Tečajevi

Tečajevi slikanja i crtanja održavaju se u atelieru Art studio Varzić, Cerova 8b, Kufci.Bazirani su na individualnom i grupnom nivou, s time da grupa ne prelazi pet osoba.

Kroz tečaj se uče crtaće i slikarske tehnike, slikarska tehnologija te se slikanje izvodi u prirodi i u atelieru.

Tečaj će trajati cjelu godinu (90 školskih sati). Nastava će se održavati 1 puta tjedno po 3 školska sata. Uključenja u tečaj nije moguće tijekom čitave godine, odnosno nakon početka programa.

Jednom tjedno radi se pregled radova i daje se korekcija.

Informacije na tel. 052 456 184

Tehnike ( izvor http://likovna-kultura.ufzg.hr, wikipedia )

Olovka je crtači materijal s najvećim rasponom tonskih izražajnih mogućnosti. Razlikujemo tvrde (H) i meke (B) olovke. Iza slova slijedi broj koji označava stupanj tvrdoće ili mekoće olovke; iza H olovaka veći broj znači veću tvrdoću (H, H2, H3, H4...), a iza B olovke veću mekoću (B, B2, B3, B4... B7). Srednja vrijednost koju najčešće koristimo za pisanje označena je kao HB.
Tvrda olovke uglavnom se koriste za tehničke crteže, dok se za slobodno crtanje koriste B olovke. Olovku je moguće dobiti i kao sami grafit, bez drvene ovojnice.
Radeći olovkom na hrapavom papiru stružemo njen grafit od kojeg je načinjena i stvaramo tonske gradacije. Kontrolu traga vršimo različitim jačinama pritiska (jači pritisak - tamniji ton), i kutem polegnutosti olovke (okomitiji, uspravniji kut - tanja, oštrija crta, polegnutiji kut - ploha). Olovku brišemo gumicom. Gradacije tonova dobivamo isključivo navedenim načinima; razmazivanje i musanje olovke prstima ostavlja vrlo prljav,zagušen, pa i kičast dojam.

Tuš i kist, drvce, pero.Drvcem ili trskom dobivamo čvršće, krute poteze manje osjetljive na pritisak. Djeci u prvom ili drugom razredu možemo ponuditi drvce jer još nemaju razrađen fini motorički osjećaj za pritisak, pa bi metalno pero moglo biti za njih preosjetljivo, uz mogućnost oštećenja. Drvce se radi od obrađene trske: trsku na jednom kraju koso skalpelom zasjećemo, a iznutra izvadimo srčiku. Tanjem dijelu oblikujemo vršak - vrh može biti šiljast (poput kotir-pera), ili ravan (kao kod ato-pera, drugo pero slijeva na fotografiji). Djeca će u nižim razredima uspješno moći upotrijebiti i zašiljeni štapić od ražnjića (sve tri vrste vidimo na slici lijevo).

Ugljen za crtanje dobiva se suhom destilacijom (karbonizacijom), odnosno sagorijevanjem uz minimalnu količinu kisika. Karbonizira se npr. vrbino ili brezino pruće. Školski ugljen za crtanje dobiva se karbonizacijom prašine. Ugljen ostavlja suhi, mekani i prašnjavi trag na hrapavom papiru, omogućuje razmazivanje, ali ne omogućuje crtanje dugih i tankih linija. Na kraju se crtež nacrtan ugljenom mora fiksirati. Ugljen odnosno ugljeni štapići prave se od grančica lipa ili lijeske i ostavljaju debeo trag. Ugljen se troši jako brzo. On je prašljav, maglovit i to daje posebnu mekoću, toplinu i nježnost toj crti. Umjetnik koji koristi ugljen je emotivan. Prašina je sastavni dio crteža. Lako se sjenča. Crtež izgleda na kraju kao da kroz maglu gledamo. Crta sva treperi u toj prašini bila ona uža, šira ili veća. Papir ne bi trebao biti gladak.

