Mistični svijet Eugena Varzića – Ma de – dr.sc. Vinicije B. Lupis

Godinama pratim likovni put Eugena Varzića, osamljenog slikara na hrvatskoj likovnoj sceni, autonomne osobnosti, izvan likovnih skupina i pravaca, koji iz godine u godinu napreduje u likovnosti, rastući iz njegove potrebe da nadilazi granice zadanog.  Slikar Eugen Varzić  novim ciklusom krenuo je  u novo propitivanje stvarnosti, novog nadrealnog svijeta osjećaja, emocija, sakrivenih duboko u nama. Izložba kroz koju prolazimo svojevrstan je hodnik i hodogram osjećaja i emocija koje su vodile umjetnika od dubrovačke izložbe u Umjetničkoj galerije u Dubrovniku 2021. godine: Sve su ti slike OK, do danas.

Umjetnik stvara u svijetu koji se dinamično mijenja, koji pandemijom Covida -19, klimatskim promjenama, društvenim raslojavanjima, krizom  međuljudskih odnosa, ukazuje na ubrzano mijenjanje svijeta. Sve vanjske manifestacije okruženja u kojem živimo ostavljaju  traga na njegovom likovnom promišljanju, jer je slikarstvo više nego li ikoji drugi vid umjetnosti ogledalo realnosti u kojem živimo.  Slike su ogledalo  unutrašnje borbe kroz koju umjetnik prolazi u osami svog ateljea,  a obitelj je njegov otok u struji, da citiramo naziv romana Ernesta Hemingweja, mjesto gdje nalazi svoje uporište za daljnje stvaranje.  Kompozicijski izložba je strukturirana u četiri cjeline s  bitnim elementom za razumijevanje koncepcije postava izložbe, a to je prije svega  autorov dokumentarni  film „Ma de.“ Umjetnik kao narator bitan je faktor u prenošenju temeljne misli odrednice ovog likovnog ciklusa.  Ovaj likovni ciklus svoju kozmogoniju duguje prebiranju unutar naslaga starijih proživljenih emocija,  vodeći nas u neizvjesnost mističnog realizma, kao svojevrsnog traženja smisla u sadašnjosti, realnosti svijeta u ubrzanoj transformaciji. Početak ovog emocionalnog putovanja započinje s karijatidama – djevojkama novog doba: Besani anđeo, djevojka koja iz tame noći pojavljuje se, a na licu nosi tragove besane i divlje noći u ranu zoru poslije provoda, Bella ciao, druga je djevojka tetovirane ruke, koja odlazi u veliki i nepoznati svijet, noseći tragove mladosti i maske koje će joj trebati u budućem životu, a tetovaže su poput kodova zagonetki života. Covid- 19 pandemija sve nas je otuđila i pokušala da se preispitamo, otklonimo sve suvišno, balast površnih prijateljstava. U magnovenjima pandemijskih jutara nastaje jedan od dva izložena pejzaža  na ovoj izložbi Strane zemlje,  to je likovna tema svijeta u koju se susreću migranti, zemlja koja im je  obećana, a nama prokleta. nastavivši slikanjem istih motiva i u ovom likovnom ciklusu. Manji, mračni pejzaž, kasnog sutona u šumi osvijetljenoj električnom svjetiljkom, svjedoči o nemiru, nespokojnosti u kojoj živimo. Jednostavno nije išlo s krajobrazima, umjetnik je propitivao ljudska lica u vremenima zbunjenosti i straha. Tinejdžer  QuaranTeen – portret umjetnikova sina Ega oslikava začuđenost mladih – bez redovne nastave, već samo otuđenog elektronskog praćenja lekcija, dok umjetnikovi znanci Ivana i Ivan, u kompoziciji Crna rijeka odaju iskrenu nadrealnost trenutka.  Voda, Prazne vene – propituju strahove, poroke u krizi, dok ciklus manjih portreta staracâ: Warm up for October, glave starca, te Ta muzika, Zvuk, Fluctus, Banka, Matador, Slurp, blah, blah, blah, Utišani, Večer, Vidimo se u travnju i Dron, govori o konfuziji u kojoj smo živjeli. Dron je otvorio novo poglavlje rata u Ukrajini, magični je stroj to za nadzor neba, borbu, jer više nemamo svoju skrovitost. Nadgledani smo iz treće dimenzije, gubeći jedan dio svoje slobode, otvoreni iznenadnim udarima na svoju intimu, donovi postaju novo oružje vojne igre i smrti u ratu koji se vodio u Artsakhu, sada u Ukrajini.  Ciklus od četiri portreta staraca, Warm up for October  tako nas podsjeća na portrete Helge Testorf – modela američkog slikara Andrewa Wyetha, odajući ruku velikog virtuoza portretistike,. Večer – slika koja prikazuje covid testiranje, dijabolični ritual koji je prethodio svakom izlasku na slobodu, odlazak u nekada svakodnevne dnevne životne rituale: kupovine. Izlazak u kino i kazalište, hladni je podsjetnik na proživljeno, a što nam predočava hladna paleta boja. Pitanja od državnog totalitarizma, ukidanja građanskih i vjerskih sloboda i nemogućnosti da se ostvari sloboda u zagonetnoj neprirodnoj pandemiji, sve je to ostavilo traga na novi ciklus umjetnika Varzića. Slike: Air, Svarožić, Izlaz, Ulaz, nastaju u trenutcima koji prethodi još jednoj pogubi ljudske naravi – kako bi rekao hrvatski komediograf Marin Držić, a to je vojna/rat. Svarožić – mali bog Svarog, stari vrhovni bog slavenskog panteona, i ova slika nam predočava Svarogov trenutak, a to  je trenutak mira prije sukoba dva borca/ratnika na bojištu, dok se gledaju oči u oči. Došao je rat, slavenski rat –novo doba smutnje, poput razdoblja na početku 17. stoljeća na slavenskom ozemlju današnje Ukrajine i Rusije, uzrokovane terorom vlastodržaca.  Slavenski rat na zlatnim poljima Ukrajine bijesni, a pandemija još traje. Model za Svarožića je Ivan, model za središnju sliku dubrovačke izložbe, kojom se označio kraj starog i traženje novog puta u novi otuđeni svijet gubitka svih vrijednosti u kojima smo odgojeni.

