Nisam neki based artist. Kao, recimo umjetnik iz Poreča, ili iz Istre. Ne pripadam baš nigdje.

Barem se tako osjećam, a osjećaj je savršen.

I nema ladice u koju ću biti utrpan.

Vrlo rano, kao mali dječak sebe sam definirao kao slikara. Od rana sam crtao, po zidovima, klupama, papiru. 1999. diplomirao slikarstvo.

To formalno obrazovanje neki guraju kao imperativ, kao alibi, a meni je ono značilo odlazak iz rova i odlaganje puške da bih preuzeo kist. Davno je to bilo, gotovo se i ne sjećam detalja.

Slikam kao da dišem. Biti isti, a u stalnoj promjeni. Tako sam ušao u svijet slikarstva i ostao sam sam na tome putu.

Konstantno učenje, odabiranje najtežeg puta, stalno postavljanje pitanja, sa čistom glavom i vjerom, pa tko bi me htio blizu?

Smatram da je biti slikar biti usamljen da bi stvorio mjesta novim svjetovima koji nastaju oko tebe.

Napraviti nešto u umjetnosti što mogu rijetki, nešto gdje se promatrač nalazi izvan zone komfora, gdje započinju pitanje da li je moguće takvo što, ja pokušavam opstati.

Ta ideja me vodi cijelo vrijeme, i moram priznati iako nije lako, it is a hell of a ride.

Inspiracija je glazba. U tišini ne bih mogao uzeti kist u ruke.

Inspiracija je pisana riječ. Inspiracija je u povijesti, religiji, praktički u svemu. U mojoj susjedi koja mi može biti inspiracija za pet novih slika. U pustim ulicama i gradovima.  Često noću prije spavanja radim skice u glavi. Slike same dolaze, ponekad se pretvore u snove, a ponekad se pretoče na platno. Inspiracija je u povijest umjetnosti. Svi. Sve.

S istom me strasti zaokupljaju bikovi u Altamiri i formalinske skulpture Damiena Hirsta.

Figuracija kao inspiracija.

Moje slike su kao slikani dnevnici koji mi kazuju kada sam bio sretan, kad sam se bojao, kad sam hipnotički slikao…kada sam bio gladan.

U slikanju sam koristio sve dostupno. Sve tehnike. Apsolutno.

Nakon dugo godina vratio sam se ulju i tu ću ostati neko vrijeme.

Moja slika mora biti i didaktička i osobna i najintimnija.

Određeni broj ljudi voli moje slike. Voli ih imati. Ja volim kada slika postane dio nečijeg okruženja, života.

Smrt slike je zaborav.

Puno je taštine i ljubomore u slikarstvu. Ali ako napraviš pravu stvar, čvrsto staneš iza nje, nitko ti nije ravan.

Moj moto je; Kada uspijem biti ću dva puta sretan. Zbog onih koji su vjerovali i onih koji su sumnjali.

Nemam najdražu boju. Plava i zelena su mi strane. Crvena. Kombinacija crne i bijele sa crvenom. I umbra…

Puno slika nije sa mnom.

Otišle su vjerojatno nepovratno po svim kontinentima. Sedam slika mi je ukradeno.