Recenzije

Prizivanje – Martinela Dragičević

Galerija Fritzi, Mali Lošinj, 17.04. – 09. 05. 2017.

 

Zagrebati ispod površine svakodnevnog i jednostavnog. Raditi što voliš, voljeti što stvaraš. Gotovo ritualno. Za umjetnika, to je i početak i kraj. Zadavati uvijek nove zagonetkeprivida i zbilje…Slaganje sa stvarnošću u poimanju umjetnosti u antičko je doba bilo istovjetno istini. Jedan od najutjecajnijih pojmova starogrčke estetike, mimeza, označavajući oponašateljski i prikazivački odnos umjetnosti prema stvarnosti, bilo je shvaćen kao iluzija ili kao osjetilna datost. Platonu je sva umjetnost bila sjena »sjene«, besmisleno kopiranje nečega što već postoji. Aristotel je likovnost približio stvaranju i otkrivanju. Spoznajno, umjetnik ne kopira, on svojim stanjem uma interpretira. Upravo je jedno takvo stanje uma meditativno usmjereno estetičnosti koja djeluje na prvu, koja mapira emocije, doživljaje i snove.

Baveći se novim pristupom staroj temi, Eugen Varzić vlastitu stvarnost kreira sasvim svježim opusom (auto)portreta. Portret (franc. portrait,od lat. protrahere– iznijeti na vidjelo, objelodaniti  i od starofranc. pourtraire – crtati)kao jedan od najstarijih likovnih motiva, nije puko prenošenje fizičkih obilježja, nego i bilješka identiteta individue. U maniri američkih precizionista, kvalitativni uzlet Varzić je doživio serijom portreta često etiketiranih kao hiperrealizam. Tragajući za vlastitim razvojnim putem, uzevši tradiciju kao polazište i prednost, pratio je rad inozemnih autora poput S. Velasca, A. Garcie Lopeza i J. Butlera. Racionalnost forme i oblika, zakonitosti tehnike, u intuitivnoj potrebi stvaranja, Varzić je usavršavao u Madridu na seminaru Eloya Moralesa. Najnoviji ciklus slika iskazuje potrebu umjetnika za uspostavljanjem novih emotivnih razina s ljudima iz njegove neposredne blizine. Prekretnica u autorovu stvaralaštvu dogodila se nastankom paradigmatskog portreta nazvanog Nedjelja, portretom none njegove supruge Romane. Recentni likovni ciklus tu dobiva svoj značajan začetak – trivijalna scena duboko je emocionalno i konotativno uzdignuta. Na licu none ispisan je život, sve mijene i konstante jednog vremena. Naslage koje život nosi. Riječ je o djelu koje egzistira, između ostalih afirmiranih djela mladih umjetnika, unutar novog realizma na domaćoj likovnoj sceni. Ograničenja nema, realnost je multidimenzionalna, stalno promjenjiva i posve fragmentarna. Varzićeva portretistika nije usmjerena zadovoljenju formalno-likovne naravi djela, njegova je slika vizualna senzacija koja traga za znatiželjnim pogledima. Zrcaljenjem vlastite osobnosti na autoportretu 45 Eugen Varzić promišlja o gubitku središta, onog osobnog ili kolektivnog, o refrakciji zbilje koja više nije iluzorna samo na platnu. Svijest o sebi nije fraktalna koliko i odraz vlastitog lika.

Izraz lica glavni je fokus serije radova u kojoj se svako pojedinačno „ja“ okriva poput dnevne svjetlosti, a pitanje identiteta i statusa pojedinca ostaje nepoznato. Naturalistički oslikana lica vizualne su ekstenzije bliskog, obiteljskog ili prijateljskog odnosa umjetnika i modela. Autorova fascinacija slikom nije skup aluzivnih fizionomija u krupnom planu, pred nama se nižu osobnosti, nižu se uloge. Razumijevanje i međuovisnost sebe i Drugoga u ovim je djelima okidač priča, stanja i vjerovanja. Galerija različitosti i sličnosti u isto vrijeme. Posve likovno iskreni, portreti su zapisi o životu. Zapisi lica koja pamte sve. Predan i energičan, umjetnikov kist manipulira plošnošću, provocira privid. S fotografijom kao predloškom, Varzić potpuno dematerijalizira slikarsko platno. Tonskom modelacijom naglašava inkarnat (boju ljudske puti), igrajući se nesputanom strukturalnom linijom u prikazu kose i različitih materijala. Verističkom preciznošću Varzić izaziva osjetilnu provokaciju koja se odvija na pozornici slikarskog platna. Narativnost je skrivena, ovisna o promatraču. O onom koji je više od promatrača. Koji se upliće licem u lice, oči u oči.

U umjetnosti ne postoje jedinstvene istine. Viđenje svijeta uvjetovano je našim (ne)znanjem, a oponašanje stvarnosti predstavlja tek jednu simboličku formu prikazivanja. Ludilo hiperprodukcije slika dovodi do pitanja estetike ne samo digitalnog prostora nego i estetike suvremene umjetnosti uopće. Unatoč činjenici da je suvremena umjetnost većinom orijentirana na konceptualne opuse, pojedini autori vraćaju se tradicionalnom poimanju umjetnosti kao vještini, vraćaju se figurativici štujući stare majstore minulih stoljeća. Varzićeva slika nije reprezentacija novomedijske slike, njegova je intencija načiniti novu, jedinstvenu datost. Konstanta procesa stvaranja, istinska je konstanta njegova života. Umjetnost je uzrok i posljedica. U tim se trenucima misli i ideje usmjeravaju na poseban način, usmjeravaju se neizvjesnoj slasti uvijek novih izazova.

Martinela Dragičević