Different kinds of love

Asshole

Sunce ti jebem, pa dokle više. Gledao sam nove račune za smeće, koji su se povisili za valjda 300%. U mojoj zemlji  i smeće je preskupo. Svašta smo čuli i čitali u ovom nestajanju na početku 21. stoljeća. Svašta smo si dopustili, recimo dizati revolucije online, srati online, klikati i lajkati, skratili smo si filmove i glazbu, vijesti želimo samo znati da nisu klali u ulici do naše, a ako jesu ili su Srbi ili je droga ili je to sin od nekoga, i to je nešto dovoljan razlog da učini to.

Sve premotavamo, sve forvardamo, sve flipamo.

A sav naš angažman je šutnja. I kada vičemo nema glasa, kada pljujemo usta su suha, suze tjeramo…gledajući smo prestali vidjeti. Mi smo u toj fazi koju sam naslikao na slici Asshole. Ispijene duše i mozga, tražimo novo kopno. Digitalni Robinsoni…

Korado mi je govorio da će unutar desetak godina početi implementacija pametnih telefona u tijela, u ruke, glavu… Musk je govorio o Neuralinku, radi na njemu…kaže da ćemo si moći downlodati znanje. Možda napokon postanem odvjetnik.

I onda si pomislim, onako od srca shizofreno…zato su nas i zaratili (naravno) obezglavljivanje i katarza – prva faza, onda su nas privatizirali (kupovina, kontrola, zaduživanje) – druga faza, pa su nas pustili da tonemo, otupavimo, te samo i isključivo uz pomoć naprednih tehnologija opametimo, odnosno, uključimo online (stavimo se u liniju) i dopustimo biti kontrolirani i navođeni, usmjereni, editirani. Četvrta faza je dioba na one digitalne i analogne. Već se vidim u kasnim godinama nalik na Commodore 64, dok će moja unuka biti dio tunela u CERN-u. Rijetko da ćemo se i viđati i igrati, sve dok si ne upgrejdam frimvare, ali mi hardver neće biti kompatibilan, pa ćemo se naći u nekom među softverskom transformatoru i tamo si razmjeniti čestitke za novi upgrade. Biti ćemo kontorlirano i garantirano sretni. Doslovno: No hard feelings, beacuse of software upgrade.

Sjetim se da sam pogledao film Eye in the sky, nakon kojeg sam napokon shvatio zašto generacija mojeg sina sjedi satima ispred tv, držeći hipnotizirano koznolu za igranje u rukama. Koja je tajna začaranosti i predanosti?

Jednostavno, motorika prstiju na kontroleru mora biti savršena, reakcije i promjene usklađene, gotovo senzorskom osjetljivošću treba mlatiti po toj imaginarnoj planeti, jer to je budućnost nekih novih ratova, nekih novih vojnika…njihovo oruđe i oružje biti će kontroleri u rukama i dronovi iznad glava koje su zle, sa čipom za prepoznavanje lica…sken u tren – i bum. Vjerojatno će svaki kill, biti iz bodova pretočen u bitcoine. Svatko ispred svog monitora, skriven nadzire ubija. Još malo moralnog da im se poništi u glavi, i to je to. Vjerojatno će se taj sraz u krvi odvijati dovoljno dugo i kontrolirano, da ekipa u tajnosti može zbrisati na Mars. Zamislite…mi smo postali vanzemaljci i dolazimo na drugu planetu.

Slika Asshole, u prijevodu Šupak ili ti – onaj koji je pokvaren, onaj koji nije čvrst (u stajalištima); pizdek [baš si šupak; šupak ti je, žarg. strah te je – ako ništa drugo pomakla je razinu pitanja tipa “Tko je to na slici? Koliko ti treba za takvu sliku?” na razinu pitanja, koja su u principu šutnja od par minuta, pa onda kroz zube, tiho, onako šupački: “Zašto baš Šupak?”

Zato dragi moji jer smo se usrali od straha, zasrali od ponosa, pokenjali tamo gdje jedemo, zato jer se bojimo, pa kao seoski psi samo lajemo i režimo, a nikako da ugrizemo, da osjetimo tu jebenu krv. Zato jer smo mlohavi, jedino prst kojim upiremo stoji u erekciji i traži smjer da ga se uperi. Da ukaže na nekog lošijeg, na lopova koji nas je pokrao, novac koji je nestao, na kamate koje su velike, na cijene koje su visoke, na pošmrkani kokain, na ubrizgani heroin, na sela koja su prazna, gradove koji su mahale, ubojice koje nisu osuđene, političare koji ne vide, upiremo u leđa djece koja odlaze, političare koji će metastaziraju do mojeg kista i palete, u gladne ljude koji dolaze, majke koje više ne traže nestale sinove, brojke koje nas ubijaju, ceste koje nas ubijaju, desničare koji bi ubijali, turiste koji nek’ odjebu, imigrante nek’ odjebu, promjene nek’ odjebu, teroristi nek’ odjebu, štrajkove kojih više neće biti, jer pogledajte – nema više tvornica, nema više radničkih jutara, upire u svećenike koji skriveni u haljine traže ono što nikada u kući i duši imali nisu, učitelje koje boli kurac, profesore koje boli kurac, doktore sa tarifom, nogometaše sa tarifom, političare sa tarifom, službenike sa tarifom, svaka kancelarija jedna koverta, valjda jedino kurve imaju jasnu cijenu, na silikone u sisama i botoxe u ustima, na konzerviranu mladost koja laže svoje zglobove, i gle zglobovi pucaju, mozgovi pucaju, u auto od susjeda koji je napokon počeo flisati ulje, na slomljene domove, na vjeru koja nestaje, na spolove koji nestaju, na mali grad u kojem se svi međusobno jebu, upire taj prst na nas koji kukamo, koji proklinjemo, koji ne mijenjamo, nas zabezeknute, ubijene tišinom, zatvorene u svoje male svijetove, suhih očiju, poluotvorenih usta, preko kojih odlazi tračak zraka za naša napaćena pluća…i suhe oči koje hine mržnju i prijezir. Oči pune straha. I lica umotanog u boje, u masku nacije, masku krvavu i napokon prokletu.