Recenzije

Vizualizacije trenutaka – Eugen V. Borkovsky

Prolazeći galerijom, suočavajući se s radovima Eugena Varzića, postajemo svjedoci priče o doživljaju. Umjetnik je slijedom oblikovao ljudska stanja predstavljajući odsjaje osoba i situacija u osobnoj percepciji. Kao što su autora, likovi nas mogu iznenaditi, raspoložiti, zamisliti. Predstavljene su osobine koje i sami imamo. Očito je da je umjetnik motive doživio kao senzibilna osoba bez obzira je li ih vidio očima ili osjetio nutrinom. Pozitivan dojam koji izazivaju ovi radovi miješa se sa značenjskom porukom. Umjetnik to čini inventivno na razmeđu između realnosti i alegorije. Ovo nije samo izložba portreta ili figura određenih osoba. Pred nama je kolekcija stanja.

Kreator zapleta, slikar, uzima tjelesno kao matricu. Na svim radovima otkrivamo iskaz temeljen ljudskim tijelom. Jer, tijelo je temeljna datost. U njemu se miješaju užitak, patnja, misao, emocija, bolest, smrt. Tijelo mora podnijeti biološke i socijalne funkcije. U tijelu smo sakupljeni kao osobe. No, tijelo nije organski stroj ukroćen umom. Osobnost je nekada bila prihvaćana kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo, postmodernističko „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje, mogućnosti, pretpostavke. „Ja“ se pojavljuje kao biće podložno mijeni s promjenjivom orijentacijom ili interesom. Trajna je individualnost uzmakla pred nizom auto percepcija što ih individua može prihvatiti na neko vrijeme, a potom jednostavno odbaciti.
Ovaj izbor iz slikarskog opusa Eugena Varzića u velikoj mjeri dodiruje pitanja identiteta.   Umjetnik kao da nam želi kazati da tijelo nosi stanje a da je pri tom ranjivo i podložno promjenama. On osobe koje prikazuje stavlja u znakovite položaje. Često su to dosjetljiva promišljanja bez obzira da li se referira na povijesnu tematiku ili kad se veže na suvremenost. Odnos ili stav osobe očituje se i na tjelesnoj gesti. Prolazeći od rada do rada otkrivamo maštovite i raznoliko tretirane osobnosti. Autorov pristup odvodi nas u nadrealino.
Većina radova je većeg formata rađenih akrilom na platnu. Autor uvijek dijeli pozadinu od oblika u prednjem planu. Pozadine su ponegdje čitljive a ponekad zamućene. Autor rijetko definira ambijent. Čini nam se da su likovi smješteni u arkadijske prostore. Kao u metafizičkom ogledalu. To dodatno intenzivira doživljaj i radovima daje bezvremenski dojam. Dubioznost pojma trenutak i njegov obim, značenje i definicija, mogu se različito interpretirati. Trenutak može biti konvencionalno tumačen, sekundom, danom, godinom, a može biti personaliziran i sveden na doživljaj individualnog saznanja.
Svi radovi nose snažan narativni naboj. Umjetnik je odan promatraču. Ponuđene su priče unutar formata a ponekad se nastavljaju na diptih. Izabrane radove povezuju ideja prikaza ljudskih stanja te, u području oblikovanja, dva tehnološki znakovita motiva. Eugen Varzić integrira nasljeđe novih medija, fotografije, filma, virtualne pojavnosti. O tome svjedoče pojedine kompozicije u cjelini ali i detalji. Fascinacija tehnikom odražava se u ideji uobličavanja interaktivnosti. Osim znakovnog, vizualnog repertoara, na raspolaganju su dodatne informacije dostupne QR kodovima. Suvremeni umjetnik, kako kaže Walter Benjamin, “…djeluje u doba tehničkih mogućnosti reprodukcije…“. Varzić oblik koda doživljava kao likovni element pa ga ponegdje uklapa kao značajan dio kompozicijskog sklada. Uvođenje QR koda promatrač može doživjeti na dva načina. Jedan je da detalj suvremene kontrole biva umetnut u sve predmete pa čak i u polje slike. Drugi način je komunikacija sa radom preko aparata koji dekodira kod.