Posljednji ciklus ostavlja nas začuđenim, imamo osjećaj na prvu, da se nalazimo u ateljeu manirističkog slikanja Giuseppe Arcimbolda (?1527. -93.), koji predstavljaju godišnja doba na groteskni način slaganjem voća u oblik antropomorfnih portreta. Odmahnemo glavom, iznova otvorimo oči i mi smo u magičnom svijetu novog realizma nove duhovne dimenzije: Majko jesam li još tvoj sin?, Svekrva, Opium Mother, Majka Istok, Majčin labirint, No Mother, Ima li Boga Majko?, Colmena, „Substitute Mother“, „M(other)“, „Harbouring your secrets, mother“, „Eye of the Mother“. Sto godina samoće  unutrašnjih previranja umjetnika na razmeđi zbilje i sna svojeg umjetničkog svijeta postavlja u središte novog ciklusa:  Srca – majčino srce, koje se u zapadnoj kršćanskoj umjetnosti stavljalo u središte razumijevanja, ljubavi, pobožnosti i radosti. Majčino srce gleda nutrinu, a ne vanjštinu. Srce koje bukti označava krajnji vjerski žar, a u srce se zabada mač boli. Varzićevo  srce  okrunjeno je s dvostrukim križem. Slikar propituje majčinsko srce, izranjeno i okrunjeno u osobnom iskustvu sebi samo znanom.

