Recenzije

Moji snovi i ispovijesti – Vinicije Lupis

Eugen Varzić, slikar koji živi i slika u Poreču, svojim likovnim opusom iznova nas iznenađuje energijom i lakoćom stvaranja imaginarnog svijeta, u kojemu se miješaju san i java. U svojem posljednjem ciklusu, kojega uvjetno možemo nazvati »Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)«, ispovjednim tonom niže poznate likove svijeta koji ga okružuje: od djetinjstva, mladosti, obitelji, pa sve do ikona suvremenog života. Biti Josipom – tumačem Varzićevih snova – nije lagana zadaća, u labirintu potisnutog imaginarija pronaći ključeve otkrivanja jednog svijeta, onkraj jave i u predvorju snova. On je na sebi svojstven način stvorio odsanjani svijet i ljepotu koja je poziv i da se okusi život i da se sanja budućnost. Upravo taj višestruki umjetnikov put vodi nas prema mjestu gdje čuđenje postaje udivljenje i neizreciva radost. Slikar čini rekapitulaciju svojega jednogodišnjeg ciklusa. Kameni natpis s Prčanja u Boki kotorskoj, koji na hrvatskom jeziku glasi: »Navikli smo podnositi teške i bolne događaje«, najbolje parafrazira tematiku umjetnikove javne ispovijesti.

Sveti Aurelije Augustin u svojim Ispovijestima slikovito piše o prisutnosti odsutnoga u pamćenju: »(…) Spominjem naime kamen, spominjem sunce i kad same stvari nisu prisutne mojim osjetilima; ali u mome su pamćenju sigurno slike njihove. (…) Spominjem pamćenje i prepoznajem što spominjem. A gdje prepoznajem ako ne u samome pamćenju? (…)« Umjetnik Varzić novim likovnim ciklusom silazi u Podzemlje svoje duše, koje je, poput svetog Augustina, povijest njegova života, lutanja, druženja i prijateljstava.

Sveti Ivan od Križa, veliki mističar novovjekovlja, pjevao je: »Živim, al’ ne u sebi: / Živjeti tvoj život smijem / I mrem s boli što ne mrijem, (…)« Španjolski je mističar u Tamnoj noći u Pjesmi duše uronio u ljudsku dubinu: »(…) Stojim bez misli slijeda / I k ljubljenom bijelo lice sklonih: / I dušom sav se predah / Usred lijera onih, / Ne pamteć kud mi bludeć um zaroni.« Tamna noć Varzićeva stvaralaštva označuje put koji umjetnikova duša mora prijeći da postigne sjedinjenje u Ljubavi, i s Ljubavi, poslije katarze umjetnikova stvaranja, gdje iz sebe izbacuje balast potisnutog, uspinjući se, poput Jakova, ljestvama duha.

San, lagan poput onoga u ivanjskoj noći, ili težak i tmast iz zimskih olovnih dubina, otvara raznorodnu galeriju likova. Pred nama poput kolopleta s monokromatskih pozadina umjetnikovim kistom izranjaju icone vere – pravi prikazi. Ropstvo švicarskog kredita i oslobođenje od tog jarma predočeno je likom muškarca koji maše švicarskom zastavom pred gorom dužničkog tereta. Kupačica svojim ručnikom zaogrće gubitak slobode dolaska do mora, rasprodanoga novim gospodarima života i smrti. Posrijedi je, zapravo, stvarni lik Ruskinje. Nosorog, kojega je crtao i slikar Dürer, označava snagu – obuzdavanje strasti. U ovom ciklusu slikar je ostvario cijelu menažeriju životinjskih prikaza, od morskog psa – koji nikada ne spava – do jelenâ, ptica, medvjedâ i kornjačâ. Tu je i ruski vojnik bez hlača, kao ikona slabog vojnika u sustavu beznađa otuđenja.

Da, otuđenost, hladnoća ljudskog kontakta prikazana je u liku djevojke pod nazivom Transfer 14. Posebnom rafiniranošću, na temelju vještog kombiniranja zamišljenih elemenata, usklađene su palete i kubističke forme, koje su u njegovu likovnom jeziku oznaka – u prenesenom značenju – sigurnosti. Slikarski jezik suvremene duhovnosti biva jasan i određen, noseći u sebi duboke kršćanske korijene, ljubav za brata čovjeka, ali i sve breme kultivirane senzibilnosti za otuđenje današnjice. Karusel (diptih), gdje se krugovi zatvaraju, priča je o ponavljanju, tuzi izgubljenosti, dok je u likovima Gospodara mačaka, Branka Mrkušića i Voja autor dubokim jezikom progovorio o novom urbanom nadrealizmu simbolističkih karakteristika. Metafizički nalik Giorgiu de Chiricu, nadahnut mističnim i fantastičnim nadrealizmom, Varzić stvara poseban imaginarij, atmosferu tuge, prolaznosti, ali i prepoznatljivu empatiju široke slavonske duše. Fantom slobode – Vojo, Ticijana i Homo volans – stvarni su svojim značenjem u umjetnikovu svijetu.

Umjetnikova je obitelj poput hridi, na kojoj portret Romane svojom lirskom notom odaje ljubav i sigurnost. Ona je za slikara uvijek u središtu njegova Svemira, slikana toplim tonovima, poput nove Eve. Novi svijet predstavljen je u liku sina Ega, a Majka čije srce gori, naslikana klasičnom katoličkom ikonografijom, iskaz je uronjenosti u dubinu vlastitih korijena i potvrda kako slikar Varzić nije dijelom nove struje, sada uvriježenoga naziva – novi hrvatski realizam – on je mističar. Mistično srce ljubavi potire sve nedaće i zlo u košmaru relativiziranja moralnih vrijednosti sadašnjice, u kojemu umjetnik stvara.

