Memento Mundi 1972/2002 – Gorka Ostojić Cvajner
Memento Mundi 1972/2002 – Gorka Ostojić Cvajner

Memento Mundi 1972/2002 – Gorka Ostojić Cvajner

Nije oholo niti je bahato označiti tri puna decenija udisanja, opipavanja, osluškivanja, kušanja i gledanja te čarobne misterije od života. Varzić to čini sa ćutilnošću i zahvalnošću. Gotovo pokorno i gotovo pobožno. Od vajkada. Od kada pamti. Zato je ova izložba postala izložbom sjećanja i osjećanja. Ona je istovremena i objedinjujuća. Temoralna i atemporalna. Anakrona i aticipativna, sa timbrom nepobitno vremena ovog. Ona je memento mundi. I memento mori. I Augustinovo “sjećanje na zaborav”.

Figurativac i narativac popartističke provenijencije danas je poeta metafizičkog i simboličkog u slikarstvu memorije. Umješan je korisnik povijesnih citata u povijesnom i ambijentalnom kontekstu kojega mu je izazovno i izravno pružio Poreč. Kao poriv i potvrdu. Svojim prastarim urbanizmom…sve do stvarnosti koja nas opsjeda svakog trenutka naše urbane egzistencije. / Jerica Ziherl u katalogu slikarske kolonije Riviera, Poreč 2000./. Dakle, porečka gradska ikonografija i povijesna scenografija sa Varzićevim replikama elemenata po repetitivnom, nijemom scenariju statičnosti kičma su izložbe. U tom kompleksnom i višestruko gradivnom slikarsko – kiparskom asamblažu vidan je i cilj autora. On se donekle prikriva u simbiozi prošlih, ovih i novih vremena no u konačnici stremi ka pomirenju i možebitnoj harmoniji. U toj sretnoj i spretnoj sprezi etike i estetike /Branko Mrkušić,Glas Istre 2001./ Varzić prati svoj unutarnji ritam ali i povijesne otkucaje grada. Oslobađa svoju invenciju hraneći se urbanim inventarom iz lapidarija, antičkim ispisima pozdrava i molitvi, fragmentima profane i sakralne arhitekture u prolazu, heraldičkim znakovima i simbolima poznatih i nestalih porečkih građanskih obitelji. Kombinira tehniku plitkog ili visokog reljefa kojega aplicira kao vertikalni i horizontalni, istovjetno ponavljani otisak i trag ljudskog ili animalnog prisustva na / prije i poslije / oslikanom platnu. Kao statičan i simetričan, svejedno uzbudljiv, nosiv niz – friz u stabilnoj kompozicionoj shemi.

Od sočnog, barokno zgusnutog koloriste Varzić prelazi na smirenu paletu, tonski ju elaborira valerima koji suptilno prelaze u meku bjelinu neboje. S namjerom autorskog stišavanja i podređenja /o/poruci koja govori u prilog odgovornosti i savjesti civiliziranog bića, zalaže se za tradiciju koja pamti i ne briše, priklanjajući se u konačnici memoriji koja poštuje kontinuitet.

Proces multiplikacije koristi kao igru s jedne ali i kao suodnos svjesnog i podsvjesnog s druge strane. Kao odsustvo i nazočnost. Kao biti i ne biti u trajanju vremena i prostora. Ali istovremeno i kao element komunikacije koja mu vitalistički i optimistički treba poput kruha. Budući je u suštini otvoren i srdačan, agilan i angažiran kreator i promotor koji u oba slučaja treba jeku kao odjek.

A kao hvatač znakova prošlosti, svakako senzibilitetom ovoga vremena, dodirnuo je slikarsko nadahnuće i kredibilitet visokog zanatskog umijeća. Za ovu mladenački okruglu prigodu više nego dostatno. Sve uz istovremen bodar i dobar polet nesebičnog porečkog Street Artovca.


Discover more from Eugen Varzić

Subscribe to get the latest posts sent to your email.

Discover more from Eugen Varzić

Subscribe now to keep reading and get access to the full archive.

Continue reading