Drugačiju vrstu svojevrsnog kodnog znaka predstavljaju dijelovi slika gdje autor plasira geometrizirani detalj izveden iz oblika, dijela motiva. Kristaličan prikaz loma svjetla izgovara ideju privida. Ovo problematiziranje medija slike vodi nas ka ideji fraktala. Upozorava nas na iluziju poimanja stvarnosti. Umjetnik provocira oko koje mora samo dooblikovati predio slike kojeg je autor odlučio interpretirati geometrizirano. Jer, stvarnost je varljiva kako po doživljaju tako po interpretaciji. Naša osjetila su skromna bez obzira što se ljudski rod diči inteligencijom većom od pseće ili majmunske.
Umjetnikovo problematiziranje recentnog povijesnog trenutka svjedoče prisutne maske Vendeta (Anonymus-a). Svjedoci smo da su, uslijed globalizacije, granice sve zatvorenije. Da su unatoč bržim automobilima i avionima ljudi osuđeni na samovanje. Da se umjesto ljubavi, praštanja, emocija nude pravila, zakoni, norme ponašanja. Da se razvojem demokracije prava sužuju. Ova izložba događa se u intervalu perioda zrelog kapitalizma i njegovog raspada. Uvriježeni načini pogleda na svijet urušavaju se jedan za drugim. Ideja gomilanja materijalnih dobara koja garantiraju komfor, a koja karakterizira zapadna društvena uređenja i religije, gubi dah. Bankarsko – administrativni, socijalno neosjetljivi sistem divlja. Za to vrijeme fizičari / filozofi, kvantima, fraktalima, bozonom redefiniraju realnost. Oni mijenjaju percepciju i odbacuju uobičajene načine ponašanja. Tope se ovisnosti u koje smo skoro povjerovali. Univerzum više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same.
Analizirajući situacije, shvaćamo da se pred nama prostiru mali svijetovi nedodirljivih života. Iako na radovima iščitavamo društvene i socijalne komentare, umjetnik ostaje intimistički raspoložen. Izražen je određen stupanj empatije s naznačenim likovima. Pitamo se kada, gdje i kako se dogodilo, jer ovi radovi komentiraju iako ne definiraju stav. Oni ogovaraju. Oblikovano postaje scena za suočavanje. U ovom slučaju imamo dva nivoa suočavanja: pojedinca koji se prepoznaje i promatrača koji tog pojedinca prepoznaje. Izloženi izbor za ovaj postav ili njegovi dijelovi postaju ideogrami. Radovi nas vode od koncepta viđenog / doživljenog do interpretacije koja priziva ideju mita. To je u duhu vremena: mitovi brzo nastaju i brzo bivaju zaboravljeni.
Ljudski likovi, samouvjereni i benevolentni, stanovnici su ovog postava. Na svim radovima ponuđeno je prepoznavanje motiva, Svi likovi nose karakteristike određenih osobnih stanja sa idejom prozaičnog ili nekog sofisticiranijeg rituala. Tu nalazimo ushićenje, umno propitivanje sigurnosti, razmišljanje, samouvjerenost. Činioci ovih aktivnosti nisu idealizirana bića već naši susjedi, prijatelji i poznanici, čak i rodbina samog umjetnika. Akteri, možda, nisu sasvim sretni, ali su uvjereni u svoju životnu ulogu. Ova samouvjerenost inicijator je umjetnikove reakcije: bilježenja karakterističnog trenutka. Eugen Varzić bilježi situacije koje su izgubile realnost. On je svjestan da do njih sada vodi novi put, put pogleda. To viđenje nova je stvarnost, koja je ponuđena i promatraču. Promatrač u novu stvarnost može naseliti osobno: svoja sjećanja, svoje osjećaje, svoja stanja.
Eugen Borkovsky , III. 2014.