Varzić je slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. On je samo sebi prispodobiv, a ta mističnost i fantazmagorija možda su najuočljivije na slici pod nazivom Eufrazije (bratoubojica). Biskup Eufrazije bio je i prije slikarevim kiparskim pregnućem, no slikar ovdje sumornom paletom oslikava grizodušje donatora impresivne starokršćanske bazilike – simbola grada Poreča. Cijela mračna priča ovdje je svedena na simboličan likovni prikaz čovjeka razdrtoga unutrašnjim nemirima, duše koja je sagorjela u grijehu – toliko prepoznatljivih na licima suvremenih tajkuna, jer je Varzićevo slikarstvo ujedno i kritika društva. Slikar je to rijetko prepoznate snage na suvremenoj hrvatskoj sceni, sposoban javno progovoriti o obiteljskim tabuima slikajući svojega Dida u ženskoj haljini. Simbol sigurnosti – crkva sv. Petra, naslikana kubističkim formama, vidljiva je u daljini ispred švicarskoga gardista, leđima okrenutoga gledateljima. Pogleda uprta u smjeru bazilike, on postavlja pitanje poput dechiricovskih nijemih metafizičkih likova: Kamo ide Crkva? Iz davnih procesija grada Poreča u svojim sjenama izranja lik rimskog biskupa zamišljenoga na sadašnjosti ljudskog bitka s natpisom PAX. Mračnom slikom propituje se institucija Crkve, njezina ispravna uloga ili duhovna ispraznost.

Eugen Varzić oštar je kritičar društva, koji kroz lik starice (suprugine none) s pentagramom upućuje na ostarjelu Europu, nemoćnu svladati konkurenciju ostalih kontinenata. Likom muškarca s konjskom glavom obračunava se s trojanskim konjem neiskrenih druženja. Krist rasloženog lica paradigmatski je znak gubljenja veze s Logosom, svevladateljem ljudskih duša u dehumaniziranom i obezboženom društvu u kojemu živimo, pa time slikar nastavlja svoja ispitivanja iz ranijega likovnog ciklusa, u kojemu Krist razapet u kozmičkom prostranstvu biva oplakivan krvavim anđeoskim suzama. Ikonoklazam novovjekovlja, zatiranja Pantokratora reklamnim jumbo-plakatima, svagdašnjica je našega materijalističkog svijeta. Ta slika najbolji je odgovor na odsutnost blizine Njegova obraza izbrisanoga otuđenjem duše.

Umjetnost je zrcalo duše, u njoj se odražava skriveni svijet onostranosti. Homo ludens, koji se skriva u svima nama, i uspone i padove ovdje slika orđinale sa svojim mačkama, košmarima i patnjama, koje ljudi u svojoj svakodnevici ne prepoznaju.

Suvremeni čovjek otuđeni je čovjek bez empatije prema »bratu čovjeku«, kojeg je u kršćanskoj obnovi osvijestio Poverello iz Assisija prije osam stoljeća. Svi su jednaki na Varzićevim slikama, poput makabrističkog svijeta sutona ljudskih duša. Naplavine obiteljskih zaključanih tajni, kako smo prije naveli, otkrivaju se u šokačkom portretu muškarca u suknji, kao i u skupnome obiteljskom portretu. Razgrađivanjem segmenata portreta prizmatičnim formama, on kao da razlaže likove u nove forme stranog svijeta, sa svevladajućom tehnikom i jezikom slike u kojoj nutrina biva potisnuta pred vladavinom vizualnih medija.

Novi likovni ciklus, Varzićeve confessiones, upućuje na bitnu činjenicu da je pred nama, ponovimo, slikar novoga mističnoga i fantastičnoga hrvatskog nadrealizma. Njegovo slikarstvo, utemeljeno na kršćanskim korijenima i školovano na riječkoj Akademiji, inspiraciju u svojoj podsvijesti gradi na klasičnoj umjetnosti i baštini velikana talijanskoga XX. stoljeća, nasljedujući slikarstvo Giorgia de Chirica i Carla Carràa.

Melankolija koju osjećamo u novome slikarevu ciklusu rezultat je kritike društva, ispitivanja tradicijskih vrijednosti, samoga sebe i traženja čvrstog oslonca. Mistični i fantastični nadrealizam Varzićeva slikarstva poseban je u svojoj iskrenosti, nepoznat na suvremenoj hrvatskoj sceni, a rezultat je umjetnikova intenzivnog kontakta s brojnim umjetnicima iz susjednih zemalja, ne robujući pritom nacionalnim okvirima.

»Moji snovi i ispovijesti (Confessiones)« likovni je ciklus koji će svojim mističnim nadrealizmom zasigurno ostaviti trag na hrvatskome novom valu figuralnog slikarstva. Politička angažiranost, socijalna svijest, kritika društva izrečene su nadrealističkim likovnim jezikom, u ruhu naoko realističnoga slikarstva, ali obavijenoga fantastikom mistike.

Izvornost potvrđena životnim iskustvom i iskrenim pristupom svojem pozivu, umjetnika Varzića transformirala je u orbitu uglednih figuralnih slikara šireg okruženja Istre, u kojoj živi i stvara u sigurnoj obiteljskoj luci, noseći u svojoj nutrini valove Panonskog mora.