Pejzaž i konji – Marino Baldini

Konji kao povijesna konstanta predstavljaju klasičnu povijesno umjetničku temu koja iz pradavnih vremena prvih slikanja, crteža i skulpture, od razdoblja velikih civilizacija, znače prestižne radove kroz koje društva i najvažniji naručitelji nastoje prenijeti poruke koje se smatraju ključnim. Dumančićev rad u skulpturi prikazuje dostojanstvo konjskog pokreta vodeći računa o bitnim povijesnim znanjima, ali umješnošću zahvata nadilaze tematiku realizacijom koja nije samo uspješna sinteza.

Konji kao povijesna konstanta predstavljaju klasičnu povijesno umjetničku temu koja iz pradavnih vremena prvih slikanja, crteža i skulpture, od razdoblja velikih civilizacija, znače prestižne radove kroz koje društva i najvažniji naručitelji nastoje prenijeti poruke koje se smatraju ključnim. Dumančićev rad u skulpturi prikazuje dostojanstvo konjskog pokreta vodeći računa o bitnim povijesnim znanjima, ali umješnošću zahvata nadilaze tematiku realizacijom koja nije samo uspješna sinteza.

Zapravo nije čudno što umjetnik za svoju skulpturu među znalcima nailazi na mnogobrojna i bitna priznanja obzirom da sustavno uspijeva u gradnji prema širokoj kulturi pristupa, uključivanjem onoga što predstavlja razlog stvaranja figurativnog u suvremenom vremenu postkonceptualne prakse. Dovršenost njegovih radova razumijemo težnjom prema jedinstvenosti, ali također u grupama kada stvara serije koje pojedinačno i sustavno vizualno komuniciraju kao suvereni likovni sustav iznad citata ili djelomične opravdanosti prepoznatih paralela. Zbog svih iznesenih i nenapisanih razloga može se zaključiti kako skulptura konja kojima je autor Hrvoje Dumančić predstavlja nesvakidašnji prinos likovnoj umjetnosti kakav se samo rijetko sreće i danas, kad likovna scena ponajviše tijekom bogate povijesti, obiluje različitošću likovnih rješenja.

Krajolici Eugena Varzića najnoviji su umjetnikov prinos. Potječu iz radionice koja je posljednjih godina ponudila realizacije serija veoma uspješnih izložbi i javnih intervencija likovnih rješavanja zahtjevnih monumentalnih cjelina, posebno sakralnih spomenika. Umjetnik u svojem radu redovito uspijeva sadržajem graditi govor čiju vrijednost ne predstavlja samo prihvatljivi okvir cjelokupnog nizanja oblika i ritma. Što više, pojedinačnim urbanim i akcentima humaniziranog pejsaža, Eugen govori o krajobrazu snagom osobne vizije, nenametljivošću oslikavanja sadržaja kao prepoznatljive akvizicije kulturnog konteksta njegove umjetnosti.

Autorovo polje slike temeljito je ispunjeno mogućnošću produbljene zamjedbe kompozicije iz koje izviru neprestano novi elokventni sadržaji zaokružene cjelovitosti. Slojevitim pristup uvodi prepoznavanju i uživljavanju prema artističkom kao bogatstvu cjeline. Umjetnikov je dar vidljiv u posebno zahtjevnoj tehnici izvođenja tamnih tonaliteta koja osim slojevitosti i množine, uz prikriveno sadrži konstantu visoke razine stvaranja uobličene skladom neuobičajenih dimenzioniranja. Rafiniranost njegova likovnog govora opsegom gradi eleganciju kroz klasične likovne postupke oslikavanja majstorskom rukom. Invencija osobnog rukopisa i tehnička znanja usavršena kao plod sustavnih istraživanja proizišlih iz mnogobrojnih ciklusa, iskazuju plod kulturne prepoznatljivosti.

Od klasičnih slikarskih tema novovjekog, modernog i popartističkog, Eugen je krajolicima zašao u humanizirani pejzaž estetike simbola čiji se temelji nalaze u osobnoj etici, a sadržaji se nadograđuju dovršenošću i cjelovitošću impozantne naracije. Ikonografija Eugena Varzića dopušta nesvakidašnji način doživljaja pejsaža kao doslovan i duhovno produbljen tijek neprestanih novih otkrivanja koje dodatno ne treba zamišljati jer se same podastiru pažnji. Motivi oslikani do lazurnih premaza znalačkom rukom, predstavljaju program autora čije likovne poruke teže prividu daleko od svake banalnosti. Upravo iz navedenih razloga, pravi je događaj upoznavati novi slikarev prinos. Ovaj objrkt krajolika spada dimenzijama i sadržajno u značajne cjeline koje svojom kvalitetom zaslužuju mjesto u najboljim izložbenim prostorima.

Izložba koju priređuju Eugen Varzić i Hrvoje Dumančić predstavlja zanimljiv performans umjetnosti utonule u krajolik. U prostoru Barbana i Barbanštine, posebno za razdoblja održavanja Trke na prstenac, Varzićevi istarski krajolici i Dumančićeve skulpture konja imaju mogućnost da budu spoznate kao kontekst koji se društvenoj stvarnosti podastire u dobro biranom vremenskom terminu. Sofisticiranost njihovih radova također omogućava vrednovanje izvan prostora i vremena. Konstanta značenja uz umješnost oslikavanja i oblikovanja potječe iz sustavna istraživanja i poznavanja tematika koje krajobrazno grade ili plastički sintetiziraju.