Moj Bog

”Jer nema ništa tajno što neće biti javno, niti skriveno što se neće doznati i na vidjelo izaći.“

(Luka 8:17)
Ovo je druga verzija slike Endless ( beskrajno ). Rijetko slikam dva puta isti motiv, ali nakon prve verzije kao da mi je ostala nekakva praznina koju sam trebao popuniti. Mislio sam da će ovaj puta Krist biti bolje naslikan.
Ali Isus je istrošen motiv. Sažvakao ga je u istoj mjeri i katolički kič i pop art, renesansa i barok. Internet.
Zašto sam ga ponovo slikao?
Iskreno smatram da je moja slika atom u beskraju prizivanja održanja živim Njegovog nauka i poruka koje su se odaslale s propovijedi ispod užeglog sunca i teških maslina.
Ne kao poruke zatupljenih ili u sekte formiranih, već kao svakodnevna poruka…recimo da staneš nekoj onemoćaloj babi na zebri, da poželiš bistru glavu svom neprijatelju. Da oprostiš, recimo. Da si pozitivan, brate, da si normalna sestro. Da moj Bog bude i tvoj Bog. Da ne gledamo u nebo poluotvorenih usta čekajuću bradatog didu kako vitla munjama. Da nađemo Boga i kada ljutito stišćemo zube.
Kada licemjerni koračamo u neke nove Hramove, novim trgovcima. Kada bacamo kamen na drugu stranu.
Kakva je sudbina Boga u nekih novih 2000 godina? Što ćemo novoga smisliti? Koji ćemo brand isfurati? Hoćemo li se klanjati ili bičevati po leđima?
Hoće li prepoznati Vraga u novcu koji se sliva i protječe kroz hramove? Hoće li izaći istina, ma kakva bila, na vidjelo?
Hoće li uopće Vrag biti opasan?
Često se molim. U skladu sa svojim emocijama, ne s potrebama. Dok slikam, često u mislima odem, odlutam, ako potraje, uzme me svojevrsna ekstaza, trans, delirij. Kao da neka nevidljiva sila upregne sva moja znanja, iskustva i počne kroz mene stvarati…To se događa rijetko i kratko. Blicevi lucidnosti odaslani odnekud.
Blicevi koji su ljude sličnoga zvanja tjerali da si režu uši i oduzimaju živote.
Ali ja nisam u tom filmu.Volim radost stvaranja i zahvalan sam na svakom novom jutru, na svakom osmjehu i kavi ujutro.
Jučer sam na Materadi promatrao nebo, veliko, plavo, najveće. Iza je crni beskraj. U tom beskraju i crnilu ne živi Bog. Nema ga ni u slikama koje slikam. U molitvi možda.
Svi smo mi mali Bogovi koji imaju šansu biti Svetci bar jedan puta dnevno.
Možemo si dijeliti male blagoslove kroz dan, činiti dobro. Možemo.
Moj Bog u meni se trudi, svaki dan.Ponire i diže se iz moje divlje duše, žudi i strepi.Daje i prima.
Eh, da mi je na tren biti Svijetlo u ovome mraku, da mi je jednom slikom kao putokazom navesti na Dobrotu.
Sve te sitne i razbijene misli i djela, današnjih ljudi nosi mučna rijeka vremena prema kraju, prema moru ništavila, i tada kada se te dvije vode spoje, džaba nam Bog i Isus. Džaba nam život vječni koji će poteći.
Trgnem se.Zahrkao sam na plaži. Kroz trepavice, naopačke ugledam pogrbljenog čovjeka, preplanule puti, sav suh…na leđima nosi dvije ogromne vreće pune plastičnih boca.Zastane na sekundu, a meni se učini da na majici ima otisnutu reprodukciju moje slike Moj Bog, i kroz zube tiho mi šapne…Isus te voli, zar ti to ne znaš?