Recenzije

Trash Art – Gorka Ostojić Cvajner

Nakon odlične, suptilne i duhovite intervencije u prostoru, njegovom Venecijom u Poreču za prošlogodišnjeg Stret Arta, nakon samostalne izložbe u Multimedijalnom centru LUKA u Puli i nakon dubokog, autorskog, organizacijskog i koordinacijskog uranjanja u vrlo zahtjevan, različitošću i brojnošću programa poput šipka programima napučenog ovogodišnjeg uličnog festivala, gotovo je nezamislivo bilo odrediti moguću likovnu putanju Eugena Varzića. Mogli smo biti povedeni i zavedeni, iz rakursa ove izložbe, njegovim dosadašnjim uravnoteženim, smirenim slikarstvom koje patinom vremena tematizira i problematizira suodnose i srazove između sadašnjosti i prošlosti. Sa emocijom i lucidnošću budnog posmatrača, tihog kronologa povijesnih mijena, sabirača tragova i povijesnih fragmenata u novu cjelovitost. U sliku koju stigmatizira radoznalost mladog intelektualca, prizor koji nostalgično pamti i suptilno podsjeća na zaborav. Te slike scenično rađene, integrirane sa plitkim ili visokim reljefima, elementima arhitekture, grbova i spomeničkih natpisa, mogli su ga povesti u daljnju istraživalačku avanturu problematiziranja slike kao zida, slike kao suvremeno – povijesne freske, autentične i aktualne slike – skulpture. No, uzbibanost Street Arta, slikareva potpuna angažiranost, odnosno duboka posveta šarmu, lucidnosti, duhovitosti, otvorenosti, kontaktibilnosti, otkačenosti, uličnosti jednom rječju, nije mogla ostati bez odjeka.

A povod je krajnje banalan! Naime, ljetnja žega i žeđ rezultirali su osobnom potrošnjom i usputnom autorskom proizvodnjom osobnog otpada. U velikim količinama u vidu ispražnjenih plastičnih boca Cole. Njihova imponentna, prozirna i laka forma postala je strukturom za skulpturu, odnosno primarnim gradivnim elementom za arhitekturu reljefa.

Praznost i prozirnost plastične boce negirana je, očvrsnuta i poružnjena crnim mat namazom. Time je napravljen odmak od lijepog, oku ugodnog predmeta svakodnevlja. Tim činom autor otkriva, podcrtava i problematizira etiku i estetiku ružnog, nepotrebnog, suvišnog, zastrašujuće neuništivog. Daljnjim procesom gradivnog adiranja on osnovnim elementom ružnog tvori novu strukturu, skulpturu ili reljef koji se novom ulogom umjetničkog predmeta opiru ulančanosti u civilizacijski sistem ovisnosti, odnosno neobranjivosti od autoproizvodnje i kolektivne proizvodnje smeća. A od smeća napraviti umjetnost bio je uzbudljiv izazov Eugenu Varziću. Ne kao proročansko navješće užasa, ne kao apoteoski priklon glorifikaciji ružnog, već samo kao likovni izazov.

Pa tako nova slagalica Eugena Varzića u konačnici rezultira zanimljivim i intrigantnim ciklusom. I kada se radi o gomilastom slaganju boca koje tvore imponentnu skulptoralnu formu organičko – apstraktne poetike, ekspresivnog govora . I kada se radi o dijagonalno vezanim strukturama podne ili slobodnolebdeće skulpture, i kada autor gradi odlične nizove – frizove, iznimno efektnih reljefa, odličnih za inetgralan zidni obuhvat prostora.

To što sve zrači art brutovskom sirovoću i surovoću, prednost je ove izložbe, koja spontano i sasvim argumentirano iskazuje osjećaj prema zastrašujućim razmjerima zagađenosti realnosti. A svoj stav, osoban i likovni, autor iznosi nekonvencionalnim načinom. Nekonvencionalnim materijalom. Nekonvencionalnim postupkom, ne zatomljujući nikada svekoliku banalnost i grubost /s/tvarnosti. Njegov autorski otklon, kao contradictio in adjecto, u estetici je runžog. Trash kao Art Eugena Varzića.