Pastel je slikarska tehnika nastala miješanjem boje u prahu s vezivom čime se dobiva pasta u štapiću, na talijanskom pastello.Ovisno o vezivu razlikujemo uljni (voštani) pastel i suhi pastel, koji zbog svoje kvalitete ima i veću cijenu pa se nejčešće ne koristi u nastavi. Sama boja koja ostaje na papiru kao trag poteza ostavlja dojam praha koji se grupira u oblike pa plohe djeluju rahlo, baršunasto, krhko i hrapavo. U prah već nanesene boje možemo umiješati prah nove boje i dobiti veliko bogatstvo miješanja boja. Taktilnost površine reagira na jačinu pritiska ruke i pojedine partije slike mogu postići impasto fakturu nakon jačeg akcentiranja slikareve ruke; tako struktura poteza i rukopisa može dati vrlo složenu gradaciju i preplet slikarskih efekata. Na debljim dijelovima boje mogiće je i ugrebati crtež.U razredu često treba djeci sugerirati da (uljanu) pastelu jače pritisnu o podlogu kako boje ne bi bile blijede i beskrvne (slična je situacija sa olovkama u boji). Podloga, papir za pastel treba biti hrapavi papir kako bi što bolje ostrugao prah boje sa štapića. Najzgodniji papir za rad je pak-papir, odnosno natron-papir, najbolje toniran smeđi ili sivi. Moguće je raditi i na prepariranom platnu, i na kartonu. Na kraju slikarskog procesa, da se obojani prah pastela ne bi odvojio od podloge, potrebno ga je fiksirati, poprskati fiksativom, za što može poslužiti obični lak za kosu, ili drvofiks rastopljen u vodi. Fiksativ se prska sa razdaljine od 40-ak centimetara kako ne bi raspšio sliku ili ostavio mrlje, premda će fiksiranje uvijek malo (ponekad i mnogo) promijeniti boje.

Akvarel ili vodene boje su boje čiji je pigment fino mljeven, povezan vezivom, smješten u posudice i topiv u vodi, po čemu su i dobile ime; riječ aqua znači voda.Karakteristika im je transparentnost ili prozirnost, što je posljedica razmjerno slabe zasićenosti topila pigmentom, a što možemo i sami kontrolirati: dodavanjem više vode omjer pigmenta je manji i boja je svijetlija i blijeđa, odnosno degradirana. Gušćim dodavanjem pigmenta boja postaje gušća, tamnija i intenzivnija. Bijelu boju ne koristimo, već ostavljamo boju papira. Zatamnjivanje možemo postići i slikanjem plohe preko plohe. Slikati možemo na suhom papiru, ali ga možemo i namočiti što će rezultirati razlijevanjem boje i ulaženjem boje u boju sa zanimljivim likovnim efektima.Uz akvarel boje uvijek trebamo i kist koji bi trebao biti što mekši (vidi dolje), i čašicu za vodu, najbolje plastičnu kako se ne bi razbila u slučaju prevrtanja. Papir na kojem radimo treba biti hrapav, kako bi skinuo boju s kista i stvorio razveden rub poteza.

Gvaš je vrsta vodenih boja koja se miješa s nekom bijelim pigmentom (npr. kreda). Tako nastaje gušća boja koja nema više onu prozirnost akvarela. Boje budu svjetlije pod utjecajem bijelog pigmenta. Gvaš (gouache) se kao termin počeo koristiti u Francuskoj u 18. stoljeću, ali tehnika se upotrebljavala u Europi već u 16.stoljeću.

Akrilik je univerzalna slikarska tehnika. Posjeduje obilježja raznih slikarskih tehnika: tempere - postojanost, vodenih boja - lazurnost akvarela, punoća i pastelnost gvaša, te uljanih boja - dubinska svjetlost boje. Tehnika se sastoji od pigmenta pomješanog s akrilatima (esterima poliakrilne i metakrilne kiseline) kao vezivnim sredstvom. Boje su topljive u vodi i relativno se brzo suše, pa su zato vrlo praktične.

Uljene boje nastaju kad se pigment miješa s različitim sušivim uljima. Uljene boje su masne, polagano se suše, donji slojevi proziru se kroz gornje namaze. Slikanje uljenom tehnikom dopušta tanak, proziran namaz (lazurni), ali i nanošenje boje u debelim slojevima (impasto), miješanje boja i postavljanje boje iznad boje. Omogućuje postizanje najboljih izražajnih sredstava te omogućuje neograničeni broj tonova. Njome se također postižu vrlo jaki kontrasti chiaro-scuro (svijetlo-tamno), sjajna je (efekt većeg volumena)i transparentna. Niz efekata postignutih uljem nije otkriven odjednom, niti ga je otkrio jedan jedini čovjek, oni se prepisuju sjevernjačkim majstorima rane Renesanse. Oni tehnički usavršavaju slikanje uvođenjem kombinacije boje i ulja. Tako čitav kolorit postaje topliji, svjetliji, raznolikiji i istinitiji; stare oporosti nestaje, a omogućuju se mekani prijelazi, istančane nijanse i jedinstven izričaj. Tako su izvršili tehničku reformu svjetskog značaja i promijenili slikarstvo iz korijena te uticali na sve slikare poslije njih, prije svega na svoje kolege iz renesansne Italije. Ovi majstori zaslužuju da nose ime “očeva modernog slikarstva” jer je ulje od tada osnovni medij slikarstva.