2007., i pretiskano u: Rajmund KUPAREO, Prebivao je među nama. Tri suvremena prikaza o jednom davnom događaju, Citadela libri, Zagreb, 2019., 179–181.
Ann Eden GIBSON, Abstract Expressionism; Other Politics, Yale University Press, New Haven – London, 1997., 9.
Betsy JAMESWYETH, Wyeth at Kuerners, Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976.
Rebecca KILLMAN, Tigran Tsitoghdzyan: Reflections in the Age of Technology, in: Visual Language Magazine, 3 (7), New York, 2014.
Vinicije B. LUPIS, Mistični svijet Eugena Varzića, u: katalog izložbe Ma de, Motovun, 2023., 1–45.
Vinicije B. LUPIS, Eugen Varzić – svijet lijepoga, u: katalog izložbe Sve Su Ti Slike OK, Dubrovnik, 2021., 1–18.
Vinicije B. LUPIS, Contributions to the Study of Armenian Cultural Heritage from Constantinople/Bolis, as well as from Dubrovnik and Kotor, u: HASK, Armenological Yearbook (New period) 15th Year (2025 – 2026) / Shahan Sarkissian, Arch (ur.). Antelias: Armenian Catholicosate of Cilicia Antelias, 2026., 623–637.
Max Osborn, Povijest umjetnosti: kratak prikaz njezinih glavnih epoha, Matica hrvatska, Zagreb, 1934., 464.
Jules David PROWN, Nancy K. ANDERSON, William CRONON, Brian W. DIPPIE, Martha A. SANDWEISS, Susan PRENDERGAST SCHOELWER, Howard R. LAMAR, Discovered Lands, Invented Pasts, Yale University Press, New Haven – London, 1992., 190–192.
E. P. RICHARDSON, Painting in America: From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1967., 420.
Barbara ROSE, American Painting. The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.
Guy SIRCELLO, New Theory of Beauty, Princeton University Press, Princeton, 1975., 3., 10.
Fotografija
Izvor Umjetnička galerija Dubrovnik
Autor Miho Skvrce
Upit o ovom radu ← Natrag