Recenzije

Memento Mundi 1972/2002 – Gorka Ostojić Cvajner

Nije oholo niti je bahato označiti tri puna decenija udisanja, opipavanja, osluškivanja, kušanja i gledanja te čarobne misterije od života. Varzić to čini sa ćutilnošću i zahvalnošću. Gotovo pokorno i gotovo pobožno. Od vajkada. Od kada pamti. Zato je ova izložba postala izložbom sjećanja i osjećanja. Ona je istovremena i objedinjujuća. Temoralna i atemporalna. Anakrona i aticipativna, sa timbrom nepobitno vremena ovog. Ona je memento mundi. I memento mori. I Augustinovo “sjećanje na zaborav”.

Figurativac i narativac popartističke provenijencije danas je poeta metafizičkog i simboličkog u slikarstvu memorije. Umješan je korisnik povijesnih citata u povijesnom i ambijentalnom kontekstu kojega mu je izazovno i izravno pružio Poreč. Kao poriv i potvrdu. Svojim prastarim urbanizmom…sve do stvarnosti koja nas opsjeda svakog trenutka naše urbane egzistencije. / Jerica Ziherl u katalogu slikarske kolonije Riviera, Poreč 2000./. Dakle, porečka gradska ikonografija i povijesna scenografija sa Varzićevim replikama elemenata po repetitivnom, nijemom scenariju statičnosti kičma su izložbe. U tom kompleksnom i višestruko gradivnom slikarsko – kiparskom asamblažu vidan je i cilj autora. On se donekle prikriva u simbiozi prošlih, ovih i novih vremena no u konačnici stremi ka pomirenju i možebitnoj harmoniji. U toj sretnoj i spretnoj sprezi etike i estetike /Branko Mrkušić,Glas Istre 2001./ Varzić prati svoj unutarnji ritam ali i povijesne otkucaje grada. Oslobađa svoju invenciju hraneći se urbanim inventarom iz lapidarija, antičkim ispisima pozdrava i molitvi, fragmentima profane i sakralne arhitekture u prolazu, heraldičkim znakovima i simbolima poznatih i nestalih porečkih građanskih obitelji. Kombinira tehniku plitkog ili visokog reljefa kojega aplicira kao vertikalni i horizontalni, istovjetno ponavljani otisak i trag ljudskog ili animalnog prisustva na / prije i poslije / oslikanom platnu. Kao statičan i simetričan, svejedno uzbudljiv, nosiv niz – friz u stabilnoj kompozicionoj shemi.

Od sočnog, barokno zgusnutog koloriste Varzić prelazi na smirenu paletu, tonski ju elaborira valerima koji suptilno prelaze u meku bjelinu neboje. S namjerom autorskog stišavanja i podređenja /o/poruci koja govori u prilog odgovornosti i savjesti civiliziranog bića, zalaže se za tradiciju koja pamti i ne briše, priklanjajući se u konačnici memoriji koja poštuje kontinuitet.

Proces multiplikacije koristi kao igru s jedne ali i kao suodnos svjesnog i podsvjesnog s druge strane. Kao odsustvo i nazočnost. Kao biti i ne biti u trajanju vremena i prostora. Ali istovremeno i kao element komunikacije koja mu vitalistički i optimistički treba poput kruha. Budući je u suštini otvoren i srdačan, agilan i angažiran kreator i promotor koji u oba slučaja treba jeku kao odjek.

A kao hvatač znakova prošlosti, svakako senzibilitetom ovoga vremena, dodirnuo je slikarsko nadahnuće i kredibilitet visokog zanatskog umijeća. Za ovu mladenački okruglu prigodu više nego dostatno. Sve uz istovremen bodar i dobar polet nesebičnog porečkog Street Artovca.