Prizivanje – Martinela Dragičević

Otkriti ono što leži ispod površine svakodnevnog i jednostavnog. Raditi ono što volite, voljeti ono što stvarate. Skoro ritualno. Za umjetnika, to je i početak i kraj. Uvijek postavljati nove zagonetke izgleda i stvarnosti…

Suglasnost s stvarnošću u razumijevanju umjetnosti u antičko doba bila je sinonim za istinu. Jedan od najutjecajnijih pojmova antičke grčke estetike, mimikrija, označavajući imitativan i predstavljački odnos umjetnosti prema stvarnosti, ili je shvaćen kao iluzija ili kao osjetilno dat. Za Platona, svaka je umjetnost bila sjena “sjene”, besmisleno kopiranje nečega što već postoji. Aristotel je umjetnost približio stvaranju i otkrivanju. Kognitivno, umjetnik ne kopira, on tumači sa svojim stanjem uma. Upravo je jedno takvo stanje uma, meditativno usmjereno prema estetici, ono što djeluje na prvo, što mapira emocije, iskustva i snove.

Baveći se novim pristupom staroj temi, Eugen Varzić stvara vlastitu stvarnost s potpuno svježim nizom (auto)portreta. Portret (francuski portrait, od latinskog protrahere – iznijeti na svjetlo, otkriti i od starofrancuske riječi pourtraire – crtati) kao jedan od najstarijih umjetničkih motiva, nije samo prenošenje fizičkih karakteristika, već i bilješka o identitetu pojedinca. U maniri američkih precizionista, Varzić je doživio kvalitativni uzlet sa serijom portreta često označenih kao hiperrealizam. Tražeći svoj vlastiti put razvoja, uzimajući tradiciju kao polazište i prednost, slijedio je radove stranih autora poput S. Velasca, A. Garcia Lopeza i J. Butlera. Racionalnost forme i oblika, zakonitost tehnike, u intuitivnoj potrebi za stvaranjem, Varzić je usavršio u Madridu na seminaru Eloy Moralesa. Najnoviji ciklus slika izražava umjetnikovu potrebu za uspostavljanjem novih emocionalnih razina s ljudima iz njegove neposredne okoline. Prijelomni trenutak u autorovoj kreativnosti dogodio se stvaranjem paradigmatičnog portreta nazvanog Nedjelja, portret bake njegove supruge Romane. Nedavni umjetnički ciklus ovdje dobiva značajan početak – trivijalna scena duboko je emocionalno i konotativno uzdignuta. Život, sve promjene i konstante vremena zapisane su na licu bake. Nakupine koje život nosi. To je djelo koje postoji, među drugim afirmiranim radovima mladih umjetnika, unutar novog realizma na domaćoj umjetničkoj sceni. Nema granica, stvarnost je višedimenzionalna, stalno mijenjanje i potpuno fragmentirana. Varzićev portretizam nije usmjeren na zadovoljenje formalne umjetničke prirode rada, njegovo slikarstvo je vizualna senzacija koja traži znatiželjne poglede. Ogledanjem vlastite osobnosti u autoportretu 45, Eugen Varzić razmišlja o gubitku centra, osobnog ili kolektivnog, o refrakciji stvarnosti koja više nije iluzorna samo na platnu. Samosvijest nije fraktal toliko koliko odraz vlastitog lika.

Izraz lica glavni je fokus niza radova u kojima je svako pojedino “Ja” optuženo poput dnevnog svjetla, a pitanje identiteta i statusa pojedinca ostaje nepoznato. Naturalistički naslikana lica vizualno su proširenje bliske, obiteljske ili prijateljske veze između umjetnika i modela. Fascinacija autora slikarstvom nije skup aluzivnih fiziognomija u krupnom planu, osobnosti se nižu pred nama, uloge se ređu. Razumijevanje i međuzavisnost sebe i Drugoga u ovim radovima je okidač priča, stanja i vjerovanja. Galerija razlika i sličnosti istovremeno. Potpuno umjetnički iskreni, portreti su zapisi života. Zapisi lica koja pamte sve. Posvećeni i energični, umjetnikov kist manipulira ravninom, izaziva iluziju. S fotografijom kao predloškom, Varzić potpuno dematerijalizira slikarsko platno. Tonalnim modeliranjem ističe mesnatost (boju ljudske kože), igrajući se neustrašivom strukturnom linijom u prikazu kose i različitih materijala. Verističkom preciznošću, Varzić izaziva osjetilnu provokaciju koja se odvija na pozornici slikarova platna. Narativ je skriven, ovisan o promatraču. O onome tko je više od promatrača. Koji se uključuje licem u lice, oko u oko.

Nema jedinstvenih istina u umjetnosti. Pogled na svijet uvjetovan je našim (nedostatkom) znanja, a imitiranje stvarnosti samo je jedan simbolički oblik prikaza. Ludilo hiperprodukcije slika postavlja pitanje estetike ne samo digitalnog prostora, već i estetike suvremene umjetnosti općenito. Unatoč tome što je suvremena umjetnost većinom orijentirana prema konceptualnim djelima, neki autori se vraćaju tradicionalnom shvaćanju umjetnosti kao vještine, vraćajući se figurativnoj umjetnosti i odajući počast starim majstorima prošlih stoljeća. Varzićeva slikarstvo nije prikaz novog medijskog doživljaja, njegova je namjera stvoriti nešto novo i jedinstveno. Konstanta stvaralačkog procesa je prava konstanta njegovog života. Umjetnost je uzrok i posljedica. U tim trenucima, misli i ideje usmjerene su na poseban način, usmjerene prema neizvjesnoj slatkoći uvijek novih izazova.

Martinela Dragičević