Summoning – dr.sc.Vinicije B.Lupis

Slikar Eugen Varzić posebna je osobenost hrvatske likovne scene,  jer je svoj likovni razvoj, odnosno istraživački put usmjerio  u drugačijem pravcu. Radi se o izgrađivanju likovnosti suvremenog hrvatskog slikara, na baštini  kurentnih likovnih stremljena američkog slikarstva XX. stoljeća.  Američko slikarstvo oblikovalo se na temelju heterogene likovne baštine nastale na valovima useljavanja.[1]  Suvremeno američko slikarstvo uvijek je bilo usmjereno ka naturalizmu i realizmu likovnog prikaza. Tendencija stvaranja u duhu literalstičkog duha  trompe-l’oeila, nasljanjajući se na američku filozofsku struju – pragmatizma, stalna je konstanta tijekom cijelog XX. stoljeća u američkog umjetnosti.[2] Ovdje se ne radi o opsjeni – magičnoj potrebi reprodukciji stvarnosti, već o davanju novih značenja osobama i predmetima koji nas okružuju u svojoj svakodnevnici.

Isto tako slikar Varzić prati suvremena likovna promišljanja figuralnog slikarstva koja su prikazani na velikoj izložbi Encounters New  Art From Old, održane  2000. godine u The National Gallery u Londonu.[3] Prije svega njegov opus jest dijalog suvremenog slikarstva i ugledanje na tradiciju velikih majstora. Odbacivanja mita kako je moderna umjetnost posve odcjepljena od tradicije, odnosno kako likovna baštine se ne odražava u suvremenosti, Varziću je bila više nego jasna.  Pa zar Rubens nije kopirao Leonardovu Bitku kod Anghiaria i Caravggiovo Polaganje u grob ili rani Manet Titiana, Tintoretta, Velázqueza i Delacroixa. On ne poseže za klasičnim uzorima  poput Malcoma Moreleya Alfreda Leslia, Luciana Freuda, Richarda Hamiltona, Davida Hockneya ili Paule Rego. Njegova empatija za stare majstore je drugačija – oni nisu medij stvaranja suvremene inačice stare kompozicije, on  u njima prije svega gleda velike uzore, visoke produhovljenosti. On nije Encounters, on je sljedbenik spiritualne esencije umjetničkog pregnuća, koji otvoreno pokazuje na potrebu likovne izgradnje umjetnika na tradiciji velikih majstora i podizanja likovne tehnike kako bi se omogućila što veća likovna sloboda. Likovna sloboda postoji samo onda kada umjetnik suvereno vlada svojom likovnošću u misaonom procesu umjetničkog stvaranja.

U  ovoj neizvjesnoj svakodnevnici, iščekivanju novih vremena, nestanku svakih skrupula pitamo se da li postoje ljudi koji su u stanju da se promjene. Ciničkim osmjehom spominjemo riječ obraćenje. Možda je u ljudskoj povijesti postojalo samo jedno «obraćenje» koje je proizvelo stubokom mjenjanje duhovnih vrednota i pisanja novih stranica povijesti. Umjetničko „obraćenje“, je nešto posve drugačije obraćenje materijalne naravi, ali  razvojem  duhovnosti umjetnik uistinu doživljava svoje „obraćenje“, a novi likovni ciklus je njegova ispovijest. Slikar Varzić koji je svojim snažnim porivom poštovanja materije, slikarske tradicije, ali i traženja novih puteva posvema poštuje nauk sv. Ivana Damaščanskog (676 – 749.):“ (…)Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga!  (…) Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje”.[4] Tin Ujević je u jednom svom eseju o umjetnosti napisao: „Umjetnost je, ipak opozicija redu bez duše, i opozicije bez reda (…)“.

