Sunday

Onoga dana kada sve utihne, kada stane i kada muka preseli u neku drugu kuću, krenu šaputanja i dijeljenja, krenu nove ideje iz novog nestanka. Podjele i raspodjele. Kidanje šiljatim očnjacima onog što se kao fina sol skupljalo. desetljećima, grubim rukama mirisna bjelina sada biva i raznesena, ili ušmrkana, kako hoćete. Uglavnom sve nostalgije, stare fotografije, stolica i peć sada ne znače ništa. Svaka stara pločica na podu kuhinje, taj mozaik godina, jer nisu sve iste, nadomještene su po potrebi uskoro postaje šuta.
Ova scenografija jednog života nestaje zauvijek.
Oni koji ostaju, pogledavaju sve više u stranu, i pomalo u pod.
Nervozni su.
Crven od krvi i mastan od znoja, novac u rukama…pada im u ruke i nastaje zaborav.
I uvijek je tako.
Do neke nove generacije, naraštaja koji će stvarati, desetljećima okupljati, pa onda opet dolaze omamljeni rasipnici i vucibatine, opijeni sobom i svojim , da gutaju na iskap tuđe teške godine.

Danse macabre dragi moji . Dobro došli u kolo.

Za sliku Nedjelja izradio sam desetine skica, birao trenutak u kojem će se svjetlo s jedinog prozora u malenoj kuhinji na pravi način razliti po stotinu godina starom licu i rukama. Svjetla je bilo malo i vremena je bilo malo. Što zbog moje želje i obaveza da čim prije naslikam sliku, što zbog godina koje su odlučile zauvijek stati.
Čak sam joj i ime mijenjao. Puno je tu bilo preokreta. Slikajući ovu sliku otkrio sam u sebi neke nove želje. Otkrio sam do još puno toga mogu. Gledao sam kao se slika drugačije stvara i rađa. I vidio širom otvorena usta ljudi koji su vidjeli ovu sliku u živo. Čuđenje i želja da ju dodirnu. I svi ju fotografiraju. Sve je to novo, čudno i dobro. I postao sam kritičniji prema sebi,užasno. Zavelo me to pokoravanje boje svjetlu. Zavelo me nešto što je odsutno s moderne slike. Nešto nedostižno i što ne može svatko. Pitanje je mogu li i ja. I hoću li izdržati.

I tako sam gledao, svake nedjelje, kožu na šakama tamniju od podlaktica koje su vodile prema vječno sakrivenoj koži ramena…lice koje je svakom nedjeljom postajalo odsutnije. Slušao meni nepoznate riječi dijalekta. Zapisivao i skicirao.

I onda sam odlučio. Bit će to kotula koju valjda ima cijeli život, ili kao Einstein, ima jedno desetak istih, pa ih kroz godine samo mijenja. I njen stol, njen oltar i govornica s koje nam je dijelila prodike, savjete i obećanja. Poneko proročanstvo. I gorčinu koju svi nosimo prema kraju naših dana. Naslikat ću čitavu jednu epohu, plejadu zastava koje su se vijorile iznad njene glave, godine i promjene, konstantu i vječnost, prolaznost i kraj.

Ne vjerujem da je nakon smrti svjetlost, tuneli, raj ili pakao. Pakao je tu, a raj mi je skroz pederski. Tunel? Iako mi je kolega agnostik tvrdio da je lebdio iznad svojeg mrtvog tijela, nakon kliničke smrti uzrokovane ugrizom krpelja…i to iskustvo doživio dva puta, s jasnim vizijama odlaska na drugi svijet, više vjeru jem u rezolutni odgovor dr.Housea kada ga je pacijent na umoru pitao; Doktore, što je iza?

Ništa. – kaže House.

Znam da ću u zadnjim trenutcima zazivati Boga i prizivati milost…samo milosti molim, oprost molim, molim da me se pripremi. Da mi netko dočeka radoznalu dušu i spremi ju negdje na horizont vječnosti gdje nikome neće trebati i smetati. I neće se reinkarnirati u nekog smrdljivog Martina ili papigu u kavezu.

Smislili smo si Bogove, i nadajmo se da imaju pravu, da u posljednjem činu ne zajebu kvaku.

Vratim se na Nonu. Nakon što sam joj pokazao početnu fazu slike, rekla mi je da tri godine izbjegava ogledalo da se ne vidi kakva je. Da je grda.
Ljudi me vole dok ih slikam, a manje kada ih naslikam. Čudno je to. Baš se spremam otići u Trst naći pet novih modela koje bi naslikao. Totalno nepoznate ljude s nepoznatim pričama na licu koje ću dešifrirati i naslikati. Jer, jebiga niti šminka niti grimasa botoxa, brada ili loše pofarbana kosa, neće skriti dušu čovjeka koja izlazi na lice poslije 30 godine života.

A tek kada ti je model star 97. godina. Imaš pladanj pun života, švedski stol s kojeg biraš.
Nona nije dočekala da završim sliku.

Otišla je u srijedu rano ujutro, nakon što je dan prije otvorila šampanjac i razdijelila blagoslove.
Nije priča, živa istina.

Ujutro je uz lumin stajala prazna boca.
Kao spomen kako treba otići.

Zadnji mirisi šuga, davnih priča o siromaštvu i tajnoj ljubavi nestali su iza nje.
Ostali smo mi u grču s ovom slikom na zidu.

Slikom ispod koje se sjećamo.

I mogao bih naklapati i sjećati se svih mojih starih i biti tužan i sjetan.
Radije ću se sjetiti svake dobre stvari koju su mi napravili, svakog doručka I nasmijanog lica.

Radije ću ih prepoznavati u oblacima. Volio bi ih prepoznati u sebi. Volio bih prepoznati taj osjećaj u slici koju sam naslikao. Vjerojatno neću živjeti još koliko sam živio. To bi bilo 88, kao drug Tito. Ma zar je bitno. Smrtnost mi daje mir i šamar da nisam po puno stvari drugačiji od ikoga. U smrti smo svi isti. Sinu sam upravo objasnio kada čovjek zapravo umre. Kada nem nikoga da izgovori njegovo ime.

Ajde bar nešto.

Red postaje kraći, nisam još prvi iza lijesa, ali prečesto sam ga počeo nositi ovih godina.
Uskoro će se nama početi dolaziti nedjeljom i počeo sam kuhati. Poželio sam naučiti kuhati griz i šugo. Bakalar i čvarke.
Jer nedjelje sve brže dolaze.

In memoriam A. K. 2016.