Visual Artist
Papirnati Kralj
Papirnati Kralj

Papirnati Kralj

1907716_597886776975992_8642305910059758265_n-1

Ne vjerujem da je čovjek bio na mjesecu. To je manje bitno, a vjerujete li vi ovo?

Bilo je ljeto, kasno popodne, sezona na vrhuncu, a ja sam imao atelier ispod crkve. Malo sam igrao vaterpolo sa Naifom, Omarom, Erolom i Andrijom. Čini mi se da je i Sejo bio u moru. Bio sam poprilično umoran što od vrućine što od vaterpola. 

Slikao sam otvorenih vrata, kada skužim da mi ulazi neka ženska, ono zgodna, ali već na pragu ocvalosti, a za njom klapa stariji čovjek sa štapom, koji zatvara vrata ateliera za sobom, mumljajući nešto na nerazgovjetnom njemačkom. Ostajem ko šlagiran i gledam sccenu, a stari u par poteza zaključa vrata ateliera jer su ključevi bili u bravi.
U jebote – pomislim, a ženska mi već stoji sa boka i cerekajući se promatra me.
My wife, can you paint my wife, naked, a?Ja?Nein?
Hellou, izustim, i gledam starog kako su mu pokreti postali žustriji…vikne ženskoj nešto na njemačkom, onako nazi zapovjedno, pogledam ga još jednom i skužim da u ruci ima nešto crno, kao pendrek. Pomislim, pa neće me valjda prebiti, ali ok znam se pofajtat, samo da stari ne rikne kad ga zveknem po ćelempuri, pasmater!

To nije bio pendrek. To je bio neki vibrator, valjda. Noge mi se okamene, a u uši mi dopre zvuk ALELUUUJA ALELUUJA jer, ak ne pamtite atelier je bio u crkvi. Okrenem se prema ženskoj, a ona stoji gola. Gola jeboteee!
Pogledam starog nazad vrti onaj vibrator ko mahnit…no, napominjem, scena se odvija, po arhitektonskoj definiciji, u kripti crkve, odmah ispod oltara, u trenutku odvijanja mise, koja se bližila svome kraju.
I naravno da su postojala vrata koja su direktno povezivala atelier i crkvu tako da nas je svećenik sve zajedno mogao blagosloviti u hipu!
I dok mi je misao prolazila glavom, ponovo pogledam starog i izustim…but mister we are…a on opet zaurla na švabicu, te se ova baci na stolicu, sjedne i raskreči međunožje.
Jebate može li gore, pomislim, a čiča u maniri Lupina odnekud izvuče fotoaparat i počne fotkati…babu ponese trenutak i krene performace…čkš čkš ( onomatopeja za klikanje fotoaparatom).

Sada već nadrkan uskočim izeđu njih i kažem, stop, nein, najn stooop. Ali čiča ko’ vješti paparazzo škljoca li ga škljoca…a iznad moje glave glas na katu govori :“ Pružite ruku mira jedni drugima ….“ i pomislim – gotovo je.
Na tren ih izgubim ispred sebe i isprojiciram ispred sebe hologram – svećenik koji ničice pada niz stepenice, srušen moždanim ili srčanim ili jednostavno golom guzicom…kada već spominjem guzicu, baba se naguzila a čiča ju poče’ lemati s onim crnim – dildo se zove majkumu – i uporno ju fotka!!

I kao što to obično biva u filmovima katastrofe, netko mi pokuca na vrata i zaurla – Alo Eugeniooo apri la porta, che cazzo fai!?
Fuck…odletim do vrata, koja su imala onaj mali prozorčić, nekadašnju špijunku, te ga otškrinem i vidim mog jedinog šogora Calabresa, koji se valjda vratio iz Afrike i došao me vidjeti…nismo se dugo vidjeli, a ja mu kažem . Mi scusi, ma va fan culo!
Zatvorim prozor i sav znojan i mokar se okrenem prema ono dvoje perverznjaka, a ono…obučeni i sa osmjehom, ni dilda, ni fotoaparata, samo ubogi starčić i njegova fufa…i kaže mi : I will send you pictures on post, ok? Verstehen?There is 600 ojro for the first rate?Ja?
Jawohl.
I odu. I nestanu.

Šogor uđe i sa osmjehom mi kaže – Cznas da u Kongo jedu jude?
A? Koga?
Meni desilo.

Niz stubište se spuštao svećenik, teškog koraka, znojan i zadihan pogleda me i kaže – malo je ljudi na misi bilo, tko zna čime se sve ljudi zanimaju u ove dane.
Baš.

A znate li da mi je jednom tip doneo pištolj u atelier, da ga dam drugom tipu? Ne? Ma to je za neku drugu priču…

Kroz godine sam naučio svoj atelier dobro zaključavati, biram koga puštam unutra, u svoje malo kraljevstvo, gdje krunu u sekundi napravim od papira…mogu i mač…gdje je moj prostor definitvno dio mene, gdje postajem teritorijalan i gdje ne dozvoljavam više silovanja, podcjenivanja i cijenkanja.
Lemanja dildom. Pištolje i sranja.

A ipak, u mojem kraljevstvu od papira, čuda su moguća, dok je papira biti će i slika, biti će i teksta.

P.S.
Sliku nikada nisam dovršio, jer sam su mi je ukrali iz ateliera u Vili Polesini. Godinama kasnije, slučajno sam ju vidio kod tipa u privatnoj kući, kupio ju je negdje u Zagrebu…raskrečena baba stoji mu u hodniku. Jebiga.
Stari švabo me tražio, jedno 6 godina poslije, dok sam bio u Parizu, ali poslije mi se nikad nije javio, ni on ni fufa.
Ovo je samo jedna priča iz mog ateliera, vjerujete li da je istinita?