blog

Tužni ples

saddance

Vozio sam jutros sporednim ulicama našega grada. Išao sam pokraj kuća, obojanih teškim bojama,pokraj vila ogromnih i sa rešetkama na prozorima, prekrasnim, kovanim, srednjivjekovni kolonizatorski stilom oblikovane. Toliko puno novca, a nebo gledaš kroz rešetku. Kroz svoj dobrostojeći kavez.

U posljednjih par ciklusa slika, dogodilo se da mi se na slikama nađu Cigani, ili kako se uljuđenije kaže Romi. Ja ću se služiti nazivom Cigan, jer osobno ga doživljavam živopisnijim i širim. Unaprijed isprika.

Dok sam živio u Brodu, na Budainci, u predgrađu, imao sam susjede Cigane, i nitko se zapravo nije pitao, odakle su i što rade. Dolazili su sa skupim mercedesima, u fancy odjeći, živjeli u ogromnim kućama čije su balkone ukrašavali stakleni detalji najšarenijih boja. Jednom je moj stari pitao zašto im kuće tako izgedaju, a komšija Cigan Branko će – da se zna da je Ciganska!
Uz osmjeh i zlatni zub.
A taj Branko imao je djecu: Brenu, Jagodu i Tarzana…toliko se sjećam. Tarzan je bio dosta mlađi od mene, ali je redovno njuškao po garaži mojeg starog. Isprva smo mislili da nešto hoće maznuti, ali se ispostavilo da je tražio šibice…jer Tarzan je  pušio, a imao je možda 5 godina. I naravno nikada nije išao u školu. Kasnije je stari rekao Branku da Tarzan puši i da se mota po garaži, a on će na to – ne krade Cigo komšiju! U biti je moj stari kao okorjeli pedagog htio ukazati Branku na problem pušenja…

Branko je jednom sa lopatom otjerao prijatelje mojega oca koji su došli ispred kuće pogledati auto kojeg je moj stari prodavao. Kako ga nije bilo kod kuće, ekipa je počela zgledati krntiju ispred kuće. Branko je izletio i sve ih stjerao u 3pmaterine…i Tarzan mu je pomogao urlajući – nemožeš oko komšijine kuće hodati, dok ga nema kući!!!

Puno godina kasnije saznao sam da je Branko dobio izgon iz Italije, i da je Tarzan ubijen, prilikom krađe ubili su ga carabineri.
Žao mi tog malog pizduna, sa zelenim očima.
I to je ta tužna istina mojih komšija koji nisu živjeli sretnije živote nego što je to živio Perhan u prikazu one primitivne  protuhe…

Moja mama se užasavala neradnika. Mladih ljudi sposobnih za rad, a koji kao recimo Cigani idu prositi. Tako je jednom mlada Ciganka pozvonila na vrata mojoj majci, i uz naučeni repertoar zaprosila koji dinar…a moja nadrkana majka uzvrati: tako mlada i jaka, idi radi, nađi posla!!! Ciganka ju u čudu pogleda i kaže: jebote što si taka’…naša, a nedaš.
Buahahahaha, to se godinama prepričavalo u mojem djetinstvu. Kasnije se mama, iako nije njihova, skompala s jednom starijom Cigankom, koju je redovito pomagala. Čak nam nije dala da otvorimo vrata kada bi baba pozvonila…čini mi se da joj je i gatala. Hm, tko kome, nemam pojma.

Tužni ples je slika Cigana kakvih više nema. Tužni ples je sa podija odveo čergaše, iskrene prosce i gatare.
Odveo je Cigane u nebo, i doveo u naše gradove kuće bez šarenila, još skuplje automobile i odjeću.
Zlatni zub sada je dijamantni.
Tužni ples je asimilirao i poništio.

Ono što zauvijek ostaje su predrasude, mržnja i prezir. Taj ples uvijek traje, i muzuka je glasna, nikako da utihne.

Za Tarzana.