Varzić poštujući red i materiju kao rijetko koji hrvatski umjetnik je ostvario zapeženi sakralni ciklus, ali je u svom slikarstvu veliki kritičar suvremenih društvenih kretanja i impulzivno svojim slikarstvom  upućuje kritiku društva u kojem živi. Njegovo slikarstvo nije slikarstvo koje samo sebi razlogom, nego vid slikarskog  otpora društva u krizi. Nije poput ranije spomenutog Alfreda Leslia koji svojim Caravaggesknim realizmom  monumentalnog genere slikarstva  oslikava američko „demokratsko“ iskustvo, bliži je slikarstvu Chucka Closa i dramatiziranih predimenzioniranih portreta.[5]

Svakako, Varzić je u svom likovnom putu nosio razne naplavine likovnog obrazovanja, stremljenja i traženja i okvirno američki usmjerna struja figuralnog slikarstva smisleno ga je dovela do posljednjeg likovnog ciklusa začetog  2016. godine. Sve je započelo s portretom None (Nedjelja), koja se pojavila u ranijem likovnom ciklusu Noir.  No, lik None – osobe s kojom je umjetnik imao posebni emotivan odnos otvorio mu je posve nove svjetove i  poveo ga na nove likovne puteve, vodeći ga poput arkanđela Rafaela malenog Tobiju ka slobodi stvaranja. Budućnost će pokazati, kako je Varzićeva Nona (Nedjelja) postala umjetnina koja je uvela hrvatsko suvremeno slikarstvo u novi poduhvat likovnog traženja na obzorju opće europske likovne scene. Mudrost  žene koja je preživjela sve promjene Istre tijekom XX. stoljeća, od fašizma koji je gušio hrvatstvo istarske zemlje, komunizma koji je ušao u Istru kroz hrvatsku oslobodilačku borbu za slobodu i ugušivši sveopći katolički humanizam kroz umorstvo blaženog Bulešića. Odlazak bez povratka, dolazak novih ljudi, sve je to Nona – personifikacija hrvatske Istre promatrala, naslonjena na perilicu na kojoj se nalazi obična kuhinjska krpa. To je krpa kojom se pokriva prošlost; taložine od  grdosleskog natpisa,  Razvoda istarskog,  kugâ, ratovâ, egzodusa – kodovi su to sječanja  „Svete  Mudrosti“. Nona jest Sveta Mudrost – Sveta Sofija istarske zemlje. Slikar Varzić je poput Grant Wooda sa svojom slikom American Gothic, po pitanju motiva stvorio kultnu sliku stanja hrvatskog identiteta Istre i povijesne bremenitosti XX. stoljeća – kroz oči žene, čuvarice ognjišta i tradicije. To nije umorna Europa iz ranijeg ciklusa, to je kultni lik žene interpretirane suvremenim likovnim jezikom, gdje je banalnost prizora podignuta na tron svremenske duhovnosti.

Ova slika je ključ za razmjevanje novog likovnog ciklusa, koji je nastao kao plod likovnog stasanja kroz likovnu radionicu Eloya Moralesa u Španjolskoj i stalnim samostalnim nadograđivanjem likovnih sposobnosti i promišljanjem trenutka u kojem se živi i stvara.  Za mnoge je figuralno slikarstvo određeni elitizam, ponekad avangarda, ali i izolacija od glavnih struja u suvremenoj umjetnosti.[6] Hrvatska suvremena likovna scena predugo je bila izolirana od brojnih likovnih krugova unutar zapadnoeuropske likovne ekumene, koliko god se hvalili svojom otvorenošću likovnim strujanjima u bivšem sustavu tijekom druge polovice XX. stoljeća. Varzićev likovni put  određeno je svjedočenje traženja ponovnih veza s suvremnom europskom likovnom avangardom i to u krugovima  najkvalitetnijih likovnih umjetnika.