Slikar Varzić ovim likovnim ciklusom maestrale likovnosti  predočava duhovne izazove našeg života, kao što je talijanski književnik Italo Calvino u romanu Naši preci razvio sklonost atipičnom i začudnom, te alegoriji u povijesnim likovima svog djela. Izazovi neistinitih Majki, zrcale se u Opium Mother i Majka Istok, kao simboli onostranog od kulta Majke čuvarice ognjišta i budućnosti.  Ova slika istražuje položaj žena u istočnim kulturama. Umjetničko djelo prikazuje ženu s bolnom ekspresijom na licu i praznim pogledom, simbolizirajući kompleksnosti i izazove s kojima se suočavaju žene u istočnim društvima. Bolna ekspresija na licu žene označava emocionalni teret i unutarnju borbu koju može podnijeti zbog društvenih normi i rodno određenih uloga.   Slikarstvo ima za cilj osvijetliti iskustva, borbe i otpornost žena u istočnim kulturama. Potiče gledatelja na razmišljanje o društvenim očekivanjima, ograničenjima i pritiscima s kojima se žene često susreću u tim kontekstima. Prazan pogled u očima žene sugerira osjećaj rezignacije  uslijed društvenih normi ponašanja nametnutih ženama. Simbolični ispovjednik – Harbouring you secrets, mother, znani umjetnikov model uobličen u nadrealnog vjerskog poglavara, čiji ožiljci   na licu koje je ispisao život i tajne koje skriva lice,  odaju dvoličnost odnosa prema ženama i majkama. Kostimirani lik simboličnog ispovjednika kao da je iskoračio iz scene filma Franca Zaffirellija, nudi se da preuzme iskaz grijeha i oslobodi Majku tereta, kako više ne bi  bilo Supstitute Mother. Paramajčinstvo, zamjensko majčinstvo surogat majki, vrhunac su novog poganstva vremena u kojem je Obitelj fragmentirana. Majka je to hladne emocije, koja i nije majkom, a koja je daleko od onih majki čuvarica ognjišta iz prošlih vremena. Surogat majke, koje služe za rasplod bogatašima, paradoks su vrijednosti koji Zapad, duhovno prazan nameće propitivanja ništavila majčinskih emocija.  Slika: Eye of the Mother, zaranja u psihički svijet majke koja je opčinjena svojom potrebom za kontrolom, nudeći dirljiv uvid u kompleksnosti majčinskih instinkata dovedenih do krajnosti. Kroz diskretnu paletu boja, izraza i jasne kompozicije, umjetnik vješto osvjetljava nijansirano preplitanje moći i osjećaja unutar majčinske veze.
Slika Ima li Boga Majko? – nova je  Bogorodica ogrnuta modrim maforionom i bajkovitom žutom pozadinskom izmaglicom, te srcem na čelu, mislima koje nas bole, izmučenih duša. Blijedi zlatni elementi na slici simboliziraju prolaznost života i prolaznost svjetovnog posjeda. Kontrastna tamna pozadina odražava turobnost, nesigurnosti iskazanu sjenama. Ova suprotnost blijedog zlata nasuprot tamnosti ističe dvojnost života, gdje ljepota može istinska ljubav može se ostvariti i usred teških vremena. Ovaj element tajanstvenosti poziva gledatelje da tumače i razmišljaju o emocijama i pričama koje se skrivaju u onostranosti umornih očiju  .

Colmena, osmjehom obdarena plavičasta žena okrunjena stiliziranom glavom pčele, poput vilinske krune, simbol je kaosa nemoći stvaranja novih slika. Po ikonografiji starih vremena košnica je nagrada vjernih i upornih. Priroda nas točnim znakom upozorava  da smo dosegli naš cilj. Taj znak je radost. Radost se obznanjuje uvijek kada život pobjedi. Gdje ima radosti ima i stvaranja, a što je stvaranje bogatije, radost je dublja. Onaj  tko je siguran, potpuno siguran da je stvorio djelo koje će opstati i trajati, ne treba pohvalu, on to sam spoznaje. Slikar Varzić ovim slikarskim ciklusom obznanio je puku i svijetu svoju likovnu confessionis, emocionalne i društvene dvojbe, svoje viđenje svijeta i budućnosti. Majčino srce je veliko i u svim  dvojbama je svjetionik vjere da postaji novi dan:“ After all, tomorrow is another day!“ kako izgovara Scarlett O’Hara u završnoj sceni filma Zameo ih vjetar.

