MA DE – Iva Körbler

Prva misao koja mi se nametnula u susretu s djelima Eugena Varzića bila je kako te slike nisu „samo“ zanatski perfektno naslikani portreti i prizori, već se radi o složenom procesu ulaska i uprizorenja određenog portretnog predloška u bijelu površinu platna. Umjetnikovo inzistiranje da prikazuje fragmente crtačkog i slikarskog procesa, gdje pratimo kako se iz crtačke podloge i matrice bojom popunjava i oblikuje jedan portret, ima višestruko kodiranu simboliku i metaforiku. To nije tek svjesno odmatanje ili skidanje zavjese s tajni slikarske tehnike, već ima svoju gotovo ritualnu prispodobu – ljudi koje portretira postepeno se pojavljuju pred nama, da namjerno maksimalno pojednostavim, izranjaju iz tame i dalje ostajući u njoj, neki se snažno i nepokolebljivo okreću prema svjetlu, a treći nose ožiljke ovozemaljske egzistencije kao trajne tragove koji ne mogu biti izbrisani u ovoj materijalnoj dimenziji postojanja. Oni kao da povezuju svjetlo i tamu, jednim dijelom u limbu, a drugim dijelom svojeg bića okrenuti prema obećanju vječnog života.

To je bilo moje prvo iskustvo s Eugenovim slikama, a jedna od prvih asocijacija mi je bila filmska saga Underworld. Ne samo radi stilizacije pojedinih slika, već radi te naglašene energije dualnosti između dobra i zla, koju sve jače osjećamo u zadnjih nekoliko godina. Zatim sam se sjetila filma Mi djeca s kolodvora Zoo, pa djela i filmova Clivea Barkera, i raznih drugih razina i dimenzija oko nas za koje baš i ne moramo znati. Onih gdje se ljudi pate, bore sa svojim demonima, ili gdje su u nekom trenutku bili prisiljeni izdati sami sebe. Zapravo sam bila zatečena intenzitetom emocija i nataloženih iskustava koje je slikar prenio, ili izvukao na površinu, u pojedinačnim portretima, što vjerujem kako je i za samog umjetnika vrlo psihoemotivno i fizički naporan proces. Ozbiljno slikanje nije šala, i ono, da parafraziram Zlatka Kesera, ostavlja posljedice na umjetniku. Ali, u ovom trenutku profesionalne afirmacije, Varzić je apsolutno svjestan kako je slikanje poziv i kako svoj put ne možeš lako izbjeći, a čak i ja mogu čuti glas njegove majke koja mu šapće „Ma daj / ma de!“, tobože, što ti je to sve trebalo. Varzićeva je snaga u tomu što je majčinu ljubav koja se u starijim generacijama žena iskazivala kroz emociju i stanje straha slikanjem transformirao u čistu ljubav, ali na to ću se još kasnije vratiti.

Mnogi se ljudi u ovom trenutku bore da sačuvaju i zadrže svoju ljudskost, ali i dušu, i nije im lako u tim borbama. Pa kada kritičar Vinicije B. Lupis Varzićevo djelo povezuje s tzv. mističnim realizmom, nećemo moći negirati i blizinu katoličkog misticizma, posebice moguće lagane umjetnikove infiltracije na boravcima u Španjolskoj, gdje s obzirom na njihovu kulturološku tradiciju ne možete postati preko noći neo-geo slikar, i gdje se katolička mistika kroz stoljećâ naprosto može „downloadati“ iz oblaka i opipati na ulicama gradova. Španjolske slikarske utjecaje kod Varzića osjećam i u kolorističkoj paleti, u vidljivoj ljubavi za komplementarne parove boja koji su karakteristični za španjolski manirizam i barok.

Lakoća bravuroznosti s kojom Eugen Vrazić stvara svoja djela na morfološkoj razini hiperrealističke inačice ovdje su nužan preduvjet da bi se u slike ugradili i drugi, kompleksniji slojevi metafora, stanja i emocija. Možemo govoriti i o svojevrsnim „slikama s ključem“, gdje će svatko u pojedinom djelu, bez obzira na naslov slike, vidjeti do onih slojeva koje je sâm iskusio u teoriji ili praksi kroz život.

Ako ste hipersenzibilni ili hiperempatični, mnoge ćete Eugenove slike radi visokog stupnja naturalizma teško moći duže promatrati, posebice oči ljudi, u kojima je umjetnik zaista prenio fragmente duše, emotivne, a možda i karmičke otiske. No, on je to napravio namjerno, da se trgnemo iz naših post-covid uljuljkanih, otupjelih osjetila, i pomanjkanja empatije za druge oko nas.

Ali, nije sve mračno i beznadno, štoviše; treba dati šansu umjetnikovoj seriji motiva vezanih uz majku, majčinstvo, ženu, žensku kreaciju u ovoj dimenziji postojanja – uz određeni panteistički prizvuk Kreacije (koja je ženskog roda), i koja stvara sav život oko nas, od biljnih preko životinjskih kraljevstva do ljudske vrste, tu je istovremeno zaštitnički i rušilački aspekt Kreacije. U umjetnikovim prikazima žena i majki kao da je zatočeno Vrijeme, koje nas opominje da se ne poigravamo s darom života koji nam je poklonjen.

Živimo u vremenu obmana, iluzija i maski, gdje se po svojoj profesiji ili statusu mnogi ljudi koji bi trebali biti pozitivci i ponizno služiti ljudskoj dobrobiti demaskiraju kao negativci pa i sluge onih tamnijih dominiona, a oni s kojima ne bismo nikada željeli sjediti zajedno u javnom prijevozu, kafiću ili kinu, ili ne bismo generalno htjeli biti s njima viđeni u društvu, pokazuju se u nekim čudesnim trenucima kristalno jasno kao ranjeni, ali empatični i nježni pozitivci u kojima ljudskost nije uspjela biti uništena i slomljena. Ta su vremena davno predskazana, bez obzira na to tko u što vjeruje ili ne vjeruje. Vrlo delikatna oštrica neutralnosti na kojoj u tom duhovnom kontekstu Eugen Varzić funkcionira, otvara široki dijapazon interpretativnih mogućnosti za svakog promatrača njegovih djela jer u umjetnikovim ciklusima nije zapakirana nikakva dogma. Njega zanima emotivna čistoća, koja se vrlo često gotovo automatski transformira u nešto uzvišenije.

U licima ranjenih i izmučenih ljudi često se krije najveća ljubav i čežnja za Nebom, isto kao što se na licu najljepše žene ili muškarca u očima može osjetiti duboka tama. Mnogi su to pisci i filozofi ranije izrekli na sličan način, ali takvo je i moje izvorno, osobno iskustvo. Jer Eugenove slike zrcale te duševne rebuse.

Iva Körbler