Ma de – Zdenka Bilušić

Epski portreti ovoga vremena – moglo bi se u par riječi sažeti novi ciklus slika Eugena Varzića Ma de. Umjetnik doista širokog dijapazona interesa, preko crteža i slika po kojima je prepoznatljiv, do skulptura i mozaika, uvijek nas iznova iznenadi energijom i bogatstvom svoga imaginarija na granici sna i jave. Okosnica ovoga ciklusa, naoko zagonetnoga naziva Ma de, jest umjetnikova majka, a s te dvije rječice ona mu se obraćala govoreći sve kroz ta dva mala sloga, bodreći ga, izražavajući katkad sumnju, katkad oduševljenje, katkad nedoumicu ali uvijek govoreći ljubav. I kako autor kaže, majčina ljubav je najbliža Božjoj, zato su ova djela izrazito emotivna. Moglo bi se pretpostaviti da su zbog toga slikana slobodnim, širokim potezima no, radi se o izrazito stabilnim kompozicijama, Samovolja nikad nije bila u naravi njegove slobode. Prizore on konstruira jasno i pregledno, postavlja armaturu slike crtežom olovkom, stvara gramatičko biće, sintaksu i gradi mrežu po kojoj će poput pauka tkati bojom portrete, lica, figure. S tek pokojim pomakom i oscilacijom, na početku se ta mreža doima jednoličnom u svojoj sabranosti i rigoroznosti, ali samo na početku. Dok je ne razigra ujednačenim kratkim ritmičnim potezima kojima stvara bogati fluid prozračne kolorističke mase. U vremenu apsolutne opsjednutosti selfijima, imidžom, dojmom, dobro je u taj sveprisutni voajeristički nered unijeti malo reda, onako kako to samo umjetnost može. Uostalom, umjetnici i njihova djela uvijek su produkti vremena u kojem žive i kulture kojoj pripadaju. Portret, jedan od najstarijih umjetničkih motiva, star koliko i civilizacija, nikad nije i neće izgubiti na vrijednosti, zanimljivosti i privlačnosti. Varzić se prema njemu odnosi kao prema građi, kreirajući situacije u kojima se svijet medija i popularne kulture otkriva u svojoj mnogostrukoj potentnosti. Autor na svoj način stvara složene narative i kritičke refleksije ove naše realnosti s urbanim pustinjacima, jakim osobnostima, bezvremenskim vrijednostima, ljepoti samoj. Uvijek je teško, a možda i besmisleno, izvlačiti nečiju umjetnost iz socio-kulturološkog konteksta i promatrati je svojom optikom. Varzić u vremenu moralno i estetski obezvrijeđenom, vremenu potpune komercijalizacije i oslabljene duhovnosti, ne pokušava djelovati prevratnički, ne zamara se moralnom reakcijom na suvremeni svijet, na nužnoj angažiranosti. On svijet mijenja skrećući pozornost na njega, na ljepotu u tobožnjim zastranjenjima i vjeru koja će se pojaviti i u neredu uvijek iznova stvoriti red i/ili preurediti materijalnu i duhovnu realnost. Umjetnost i nije tu da daje odgovore niti da bude katalizator društvenih promjena, ona je tu da postavlja pitanja. I Varzić se pita, pita Ima li Boga, Majko?, M(Other) i drugim dvoznačnim ili višeznačnim nazivima svojih radova. I odgovara profinjenim jezikom koji se drži načela da predstavljanje problema po sebi nije dovoljno, nema vrijednosti bez ostvarenja umjetničkog aspekta, bez jakih likovnih i estetskih svojstava. Upravo u tome krije se snaga njegove uvjerljivosti jer osim semantičkih, fenomenoloških i socijalnih sadržaja kojima se bavi, progovara on o duhovnosti i slika, više nego drugi, duh vremena koje živi. Dosta je starih, ali i suvremenih majstora ljubomorno čuvalo i skrivalo svoje tajne zanata. Varzić naprotiv, nema ništa protiv javnog pokazivanja svoje vještine koju je nakon riječke Akademije razvijao što samostalno, što u radionicama Eloya Moralesa i Antonija Lópeza Garcije, kao i kroz brojne druge suradnje i projekte. Smještali su ga u realizam, hiperrealizam, pa i nadrealizam a on, on kreira, uspostavlja vizualni dijalog s modelom: majkom, suprugom, djetetom, znancima i neznancima… Stajati pred modelom znači sebi postaviti posve konkretnu zadaću, sebe obvezati na potpunost, svesti se na oko a ne na ukupnost dojma, detaljno popisati sve elemente, pobrojiti bore, uloviti sjaj u oku, puti, kosi, znači uhvatiti onu vrstu objektivnosti koja je istinita i pretočiti je u imaginaciju. Motiv tako postaje motivacija a autor ustanovljuje sliku, stvarnu i doživljajnu. Od susreta s osobom ne pamtimo sve i naš duh ne prihvaća sve. Umjetnik bira sjenu, zvuk, žar, iskru, bljesak i vodi nas od oka prema osjetu. Ta emocija nahranjena konkretnim svjetlom i bojom postaje tako memorijska ekstaza portreta koji to jest i nije. Pomno stupnjevane situacija u kojima se fermentiraju razne vrijednosti, prije svega život svjetlosti i najfinije gradacije boje na Varzićevoj su paleti tankoćutne i melodične, u službi esencijalnog doživljaja osobnosti, čovjeka kao slike Božje. Kultura slikanja i već spomenuti disciplinirani ritam poteza kista iznjedrit će na koncu portrete bogate valerima i zanimljivo tretiranu pozadinu koja gdjegdje ostaje namjerno “nedovršena”. Varzić slika onako kako udiše zrak, s vidljivom metričkom iznijansiranošću, nasladom boje i, premda je uvijek prisutna fotografska sličnost s modelom, na koncu svaka njegova slika ima svoju ćutilnu i meditativnu crtu.

Zdenka Bilušić