Na kraju, moramo istaknuti kako u  prošlom ciklusu okončanom dubrovačkom izložbom umjetnik je istraživao vanjštinu likova, njihove mijene. I ovdje bi ponovio ranije izrečenu tvrdnju:“ Slikar Eugen Varzić posebna je osobnost hrvatske likovne scene jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački likovni put usmjerio u drukčijem smjeru. Riječ je o izgrađivanju likovnosti suvremenoga hrvatskog slikara na naslijeđu kurentnih likovnih težnji američkog slikarstva XX. stoljeća, koje je oblikovano na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja. Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno k naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu trompe-l’oeila, oslanjajući se na pragmatizam – američku filozofsku struju, konstanta je u američkoj umjetnosti tijekom cijeloga XX. stoljeća. Ovdje nije riječ o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukcije stvarnosti, nego o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svakidašnjici.“

Eugen Varzić ostaje podsvjesno vjerni sljedbenik Andrewa Wytha, možda njegov najveći sljedbenik s ove strane Atlantika. Posljednji ciklus koje je posve naslikan u maniri mističnog realizma, a to je po definiciji, naziv za naturalistički način slikanja, pri kojem slikar nastoji što vjernije prikazati objekt i osvijetliti ga takvim efektima da dobije privid irealnog i vizionarskoga. Mistični realizam nastaje uvijek u trenutcima društvenih kriza, kao odgovor na besmisao trenutka, pa se tako razvio u drugom desetljeću XX. st. pod utjecajem metafizičkoga slikarstva. Taj likovni pravc, različito likovno artikuliran u pojedinim sredinama, manifestirao se različito, pripadao mu je u Italiji smjer Valori plastici (Giovanni De Chirico, Giorgio Morandi), u Njemačkoj nova stvarnost – Neue Sachlichkeit (Georg Schrimpf, Alexander Kanoldt, Carlo Mense). Oko 1930. godine mistični realizam autonomno se  pojavio  u Americi na slikama ponajviše Andrewa Wyeth i Petera Blumea. U Hrvatskoj su tako slikali Marino Tartaglia i Vladimir Varlaj. Mistični realizam isto tako je visoko sofisticirano slikarstvo, iznimne tehnike u rukama slikara intelektualca koji promišlja svijet oko sebe, a ne slikara zanatlije. Eugen je svjestan da umjetnost u sebi nosi odsjaj savršenstva, kojemu teži plemenita duša. Ne može se sukobiti s moralom ako sadrži taj odsjaj. Umjetnost nudi savršene simbole kreposti i poroka, isto tako razne ugode, među kojima je ona sentimentalna. Osjećaji prate naše opažanje: oni su kao most između nagonskog i psihičkog života. Novi ciklus mističnog realizma nudi suprotnost racionalnog i nadnaravnog kao prozaičnu stvarnost, gradeći jednu novu ikonografiju na hrvatskoj likovnoj sceni, bolje reći na ozemlju sredozemne i internacionalne scene, jer moramo iznova naglasiti da je Varzić izdvojen iz hrvatskih likovnih kretanja, okrenut na strane likovne krugove i središta, gdje uživa zavidan ugled. Surađuje s Galería Artelibere, koja ga zastupa i vodi na izložbu u newyorškoj galeriji Pictor. Na izložbi koja okuplja ponajbolje slikare realizma i hiperrealizma u svijetu, Algo más que realismo u Zaragozi, dva puta je izlagao kao pozvani umjetnik. Kao jedini hrvatski predstavnik izlaže u MEAM-u/Museo Europeo de Arte Moderno u Barceloni, s najboljim svjetskim portretistima, surađuje kroz razne platforme IBEX insiders, Poetas Artis iz Chicaga. Uskoro izlaže na skupnoj izložbi PAINTING THE FIGURE NOW 2023 WAUSAU MUSEUM OF CONTEMPORARY ART USA (koja će biti otvorena od 8. rujna do 28. listopada 2023.godine). Predstavio ga je Beautiful Bizzare Magazine iz Sidney, Australija, koji se bavi suvremenom umjetnošću, a predstavljen je i na njihovoj platformi Beautiful Bizzarre Artist Directory. Svi navedeni međunarodni likovni kontakti  omogućili su mu trajnu  likovnu autonomnost i objektivnost.

Dr. sc. Vinicije B. Lupis