Prije svega, Varzićeva dva pejzaža:  Odlazak  grad  i  Običan dan, rađeni su u maniri američkih precizionista, naslonjenih na kubistički realizam. Ovaj američki likovni pravac  bavi se urbanim temama, reducirajući i analizirajući formu monumentaliziranih posve uobičajenih likovnih tema. Pripadnici su ovog likovnog pravca: Charles Sheeler, Charles Demuth, Morton Schamberg, Preston Dickinson i Rolston Crawford.[7]Poput pop art – umjetnika, precisionisti  su dvadesetih i tridesetih godina XX. stoljeća slikali skromne objekte, ulice, kao metafore moralnog integriteta. Linija realne skromosti, poniznosti i likovne iskrenosti trajna je konstanta Varzićeva slikarstva. Kroz likovne teme iz svakidašnjeg života možemo razaznati samopronalaženje na tragu armeričkog slikarstva Andrew Wyetha, koji je iznimnom vještinom prikazivao svijet oko sebe, u osamljenosti i izloiranosti, stvarajući svojevrsnu poetiku samoće.[8] Slikar Andrew Wyeth, slikar koji je bio u harmoniji sa svijetom koji ga okružuje, s cjelovitom vizijom svijeta,[9] blizak je po svojem istraživačkom nervu slikaru Varziću.  Isto tako: Šumski mačevi ,Običan dan, Contia, Babina Greda, Slika za Romanu/Materada, slike su statične atmosfere i unutrašnje poetike koje nalazimo kod brojnih američkih likovnih škola, poput pripadnika Keitha Jacobshagena i njegovih smirenih pejzaža.[10] Američko pejzažno slikarstvo u svojoj lirici samoće Ferdinada Lungrena  ili Georgia O’Keeffea podsvjesno je usvojeno u Varzićevoj tišini slike.[11] Smirujuća tišina, bez jeke, uvodi nas u jedan drugačiji svijet bez zbunjujućih osjetila, kolorita.Slikarstvo Andrewa Wyetha moglo se ponajviše povezivati s ranijim likovnim ciklusima u Varzićevu slikarstvu, svojom zagasitom gamom i stilizacijom pejzaža.[12]

Eugen Varzić naslonjen je na tradiciju američkog slikarstva i kroz  američku likovnu dinastiju Wyeth možemo pronaći misao vodilju kroz koju svoju likovnost izgrađuje Varzić. Prije radi se tu o Andrewu sinu  Jamesu Wyethu (1946.), koji je svoju karijeru likovnog umjetnika započeo s posthumnim portetom Johana F. Kennedya (1967.), nastalim procesom temeljitim izučavanjem J.F.K.[13]

Valja ponoviti, kako Eugen Varzić spada u skupinu slikara koji nadilaze nacionalne granice i koji je najbliži fenomenu  novog realizma  i novog portretizma u američkoj umjetnosti poslije II. svjetskog rata, kako smo već istaknuli čiji je najznačajiniji predstavnik Jamie Wyeth. Oboje su imale i ratno iskustvo. Jedan u Vijetnamskom, a drugi u Domovinskom ratu.  Sličnost u karakteru, umjetničkom nervu je više nego očita. Varzić je umjetnik koji osluškuje svijet uokolo sebe, te želi zabilježiti stvari koje ga interisiraju, jer je za njega  slikarstvo način bilježenje svijeta –  to je njegov svijet. Slikarstvo je njegov osobni dnevnik. Slikar Jamie Wyeth u jednom od intervjua je jasno rekao kako je slikanje njegovo razmišljanje, kao što je pijanistu sviranje. Umjetnik po njemu treba svaki dan se  vježbati, boriti se s prazninom platna. Isto tako za slikara Varzića možemo reći da je slikar istine, poput teze koje je iznio Romain Rolland u svom romanu o Michelangelu. „Znanost istine i umjetnost istine, postojala je uvijek i postojati će uvijek!“.[14]

Isto tako Eugen Varzić kao i Jamie Wyeth trajno je u traženju novih likovnih tehnika, te okrenut eksperimentu. Eugenov autoportet 45 spada u same vrhunce tog žanra u suvremnog hrvatskoj likovnoj umjetnosti.  Poput Jamiea Wyetha koji u portretu Andya Worhola iz 1976. I Johna F. Kennedya iz 1967. postavio američko slikarstvo na istaknuto mjesto portetistike kao slikarskog odgovora na društvena pitanja, Varzić je iznimnom likovnom tehnikom u svom portretu prikazao zabrinutost za sutrašnjicu. On svojim pogledom sugerira promatraču da su mnoge stvari još nerješene, mnogi procesi nacionalne katarze neokončane. Slikarski autoportreti od razdoblja renesanse, baroka do naših dana su najzanimljivi, jer umjetnik kritički promatra sebe u odrazu zbiljnosti.

