Slikam život. Moj fokus uvijek je bio na figuraciji, na realizmu. Svaki dan je nova priča, novi izazov, nova borba. Kao motiv biram ljude oko sebe. Od ranih dana zaljubljen sam u radove starih majstora i njihove vještine i tehnike. Kad se osvrnem unatrag, shvatim da sam se možda usredotočio na realizam jer je to bilo najbliže rješenje ideji stvaranja nečeg drugačijeg, nečega što drugi nisu mogli ili se ne bi usudili. To je bio način da izazovem sebe. Proveo sam kratko vrijeme usavršavajući tehniku i procese koji stoje iza stvaranja umjetničkog djela, a ne na samu umjetnost.
Otišao sam dalje na poruku, na psihološke, moralne i etičke vrijednosti koje bih želio zastupati, na unutarnje borbe koje modeli mogu u sebi nositi. Na mojim slikama se vidi proces kakav jest, sirov i nefiltriran, nesavršen. Vidljiv je trag kista, moje prisustvo na slici, i to ih odvaja od sfere hiper realnog. Kad sam počeo raditi na tome i razmišljati o tome, shvatio sam da će to biti princip rada “ne uzimaj zarobljenika”. Išao sam raditi i učiti s najboljima na svijetu, ostvarivao značajne pomake i kontakte.
Moji uzori i učitelji razlikuju se od sredine u kojoj živim i stvaram. Osjećaj je bio fantastičan i davao mi je snage za još više i bolje stvari. I što je najvažnije – dao mi je osjećaj da je sve moguće. Želim raditi nešto što se rijetko radi u umjetnosti. Nešto što promatrača ostavlja izvan njihove zone udobnosti, kad stoji ispred mojih likovnih radova i tjera ih da pitaju je li ono što proživljava zapravo moguće. Tu pokušavam preživjeti i stvarati. Ova ideja me drži, iako moram priznati da to nije lako.
Gotovo svaki dan postavljam si brojna pitanja, na koja postoji jedini odgovor: stvaranje. Ovaj svakodnevni ritual daje mi razlog za život. Ritual stalnog učenja, mijenjanja, odabira najtežeg puta, neprestanog postavljanja pitanja, bistre glave i vjere. Moje slike su poput naslikanih dnevnika koji mi govore kada sam bio sretan, kad sam se bojao, kad sam slikao hipnotički … kad sam bio gladan.
Za mene je slikanje poput disanja.