Umjetnikova supruga Romana, uz njegovu djecu i poznanike stalni su modeli i bivaju transformirani u nove imaginarne svijetove. Zasigurno,  dva portreta  Romane kao Romane orans (Prizivanje) i  Romane  femme fatal  (Zima) tvore zaanimljiv diptih u njegovom novom ciklusu. Romana očiju uprtih u nebo, sklopljenih ruku u maniri suvremenog armensko-američkog slikara Tigrana Tsitoghdzyana, gdje se ističe realnost majke i supruge u surovoj realnosti, poput svoje none je odraz istarske Hrvatice – čuvarice ognjišta. Ova pop-artovska impostacija je nadogradnja suvremene sakralnosti nasljeđujući velike majstore ranih razdoblja koji su stvarali novu ikonografiju. Poput antipoda fatalna Romana biva promatračicom svijeta kojemu je izložena svaki dan, od korumpiranog državnog aparata, borbe za obitelj, te u prividu glamura biva kraljicom svoga svjeta. Bravuroznom likovnom tehnikom, na kojoj mu mnogi zavide, slikar Varzić je postavio nove kanone postomderne ikonografije svojim totalima  portreta.

Serija portreta (Joel, Ljeto, Vatra, Blizanci, Lisboa) svoje obitelji, poznanika, sugeriraju trajno zanimanje u procesu propitivanja intime, jer umjetnik u razgovoru s modelom može ostvariti kreativni suodnos. Isto tako američki slikar Jamie Wyeth prolazio je isti proces šezdesetih godina XX. stoljeća slikajući svoga oca Andrewa. Za Varzića slikarstvo je njegov dnevnik, stalna borba s bjelilom platna i traženje novih izazova, koji su otvorili jedno novo poglavlje hrvatskog suvremenog slikarstva, u svojem posve odvojenom tijeku koje ga je odvelo u američke likovne tijekove samostalnim razvojem koje je nosio u sebi, te okruženim prijateljima i upijajući najbolja europska iskustva postigao slikarsku tehniku dostojnu starih majstora.

Umjetnički čin uvijek je akt velikodušnosti, tako je i Varzićev svijet jedan hortus conclusus iskrenog poimanja umjetnosti kao mjesta čuvanja likovnih vrijednosti na suvremen način u duhu suvremenog lirskog figuralnog realizma. Jednom u budućnosti bilo bi zanimljivo vidjeti zajedničku izložbu portreta: Tigrana Tsitoghdzyana, Eloya Moralesa i Eugena Varzića. Ovo pitanje za budućnost jest i okvir u kojem slikar Eugen Varzić stvara, platformu istraživanju poetike ljudskog lika, kao vječne enigmne, trajnog izazova koje bilježi sa lica obitelji, poznaninka i svojih junaka – „Junaka našeg doba“ kako je posao ruski književnik  M. J. Lermontov.

Vinicije B.Lupis

[1] Jules David Prown, American Painting From Its Beginnings to the the Armory Show, Skira/Rizzoli, Geneva, 1987, 7 – 9.

[2] Barbara Rose, American Painting The Twentieth Century, Skira/Rizzoli, Geneva, 1986., 7.

[3] Richard Morphet, Katalog izložbe: Encounters New Art From Old, London, 2000., 1 – 336.

[4] Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90

[5] Barbara Rose, o.c., 136 – 138.

[6] Briony Fer, David Batchelor, Paul Wood, Realism, Rationalism, Surrealism, Yale University Press, New Haven&London,  1993, 1.

[7] Barbara Rose, o.c., 34.

[8] Barbara Rose, o.c., 48 – 49.

[9] E.P. Richardson, Painting in America From 1502 to the present, Thomas Y. Crowell Company, New York, 1965, 420.

[10] Skupina autora (Jules David Prown, Nancy K. Anderson, William Cronon, Brian W. Dippie, Martha A. Sandweiss, Susan Prendergast Schoelwe, Howard R. Lamar), Discovered Lands Invented Pasts, Yale University Press, New Haven & London, 1992, 190 – 192.

[11] Joan Carpenter Troccoli, Painters and the American West, Yale University Press, Singaopre, 2003.187 – 188.

[12][12] Betsy James Wyeth, Wyeth at Kuerners,  Press of A. Colish, Inc., Mt. Vernon, New York, 1976, 1- 324.

[13]J.  Duff,  An American Vision: Three Generations of Wyeth Art. Boston, 1987, : Little Brown & Company,  57.

[14] Romain Rolland, Michelangelo, Zagreb, 1940., 17.